32. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE
Masamune i Muramasa: Katana svjetla protiv katane krvi
Postoji jedna stara japanska legenda koja nikad ne zastari, a koja je danas možda u našem društvu aktualnija nego ikada. Iako su Masamune i Muramasa živjeli gotovo sto godina udaljeni jedan od drugoga, japanska narodna predaja spojila ih je u jedan od najpoznatijih dvoboja u povijesti izrade mačeva.
Legenda kaže ovako…
Muramasa, obuzet taštinom, pozvao je Masamunea, svoga učitelja i mentora na ogled čiji je mač bolji odnosno tko će iskovati bolju katanu. Radili su danima i noćima i konačno kad su završili, došlo je vrijeme kušnje. Dogovorili su da mačeve polože u brzu planinsku rijeku, s oštricom okrenutom uzvodno pa neka hladna voda pokaže kvalitetu. Muramasa je svoj mač nazvan „Deset tisuća zima“ prvi položio u vodu.
Oštrica njegove katane gotovo je u istom trenu počela rezati listove koji su plutali po površini, ribu i žabu koje se se približile presjekla je popola. Toliko je bila oštra da je rezala čak i zrak koji je strujao iznad površine vode. Muramasa se nasmijao i uskliknuo: „Ovo je pravi mač!“ Tada je došao red na Masamuneovu katanu koju je njen vlasnik nazvao „Nježne ruke“ no začudo čim ju je položio u rječicu listovi su klizili uz oštricu, ali nisu bili prerezani dok su ribe slobodno plivale oko nje.
Čak ju je i voda zaobilazila pa se činilo kao da miluje oštricu bez ikakvog otpora. Muramasa se podrugljivo nasmijao i radostan uskliknuo: „Mač koji ništa ne reže ne može se uopće nazvati mačem!“ S druge strane Masamune je šuteći mirno obrisao svoju oštricu, spremio katanu u korice te se smirenim korakom krenuo udaljavati od rječice.
Cijeli događaj pažljivo je promatrao budistički monah od kojeg je Muramasa zatražio da potvrdi njegovu pobjedu te u javnosti proširi glas o njegovom uspjehu. Monah je tihim klasom skromno odgovorio Muramasi što je vidio. „Tvoj je mač prekrasan no premda tehnički savršen on je ujedno i zlonamjeran.
Reže sve i ne pravi razliku između nevinog i krivog. Tvoj mač je gnjevan i toliko željan krvi da ne mari reže li leptira ili čovjeka. Masumuneov mač je jednako savršen i lijep kao i tvoj no on je ujedno i plemenitiji. Reže samo ono što treba biti prerezano. Ne povređuje nevino i ne traži krv. Zato je njegov mač bolji, jer u sebi nosi istinski duh samuraja. Muramasa, kažu, nikad nije prebolio tu presudu.
Muramasa je, kako opet legenda kaže, bio kovač neupitnog talenta, ali nemirna duha. Njegovi mačevi bili su savršeno izbalansirani, brutalno oštri, ali i kako bi Japanci rekli „gladni“. U rijeci su rezali sve: lišće, ribice, pa i sam tok vode. Oni koji su ih nosili često su završavali u nasilju, sukobima, osvetama, a nerijetko i skončali samoubojstvom. Muramasin mač je mač koji te tjera da ga upotrijebiš, čak i kad ne želiš.
Masamune je bio njegova suprotnost. Miran, pribran, svjestan da prava oštrica nije produžetak ruke, nego produžetak karaktera. Njegov mač u vodi ništa nije rezao. Lišće bi ga zaobišlo, ribe otplivale dalje. Ne zato što nije bio oštar, nego zato što nije htio rezati bez razloga. Bio je mač pravednika, a ne mač osvete.
Dvoboj koji objašnjava i naše ulice
Priča o Masamuneu i Muramasi nije tek romantično folklorno nadmetanje dvojice kovača mačeva. To je priča o dva svjetonazora, dva karaktera, dva puta kojima čovjek može poći. Jedan vodi prema uzvišenosti, drugi prema destrukciji. I upravo zato ta legenda danas zvuči aktualnije nego ikad, dok gledamo kako se dijelovi našeg društva prepuštaju radikalizaciji, anarhističkim ispadima, nasilnim prosvjedima i u zadnje vrijeme projugoslavenskom, protudržavnom narativu zamaskiranom u toliko omiljenu krinku „antifašizma“.
Kad smo već kod antifašizma, njega kao što možemo vidjeti ima svakakvog, no mi danas svjedočimo “antifašizmu” u navodnicima odnosno onom koji s antifašizmom nema baš nikakve veze. To je onaj vid antifašizma koji se proglasi moralno nadmoćnim, a onda živi od mržnje, onaj koji u ime slobode nasrće na institucije države, onaj koji se deklarira kao zaštitnik ugroženih, a zapravo proizvodi opasnu, zapaljivu atmosferu u kojoj je jedini cilj polarizacija. I ekskluzivitet na njega.
Ono što smo ovih dana mogli vidjeti na ulicama nije nikakav plemeniti otpor tiraniji.
To je upravo Muramasina oštrica da djelu u punom smislu te riječi.
Dvije oštrice – dva puta
Vratimo se našim junacima s početka teksta. Masamune, najveći japanski majstor, kovao je katane koje su bile oštre, savršene, ali milosrdne. Njegova oštrica rezala je samo ono što je trebalo biti prerezano. Ni list koji je rijeka nosila nije se zagrebao. Bio je to iskonski japanski mač, katana ratnika koji vlada sobom, koji zna mjeru, koji razumije da se moć ne pokazuje u uništavanju svega oko sebe, nego u suzdržanosti.
Muramasa je bio suprotnost, genije bez moralnih granica. Njegove oštrice rezale su sve. Vodu, zrak, ribe, listove… nedužne i krive. Njegov mač nije birao ni pravdu ni mjeru već je isključivo tražio krv. Stoga je i postao simbol ukletog oružja, oružja koje gospodari i rukovodi čovjekom, a ne čovjek njime.
Zvuči li nam to poznato?
Pogledajmo samo što se oko nas događa! Upravo danas, na našim ulicama, svjedočimo nečemu što je zapanjujuće slično toj staroj paraboli.
Muramasa na ulici: Kad „borba“ ne bira metu
Nedavni tzv. „antifašistički“ prosvjedi, koji su u stvarnosti bili anarhistički, protudržavni, projugoslavenski i u konačnici protuhrvatski manifesti nisu bili borba za istinske vrijednosti. Bili su borba protiv svega što je hrvatsko, a napose protiv samostalne i nezavisne hrvatske države.
Ti su prosvjedi bili bez kriterija i mjere, a svakako bez razlike između onoga što je pogrešno i onoga što je sveta institucija države.
U stvari radi se o odrazu Muramasinog načina kovačke filozofije i to filozofije koja se hrani destrukcijom i traži žrtvu, makar bila i vlastita.
U tim prosvjedima nije bilo plemenitog antifašizma.
Ono što je viđeno bila je nasilna energija koja želi sukob, a ne dijalog, želi lom i kaos, a ne izgradnju i stabilnost, želi povratak u bolesnu jugoslavensku romantiku, a ne pozitivnu budućnost hrvatske države. I dakako ta nasilna energija privlači na sebe isto takvu energiju suprostavljene strane. Ekstremne ljevice protiv ekstremne desnice. Dvije ruke istog tijela isključivosti koje se isključivo bore za prvenstvo pripadnosti tijelu što ih spaja.
Energija koji ih pogoni jednako kao i Muramasin mač ne prepoznaje razliku između lista i ribe, između institucije i pojedinca, između političkog neslaganja i državne sabotaže, između demokratskog pluralizma i jednopartijskih dogmi.
Ta je energija iskonski Muramasa na djelu. Agresivan, gnjevan i nasilan, neuravnoteženog uma vječno na granici ludila.
Masamune na ulici: ono što nam očajnički treba
Za razliku od Muramase, Masamune simbolizira ono što nama danas nedostaje. Prvenstveno je to samodisciplina, odgovornost, sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog i u konačnici autoritet koji ne proizlazi iz nasilja, nego iz moralne nadmoći poštovanja drugačijeg mišljenja ma koliko se ne slagali s njim.
Masamuneov mač nam govori kako snaga nije u udaranju prvog koji naiđe već upravo suprotno snaga je u suzdržavanju kad bi mogao udariti. Prava je snaga u obrani slabog, a nikako ne u gaženju svega pred sobom.
Masamuneov mač je simbol reda, razuma i odgovornosti, a Muramasin mač čista je buka koja pokušava rastaviti sve što drži zajednicu stabilnom. Uostalom kaos i jest bit anarhizma.
Pouka legende i naše sadašnjosti
U japanskoj legendi, mudri redovnik presudio je dvoboj na slijedeći način. Prva oštrica je moćna, ali zla. Reže sve. Druga je daleko plemenitija i ne reže ono što ne treba biti prerezano.
Mi danas kao društvo upravo stojimo pred istom presudom i ne možemo ne zapitati se: „Želimo li biti društvo koji udara, grize i reže sve što se pomakne ili želimo biti društvo koji zna mjeru, razlikuje neprijatelja od neistomišljenika i koji ne dopušta da ga vodi bijes, nego razum?“
Nije opasno to što se nekoliko desetaka anarhista okuplja pod transparentima bez obzira bili oni ispisani ćirilicom i ukrašeni mrtvačkim glavama.
Opasno je što im se dio društva otvara, što ih neki pokušavaju prikazati kao moralnu savjest nacije, iako oni to nikako nisu.
I uistinu je opasno što se pokušava normalizirati logika Muramase posebice ona logika koja ne bira metu i ne vjeruje u državu u kojoj živi. Bez obzira koliko ona mana imala.
Hrvatska ne smije postati Muramasa iako se kao društvo krećemo u tom smjeru.
„Oštrice“ koje su nam nekad služile obrani pretvorili smo u alate za napad. Umjesto hrabrosti, učimo bijes, umjesto ponosa, učimo osvetu, a umjesto časti, potičemo tankoćutnost i zlopamtilo.
U medijima, politici, pa i u najobičnijem razgovoru na ulici, sve se češće siječe prije nego što se druga strana posluša, a kamoli razumije. Reže se ime, čast, reputacija, sjećanje, prijateljstvo, brak uostalom reže se sve što nam dođe pod ruku.
Izgleda kao da je Muramasin mentalitet postao našeg društva standard.
Što oštrije, to bolje, što brutalnije, to glasnije, što nepravednije, to prihvaćenije.
S druge pak strane mentalitet Masamunea je, paradoksalno, postao rijetkost.
Mirni, tihi, pravedni glas danas je slabiji od najtanjeg lista koji plutajući izbjegava njegovu oštricu. Takvi ljudi više ne dominiraju javnim prostorom. Oni rade, šute, nose teret na leđima i pitaju se kada će se opet cijeniti oštrica koja reže samo onda kad mora.
I uistinu koju bismo oštricu mi sami izabrali?
Povijest nas uči da civilizacije nisu pale zbog manjka oružja, nego zbog manjka karaktera. Vojske nisu propadale zbog tupih mačeva, nego zbog tupih ljudi na vodećim pozicijama, a narodi nisu nestajali zbog slabosti, nego zbog društveno prihvaćene nepravde.
Masamune i Muramasa danas ne kuju čelik nego nas.
I svaki put kad stanemo pred ekran, sjednemo za tipkovnicu, odemo na glasovanje, odlučimo se za javni ispad ili šutnju, zapravo biramo koji nas je majstor oblikovao.
Masamuneov mač neće rezati bez razloga dok će Muramasin rezati i kad razloga nema.
A u zemlji koja je nastala na pravednoj i časnoj obrani, možda je vrijeme da se prestanemo diviti mačevima koji ubijaju sve oko sebe i počnemo ponovno poštovati one koji režu samo kad moraju.
Hrvatska ne smije postati društvo koje se posvuda zalijeće s mačem, koje reže sve prema uzvodnom toku, slijepo i bez razlike.
Mi smo preživjeli nametnuti, opravdani i samoobrambeni rat i platili smo visoku cijenu slobode i neovisnosti.
I upravo bi mi najbolje trebali znati što znači kada se snaga pretvori u nasilje, a ideologija u diktaturu.
I zato danas, u vremenu političkih podvala, medijskih manipulacija i proračunatih pokušaja destabilizacije države i društva mi moramo biti poput katane koju iskovaše upravo kovač Masamune.
Društvo dvostrukih kriterija: Crne maske koje i nisu baš tako crne!
Kad se nasilje isplati: Šakom do vlasti, šutnjom do propasti
Tko je pravi heroj Vukovara? Vrijeme je da vratimo mjeru dostojanstvu
