U Hrvatskoj su trenutno na javnoj sceni dva važna fenomena – buka i bijes predizborne kampanje ter nezainteresiranost mladih za politiku. Prvi fenomen je top tema, a drugi se spominje tek uzputno. Čak mu je nedavno i Glas Koncila, vrijednom analizom glavnog urednika posvetio pozornost u jednom komentaru, s izraženom nadom da će se to ipak promijeniti. Ja pak to niti želim niti se tome nadam. Jer stvarnost je ipak realnost, tj. nema naznaka za te promjene.
Naime, danas su “na sceni” (u Hrvatskoj, kako je drugdje ne znam) dvije skupine apolitične mladeži, koje čine većinu te kategorije pučanstva. Jedan dio mladih podpuno je orijentiran ili fokusiran “na tijelo” – zabava, ugoda, društvene mreže, karijera, što brže i lakše do uzpjeha… – njima je politika podpuno dosadna i odbojna, kao stari kaubojski filmovi…
Druga pak skupina mladih orijentirana je ili fokusirana na duh(ovno/st) – aktivni su u crkvenim pokretima ili ih simpatiziraju, sudjeluju na vjerničkim molitvenim skupovima i hodočašćima mladih, posjećuju stadionske glazbene spektakle kršćanske moderne glazbe, zauzeti su u karitativnim grupama i/li u evangelizacijskim skupinama… – oni politiku, više osjećajem nego racionalno, doživljavaju kao “pokret” koji pokreće mase, troši im zdravu energiju pa čak i sukobljuje, ali ništa ne mijenja na bolje.
Dakle, i politiku i tzv. izbore ti mladi smatraju suvišnima ili nevrijednima njihova angažmana. Svakako, upućeniji među njima imaju i racionalna opravdanja svojih stavova, argumentirajući činjeničnim stanjem u državi i drugdje u svijetu.
Uostalom, da to nije nikakva novost pokazuju izjave brojnih mislilaca ili pak važnih sudionika u političkoj “igri”. Tako švicarski pisac L. Dumur reče: “Politika je umijeće služiti se ljudima, uvjeravajući ih da im se služi!” A američki general, političar i predsjednik Dweight Eisenhower o važnom “alatu” politike kaže: “Diplomacija je vještina govorenja kada se nema što reći i šutnje kada se ima što reći.”
Jasno, obojica tih velikih “imena” svjedoče o “stanju duha” u 20. st., ali u odnosu na mase odnosno “političku publiku” ništa se bitno nije promijenilo. Naivni i politički nepismeni puk uvijek stalno očekuje neke promjene ter uvijek iznova lakovjerno prihvaća lažna obećanja u predizbornim kampanjama. I uvijek iznova zaboravlja kako se lako dao prevariti. Zato je genijalni Mark Twain sjajno primijetio da je “ljude lakše prevariti, nego ih uvjeriti da su prevareni!”
Naravno, postoje i svjedočanstva obraćenih ili “razkajanih” sudionika važnih političkih zbivanja u prošlosti, u kojima su nekoć sudjelovali kao u “igrama” ili “predstavama” za manipuliranje svjetinom. Prešavši put od nekadašnje bahatosti do poniznosti (poglavito u završnoj fazi života), u intervjuima ili u memoarima ostavili su priznanja slična onom koje je, emigriravši na Zapad 70-ih godina prošloga stoljeća, dala mlada ruska obraćenica Tatjana Goričeva:
“U ispovijedi se nisam kajala zbog činjenice da sam se bavila politikom, nego što sam upala u političko mešetarenje, u ropstvo političkih strasti. I ovdje na Zapadu, protestiralo mi je srce svaki put kada su mene i moje prijateljice uzdizali u ‘heroje’. Mi već ipak veoma dobro znamo da nas je spašavala samo milost Božja. Ne heroizam, poniznost nam je davala snagu i oslobađala nas od straha.” U svojoj knjizi “Put k Bogu Spasitelju” opisuje krjepost i vrlinu poniznosti ter, kao pljusku oholim političarima koji se uporno žele svima svidjeti, tvrdi kako poniznog čovjeka vole i oni koji ga okružuju, još više – oni bez sumnje imaju više povjerenja u njega…
“Poniznost, poklon do poda, i to pomaže da se otvore oči i za ono što je bolje u drugome. Ponizni bolje zna kako da se pomogne ljudima. Samo poniznost može biti temelj požrtvovne, konkretne, mudre ljubavi. Ponosnima, egoistima, stvarnost je skrivena. Za njih je i mudrost zabravljena. Poniznost prema tome ni u kojem slučaju ne znači ropstvo. Ona je uzvišena vrlina, koju je čovjek u građanskom društvu zaboravio…”.
Svjestan svega toga već sam prije više od deset godina javno izkazivao rezerviranost prema političkim manipulativnim igrama, upozoravao na pranje lakovjernih mozgova lažnim obećanjima u predizbornim kampanjama itd. Zato sam uoči tzv. izbora za Europski parlament 2014. godine pozivao na bojkot, čemu su se mnogi čudili, a neki me i u Crkvi osuđivali jer, navodno, postupam protiv “crkvenih smjernica” itd. Tih sam dana u toj svojoj “kampanji” primio mejl od prijatelja akademika Josipa Pečarića, u kojemu citira jednoga svoga imenjaka iz Splita.
On mu se požalio kako se izlazeći na izbore svaki put osjećao “kao kreten”. Odgovorio sam mu ovako: “Ja – za razliku od toga tvoga imenjaka – nikad se nisam osjećao kao kreten kad nisam izišao na izbore!” Dodao sam u PS-u kako sam zadovoljan (ne)izlaznošću (na tzv. birališta), iako bih volio da je još manja, tj. da je 0%! Ujedno sam iztaknuo da će trebati još 100 godina da narod shvati (ako ga intelektualci i duhovni vođe budu upućivali) kako je u lakrdiji-demokraciji potrebno “globalnoj mafioneriji” dati do znanja tri činjenice:
1. da ZNADEMO kako lažu, kradu, manipuliraju;
2. da više uopće ne želimo kao kreteni sudjelovati u njihovoj OBMANI;
3. da je jedino BOG naš siguran oslonac, a Isus Krist temelj nade za budućnost.
Dakle, kako sam razmišljao tada jednako mislim i danas: općenito u politici, koju su “novi vladari svijeta” (J. Pilger) pomoću medijâ pretvorili u svoju prostačku sluškinju koja im služi da narod “ne dozna što se zapravo događa” (kako se izrazio Noam Chomsky) i uvjeri ga da on odlučuje (premda stvarno nema nikakva utjecaja na zbivanja u svijetu – doslovce kao ni na cijenu goriva!), SVI su tzv. izbori (osim onih u malim sredinama bez ikakva značenja) obična laž, obmana i prjevara!
To se na posebna način odnosi na tzv. izbore za EU-parlament, za Sabor RH, ali se ipak teško mogu mjeriti s lakrdijaškim showom tzv. predsjedničkih izbora u SAD. Jer svi su ti tzv. izbori lakrdija zato što je u ovoj fazi globalizacije puk – u “kampanji” protiv Isusa nazvan “svjetinom” – sveden na (ispričavam se na izrazu!) obmanutu stoku koju se medijskim zabavnim sadržajima totalno zaglupljuje da bi se njome lakše vladalo, tj. držalo je zadovoljnu u toru.
Zato sam i u propovijedima svojedobno javno izticao da po savjesti ne mogu sudjelovati u EU-izbornoj obmani, jer je EU izbacila Boga iz Ustava, legalizirala sve perverzije i traži od nas da to isto učinimo, jer je od abortusa napravila industriju, jer kroz gender-revoluciju stvara klonove-robove “koji će voljeti svoje ropstvo”… itd. – a sve je to protiv ljudske naravi, protiv biblijske slike o čovjeku, protiv Evanđelja. I eto, desetak godina nakon tih mojih stavova zbog kojih sam trpio kritike čak i “vlastite braće”, ne može biti očitije koliko sam bio u pravu…
Zagovarajući opći bojkot izborne lakrdije uvijek sam stanje kršćana, jednako kao i našega hrvatskoga naroda danas, uzpoređivao s okolnostima života Hebreja u egipatskom robstvu – što je posebno važna činjenica u proslavi najvažnijega kršćanskoga blagdana Kristova Uzkrsnuća.
Dakle, dokle god smo u takvim okolnostima, kako mi kao kršćani možemo imati svoju vlast? Kada bi nam Bog i poslao Mojsija, ne bi imao tko glasovati za njega jer bi “svjetina” postupila kao na Veliki petak, tražeći od Pilata da im pusti Barabu, a ne Isusa. U ovim okolnostima odnosno u tzv. DEMOkraciji, MI, kršćani, Kristovi učenici NE možemo imati SVOJU vlast! Kao što ni Židovi u Egiptu nisu imali SVOJU vlast jer faraon nije bio njihov vladar, nego njihov robovlasnik.
Naš vladar je Bog, Krist – a ne DEMOS! Dakle, samo i isključivo u TEOKRACIJI možemo imati svoju vlast. Ali to je sada “utopija” koja, prema biblijskoj Apokalipsi (Otkrivenju) “ubrzano” ide prema ostvarenju.
Svakako, za kršćanina je ključna istina da je temelj naše zemaljske i nebeske budućnosti Isusovo Uzkrsnuće, kao središte naše vjere. Ono je stvaran (a ne virtualan!) doživljaj. U odnosu na Isusa, apostolima je to značilo – On je živ! U onom istom tijelu koje je bilo mučeno i raspeto, ali je sada dobilo nova svojstva, preobraženo je.
Ipak, Uzkrsnuće Kristovo nije bilo običan povratak u zemaljski život, nego On, kako kaže Katekizam Katoličke Crkve, “u svome uskrsnom tijelu prelazi iz stanja smrti u drugi život onkraj vrjemena i prostora”.
Dakle, Dvanaestorica i mnoštvo Isusovih učenika, poslije njegova ubojstva i ukopa – danas bismo rekli, nakon što su se vratili s njegova sprovoda – najednom svojega Učitelju susreću živa! Nakon toga više nitko – čak ni u krvavim progonima, kad su zbog vjere bili kao ovce za klanje svakodnevno ubijani – nije ih mogao uvjeriti u suprotno, i više ih ništa nije moglo odvojiti od Krista.
Po kojoj ljudskoj logici je to objašnjivo? I po kojim je prirodnim zakonima to “normalno”? Odnosno, koji je to “klik” famozna tzv. evolucija (najobičnija izmišljotina!) u jednom trenutku “učinila” da takav “prirodni poremećaj” bude trajno zapisan u čovjekov kôd?
Znanost nema odgovora na ta pitanja. Samo Vjera odnosno Ljubav razotkriva božanski identitet čovjeka – Božjega stvorenja kao bića uzkrsnuća, kao Božje slike projicirane na ekran vječnosti. Zato je Isusovo Uzkrsnuće za čovjeka radosna perspektiva – On nam je “svečano otvorio autocestu” za Nebo. A za (ili protiv) Njega odlučujemo se na svakodnevnim “izborima”.
Zato, dragi čitatelji Dijaloga.hr-a, uključujući i one koji nisu kršćani, bez straha budite radostni svjedoci istine Evanđelja, budite širitelji kršćanskog optimizma, budite nositelji života! Budite sigurni da je domoljublje bez bogoljublja isprazno, šuplje i dugoročno neplodno ter da će samo ljudi Uzkrsnuća – živeći po formuli MOLI–RADI–RODI – upravo po Uskrsnulome izvući sebe i svoj narod iz svake krize ter također izbaviti od demografske smrti. Neka vas Uzkrsnuli Gospodin stostruko blagoslovi. Svima sretan Uzkrs! Aleluja!
Još kolumni istog autora:
Dva ‘lica’ svetca Stepinca: Hrabri propovjednik i nacionalni simbol
Tko je ‘Hitler’ u rusko-ukrajinskom ratu ili kome je taj rat (bio) potreban?
