Tema koja u Hrvatskoj, uz politiku, sport i korupciju, zauzima prva mjesta u dijalozima i diskusijama ter je često i predmet žestokih polemika, svakako je – Stepinac. Navest ću samo dva primjera koji pokazuju kako je o našemu svetom čovjeku Bl. Alojziju moguće govoriti s raznih aspekata. Prvi navod je dio propovijedi pape Ivana Pavla ‘Dragog’, 3.10.1998. na misi Stepinčeve beatifikacije u M. Bistrici:
“U osobi se novoga blaženika spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Blaženi Alojzije Stepinac svojem narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati.”
A nekoliko godina prije toga, točnije, 14.2.1992., Hrvatski sabor je izglasovao deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu Stepincu s obrazloženjem: “Među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi, koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskoga naroda, Hrvatski sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koji je nepravedno osuđen, čime je nanesena nepravda i uvrjeda hrvatskom narodu” (Narodne novine, 21.2.92.).
Dakle, jedan pogled na Stepinca, onaj prvi, je duhovno-pastirski, a drugi je nacionalni odnosno domoljubni ili čak politički (što je jednim dijelom neizbježno i u drugim aspektima). U ovom “dijaloškom” osvrtu iztaknut ću, od više mogućih, dva pogleda na našega svetog Blaženika odnosno dva “lica” Stepinca: Svetac – hrabri propovjednik, ter Svetac – nacionalni simbol.
Jer upravo su ti aspekti često u javnosti gotovo suprotstavljeni. Odnosno, površno poznavanje crkvene prakse ili pak ‘duboki’ domoljubni zanos jednako brkaju kriterije za kanonizaciju odnosno previđaju kako Stepinčevo domoljublje izvire iz bogoljublja. A ne obratno!
Svetac – hrabri propovjednik
Među djelima o našemu svetom blaženiku Stepincu iztaknuto mjesto imaju knjige njegovih propovijedi, jer upravo one zrcale kardinalovu pastirsku zauzetost i hrabru gorljivost. Danas se teško možemo uživjeti u predratne okolnosti u Europi i Hrvatskoj da bismo shvatili koliku je hrabrost imao nadbiskup Stepinac kad je već u proljeće 1936. prihvatio pokroviteljstvo nad Komitetom za pomoć izbjeglicama Židovima i drugim osobama, koje je progonio njemački nacionalsocijalistički režim.
U javnim propovijedima, izlažući se velikoj pogibelji, bez ustručavanja je osuđivao nepravdu, zločine i sve vrste nasilja. U jednoj propovijedi je među ostalim rekao: “Katolička crkva uvijek je osuđivala, a i danas osuđuje, svaku nepravdu i nasilje koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija… Katolička crkva ne može priznati da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počínjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom.”
Za njegovu navedenu propovjedničku odliku vrlo su ilustrativne i ove riječi iz jedne propovijedi (1940.): “Zapamtite, dakle, dobro! Kako god prošli ratovi i revolucije što ih proživljavamo, kako god prošlo orijaško rvanje u svijetu, posljednji pobjednik bit će Gospodin Bog… Ima li, dakle, smisla oduševljavati se za lažne ideje vremena i za njihove nosioce, za te mizerne bogove iz zemlje i praha, koji će svi proći kao pljeva kad Bog zavitla snažnom desnicom svojom.
Stojmo, dakle, na to nas upućuje zdrav razum! Stojmo, dakle, čvrsto uz onoga koji je Gospodin sadašnjosti kao i prošlosti i budućnosti, vjerovali to ljudi ili ne! Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena jer to zahtijeva konačno i prava ljubav prema samomu sebi i domovini.” Sličnih primjera je ‘bezbroj’…
Međutim, višestruko je znakovita Stepinčeva knjiga “Propovijedi o Lurdu”, objavljena 2007. u sunakladništvu Blaženikove Postulature i Vojnoga ordinarijata. Naime, Kardinal se – u zatočeništvu u Krašiću – ozbiljno pripremao za proslavu 100. obljetnice lurdskih ukazanja pa je za mjesec svibanj 1958. (dakle, dvije godine prije blaženoga preminuća!) pripremio 31 propovijed o Gospinim porukama tijekom lurdskih ukazanja.
Središnji dio svih spomenutih Kardinalovih propovijedi – koje su među ostalim i zrcalo njegove propovjedničke hrabre gorljivosti – je povezivanje zbilje lurdskih ukazanja sa suvrjemenim životom – poglavito s misaonim smjernicama upravljenima protiv Katoličke crkve, kršćanske vjere i evanđeoskih vrjednota.
U tim propovijedima Kardinal izlaže i tumači riječi što ih je Bezgrješna Djevica izrekla Bernardici tijekom lurdskih ukazanja. Sveto pismo dalo mu je uporište za hrabrenje vjernika u vrjemenu progonstva i kušnji, a one su stalna pratilja kršćaninova života, iztaknuo je među uvodnim mislima mons. Juraj Batelja, postulator i priređivač knjige.
Stepinac tumači lurdska ukazanja kao svojevrstni Božji poziv čovjeku na popravak života. A to je stalna čovjekova zadaća. Zbog toga Kardinal naglašava kako ni danas “nisu Bogorodičine riječi izgubile ni jedan trenutak na svom značenju. I danas može s punim pravom opetovati svemu čovječanstvu: Pokora, pokora, pokora!“. A pokora je za nj znamen Božjih ljudi. Zar to nije i danas aktualno!
Glavni objekt Kardinalovih razmišljanja je Božja inicijativa za ljudskom konačnom srećom u nebu. Svoje slušatelje suočava s ljudskom realnošću i svetopisamskim optimizmom. Proročkim je duhom uočavao kako duh bezboštva i putenih uživanja – koji se “očituje u slobodnoj takozvanoj ljubavi, rastavi brakova kao po vrpci” – pod utjecajem medija udaljuje čovjeka od Boga.
A jednako tako djeluje “duh lakomosti, koji se očituje u zgrtanju zemaljskoga blaga bez obzira na zakone Evanđelja”, pa je po Bogorodičinom približavanju ljudima u Lurdu Kardinal želio aktualizirati Božji poziv čovjeku na obraćenje: “Približite se (grješnici) k Bogu, i Bog će se približiti k vama!” Lako se uočava kako nikakve slatkorječivosti ni teološke frazeologije nema u njegovim riječima, kao što njima obiluju poruke i propovijedi današnjih pastira!
Zatim, Stepinac često upozorava na veliku napast materijalističkog razmišljanja o životu pa podsjeća kako su već prije nekoliko tisuća godina, kad je pisana biblijska Knjiga mudrosti, “govorili materijalisti tadašnjega doba: ‘Slučajno smo postali i poslije ćemo biti kao da nas nikada nije bilo.
Ugasi li se, tijelo postane pepeo i duh se raspline kao tanak zrak’ (Mudr 2,2). Drugim riječima, ništa ne postoji nego materija koju prstom pipamo. Nema prekogrobnoga života, nema nikakvih duhova, ni dobrih ni zlih, a pogotovo nema pakla, kojim tobože Crkva plaši ljude, niti paklenih duhova đavola koji neprestano zasjedaju na čovjeka da ga upropaste.”
To je, veli Kardinal, “ponizujući nauk za čovjeka! I još će više biti kada se s napretkom znanosti dokaže njezina apsolutna neosnovanost. Napredak znanosti ne ide u prilog materijalizmu, nego kršćanstvu, što je i razumljivo kad je Bog izvor i znanosti i vjere. Zato je mogao veliki Louis Pasteur napisati već prije više desetljeća one značajne riječi:
Svijet će se jednoga dana smijati nad modernom materijalističkom filozofijom. Što više proučavam narav (a Pasteur je sigurno duboko prodro u nju, kao što znamo), to više stojim zadivljen i začuđen nad divnim djelima Stvoriteljevim.” U tom kontekstu, u svojim propovijedima Kardinal često govori o borbi bezbožnika protiv Crkve.
On se odlučno osvrće na tzv. ‘vjernike’ znanosti ili na scijentiste, na materijaliste i sl. Među tzv. delikatne teme koje se Stepinac (za razliku od nekih biskupa onda, a danas možda od svih) nije ustručavao spominjati spada fenomen snažnog utjecaja na javnost tzv. slobodnog zidarstva (koje je prije određenog vrjemena dugo bilo u medijima u Hrvatskoj, kada je čelno mjesto DORH-a dovedeno u pitanje zbog članstva u toj organizaciji).
Zbunjujuće medijske objave i nedovoljna upućenost djelovale su tako da je većini i u Crkvi i dalje nejasno zašto je, kao nakoć glasna i jasna iznimka, Stepinac tu polujavnu-polutajnu organizaciju u svojim nastupima nazivao “paklenom sektom”.
No dobri i upućeni poznavatelji ter znanstveni proučavatelji silnica koje djeluju na usmjeravanje povijestnih kretanja na globalnoj razini (kao npr. povjestničar dr. Ivan Mužić) ipak Stepincu daju za pravo ter tvrde da je upravo u tome ‘okruženju’ usmjerena Kardinalova sudbina odnosno sramotni sud i osuda, jer mu nisu mogli oprostiti što ih je tako jasno javno razkrinkao i dijagnosticirao njihovu duhovno-političku dimenziju i djelatnost…
Dakle kad vidimo s kojim je žarom Stepinac nastupao, o kojim je temama govorio, kako jasno i otvoreno – bez diplomatske uvijenosti i teološko-filozofskog “pucanja iznad glava slušatelja” ter jednostavno i svakome jasno, ne pazeći da se nekome ne zamjeri – današnji bi se propovjednici morali izpitati kako propovijedaju, a vjernici bi (se) trebali pitati zašto naši crkveni auktoriteti biranim riječima govore o Stepincu, a većina od njih ne nastupa ni hrabro, ni jasno, ni otvoreno kao on…!
Kako je već spomenuto, žestoko je nastupao protiv agresivnog materijalizma, koji je i u školi i u javnosti promicao ateistički evolucionizam, koji izkrivljuje biblijsku odnosno kršćansku sliku čovjeka i svodi ga na životinju pa mediji vode sustavnu kampanju kvarenja naroda poglavito mladih… Sve je to aktualno i danas, ali je fascinantno kako Stepinac konkretno upire prstom u fenomene, što pokazuje da je bio dobro upućen u stil života naroda u to vrijeme.
Tako on kritizira liberalni tisak, kino-filmove, automobilske utrke i sl. Za ilustraciju njegova stila evo kako govori o događaju iz krvave Francuske revolucije, kada su “običnu javnu bludnicu odjenuli u kićeno odijelo, stavili na nosiljku i onda u procesiji nosili u crkvu Notre Dame u Parizu i postavili je baš na oltar Majke Božje! I to im nije bilo dosta, nego su je onda okadili tamjanom kao božicu razuma. A dobri Bog? U svom milosrđu šalje poslije Gospu s Neba u Lurd, da se ukaže i opomene ljude na pokoru, i sve će im oprostiti…”
Kad je riječ o Kardinalovoj otvorenoj kritici ljudske površnosti i sklonost medijskim senzacijama, znakovito je kako u jednoj propovijedi, kroz pet upitnih rečenica, upozorava na činjenicu da se mnogim ljudima čini najvažnijim saznati (i to što prije!) kako je završila neka nogometna utakmica, tko je na motornoj ili automobilskoj utrci postigao najveću brzinu, koliko je ljudi stradalo u nekoj prometnoj nesreći, tko je nova filmska zvijezda u Hollywoodu, tko je izabran za Miss Europe, Amerike ili Miss svijeta itd. Zato naglašava:
“Vidite li u kakvim se tricama gubi dragocjeni život ljudski? A što kaže Duh Sveti? Kaže: ‘Razmišljaj o tom što ti je naloženo, jer se sakriveno ništa ne tiče tebe’.” Na koncu Kardinal posvješćuje:
“A recite mi iskreno, koja korist od tih novosti za kojima svijet trči? Koja korist od te lude čovjekove znatiželje?” pa podučava da nas nakon smrti Bog ne će pitati na svome sudu ništa o senzacijama u medijima za kojima svijet trči, nego o tome kako smo živjeli. Zanimljivo, ne ustručava se uporabiti ni riječi nad kojima bi se danas neki sablaznili a mediji se šokirali da ih izgovori npr. kardinal: “budalasti ljudski um”… itd.
Na koncu, vratimo se pokori. U nizu svojih propovijedi o Marijinim ukazanjima u Lurdu Stepinac je upravo pokori posvetio čak tri propovijedi u nizu – 17. 18. i 19. Samu riječ POKORA naveo je u prvoj propovijedi 46 puta, u drugoj 56 puta, a u trećoj 38, što je ukupno 140 puta.
I to pokazuje koliko je naš sveti Kardinal upravo POKORU smatrao važnom i potrebnom u kršćanskom životu. Zato i jest na koncu treće propovijedi izrekao znamenitu i (također za ovo naše vrijeme, 66 godina poslije!) znakovitu rečenicu, s kojom se mnogi današnji gorljivi domoljubi ne bi složili: “Pokora – to je u ovome času i najveći patriotizam!” A što bi tek rekao za današnje “navijačko” ZADOMoljublje bez spremnosti na žrtvu!?
Svetac – nacionalni simbol
Netko je vrlo zgodno primijetio da ćemo, kada uskoro sveti čovjek Alojzije Stepinac bude i službeno proglašen svetim, mi Hrvati imati po jednog svetca sunarodnjaka u svakom godišnjem dobu. Sv. Alojzije Stepinac u zimi, Sv. Leopold Bogdan Mandić u proljeću, Sv. Marko Križevčanin u ljetu, a Sv. Nikola Tavelić u jeseni.
Možda će ta činjenica dobre raspoređenosti po godišnjim dobima potaknuti naš vjernički puk (a možda i kler?) da malo ozbiljnije počne NASLJEDOVATI primjer svojih svetih sunarodnjaka u svako doba godine.
Jer ono što danas zbunjuje – poglavito u javno iskazanoj želji da Bl. Stepinac bude što prije kanoniziran – jest (čudan!) odnos Hrvata prema svojim sunarodnjacima koji su službeno proglašeni svetima ili blaženima, što pokazuje i činjenica da većina pojma nema koliko ih ukupno imamo.
Uzmimo kao primjer kronološki najstarijega hrvatskog blaženika koji je bio i zagrebački biskup, Bl. Augustina Kažotića. Trogiranina! Što o njemu znaju prosječni katolici (pa i mnogi svećenici!) u Hrvatskoj? Znademo, svetci i blaženici u Crkvi zagovornici su, ali također poticaj, uzor i nadahnuće. Čemu nam služi Bl. Augustin Kažotić? Kako nas potiče i nadahnjuje? Ne teoretski, nego praktično u svakodnevnom životu.
No dobro, za Bl. Augustina i ne moramo nužno znati jer s njegovim proglašenjem blaženim Hrvati ionako nisu imali ništa. Pa se možemo to isto pitati za Bl. Ivana Merza. I bojim se da ćemo doći do istih odgovora.
Zatim, kakav je danas odnos većine naših katolika prema Sv. Nikoli Taveliću, prvom proglašenom hrvatskom svetcu? U tom je kontekstu opravdano pitanje što će nam još jedan svetac kada pokazujemo da nam ni ovi koje sada imamo malo znače pa izgleda kao da nam i ne trebaju.
Budući da se proces proglašenja svetim Bl. Alojzija usporio – pri čemu se u Hrvatskoj, u tzv. domoljubnom gorljivom zanosu, čak i kod nekih biskupa, pokazalo nažalost i nestepinčevsko protivljenje Papi – bio je to znak gotovo općeg dojma da negdje drugdje opet netko drugi kroji našu sudbinu.
Zato bi, to je vrlo izvjestno i lako zamislivo, službeno proglašenje svetim svetoga čovjeka A. Stepinca izazvalo među Hrvatima u cijelom svijetu pravu euforiju. Bila bi to euforija nacionalnog ponosa, ravna hrvatskom nogometnom srebru na svjetskom prvenstvu u Rusiji, i euforija pobjede nad onima koji su (bili i još su) protiv Stepinčeva proglašenja svetim.
I baš zato – kao što sam već 2020. jasno i javno rekao kolegama na dekanatskom sastanku u Kompolju (a to sam ponovio i pred svećenicima Trogirskoga dekanata u veljači 2021.) – ja se NE molim da naš sveti blaženik Alojzije Stepinac bude što prije proglašen svetim! Zašto?
Zato da se religiozni čin ne banalizira i ne pretvori u nacionalnu euforiju prizemne navijačke razine. Da ne pretvorimo svetoga čovjeka Alojzija Stepinca u još jednog nacionalnog junaka, poput trenera Dalića, čije će ime samo poticati na mahanje hrvatskom zastavicom!
Sjetimo se, kad je Isus nahranio mnoštvo, htjeli su ga zakraljiti. Ali on je pobjegao od tih ljudi, koji su željeli samo vođu koji će im osigurati “kruha i igara”. Isus je kraljevsku krunu primio poslije – tek na križu. Sveti čovjek Alojzije Stepinac bio je podpuno Kristov. Duh Sveti vodi Crkvu i odgaja nas da shvatimo kako je služenje Bogu nastavljanje Kristova djela, djela Boga u kojega se sveti čovjek Alojzije Stepinac podpuno uzdao – što pokazuje njegovo geslo “In Te, Domine, speravi!”
Stoga, kad god govorim ili pišem o Stepincu, redovito mu ispred imena dodam “naš sveti blaženik” ili “sveti čovjek”. Jer on doista to i jest. Onako kako mi katolici shvaćamo svetost.
Hoće li za mojega/našega života biti službeno proglašen svetim ili neće, potpuno mi je svejedno. Ja se na njegovu životu nadahnjujem i molim se za njegov zagovor. A tako bi trebali činiti svi koji se na njega pozivaju i koji se zalažu za njegovo proglašenje svetim. Jer poziv na svetost je školska i domaća zadaća svakog kršćanina!
Dakle, to je zadaća također svakog ‘velikog’ i ‘malog’ Hrvata katolika! Amen.
