31. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE
Društvo dvostrukih kriterija: Crne maske koje i nisu baš tako crne!
U normalnom, politički zrelom društvu, pravila bi valjda trebala vrijediti jednako za sve?! Tada bi nasilni upadi, zastrašivanje i prekid tuđih kulturnih događaja bili jednako neprihvatljivi za sve, bez obzira na to odakle napadači/prosvjednici dolaze i koga ciljaju.
Međutim, danas se Hrvatska sve češće dokazuje kao društvo u kojem se isti čin tumači potpuno različito, ovisno o tome tko ga počini i koga je odabrao za metu. Dakako, radi se o već „notornim“ dvostrukim standardima, a koji su i bili povod nastanka mojih kolumni „S branika Domovine“.
Upravo posljednjih nekoliko dana svjedočimo slučajevima odnosno incidentima s maskiranim prosvjednicima, ali koji su potpuno različito politički i medijski obrađivani.
Zagreb i Split: „desni“ prosvjedi – brza, jednoumna osuda
U zagrebačkom slučaju, kada su maskirani prosvjednici došli pred prostorije srpske kulturne institucije, reakcije su bile trenutačne i žestoke. Politička ljevica, (a posebice onaj njen dio s „aktivističkim“ korijenima), njima skloni mediji i tzv. civilni sektor žestoko su nas bombardirali „opasnim ekstremizmom“, „eklatantnom govoru mržnje“, „zastrašivanju manjina“ i dakako po njima sve prisutnoj „fašizaciji društva“. Ton je bio oštar i beskompromisan i u konačnici toliko karakteristično za njih panično histeričan.
Vrlo slična retorika pratila je i splitski incident kada se skupina polumaskiranih pojedinaca okupila s porukama usmjerenima protiv nastupa folklornog društva iz Novog Sada.
Ponovno je obrazac bio isti, oštra osuda, široka mobilizacija javnosti, dramatični naslovi i snažan pritisak na institucije da reagiraju.
U oba slučaja poruka je bila kristalno jasna. Takva vrsta prezentiranog nasilja i zastrašivanja ne smije se tolerirati. Dakako ta je poruka, sama po sebi, potpuno ispravna. Iako, je sasvim jasno da se u oba slučaju radi o očitoj i namjernoj provokaciji, jer kako drugačije objasniti da se u zagrebačkom slučaju obilježava, između toliko istaknutih hrvatskih Srba, baš jedan srbijanski akademik koji je gle čuda jedan od autor famoznog memoranduma SANU ili da u splitskom slučaju nastupa folklorno društvo koje u svom repertoaru ima pjesme koje pozivaju na otimanje hrvatskog teritorija?! I sve to baš u mjesecu studenom!
Rijeka: kad maska dolazi s „lijeve“ strane – nastaje zapanjujuća tišina
No, onda se dogodila Rijeka. Maskirani prosvjednici upadaju u prostor HNK-a Ivana pl. Zajca, prekinuvši predstavu izraelskog autora. Svjetski poznatog Židova Ohada Naharina, Izraelca rođenog negdje u pustinji u kibucu.
Metoda prosvjeda identična ranijim. Maske, zastrašivanje, upad u kulturnu instituciju, prekid umjetničkog programa.
Iako je obrazac prosvjeda bio isti od prvog trena razlika u reakcijama je bila dijametralno suprotna!
Jer očito je kako ovaj put skupina ne dolazi s desnog političkog spektra, već pogađate s lijevog.
A s tim je, čini se, došla i sasvim nova logika.
Izostale su žurne i histerične konferencije za medije, izostalo je političko zgražanje, izostale su vrišteće naslovnice o ekstremizmu, izostalo je elaboriranja o „opasnosti za civilizacijske vrijednosti“, izostala je „dekonstrukcija“ nasilja.
Čak se niti ona rutinska osuda, ona deklarativna, najjednostavnija, koja se u takvim prilikama izgovori reda radi, nije zbila. Kao da se ništa u Rijeci nije dogodilo. Kao da je upad i prekid kulturnog programa u tom slučaju dopušten i svakako „razumljiv“. Kao da su razne Maje, Sandre, Ivane, Rade, Viliji i Urške misteriozno isparili načinom kako je jedan dio stanovništva ispario u američkoj seriji „The Leftovers“!
Namjerno polariziranje i rastakanje društva
Ako su maskirani prosvjednici pred srpskim kulturnim institucijama automatski diskvalificirani kao opasni ekstremisti, a jesu, onda moramo postaviti pitanje zašto jednaki kriterij ne vrijedi i za maskirane prosvjednike koji prekidaju predstavu izraelskog autora? Jel to samo zato što se radi o Židovu?
A nisu li metode napada identične? Nije li im cilj isti? Zastrašivanje, prekid, dominacija prostorom? I u konačnici nije li poruka identična koja glasi nekako ovako: „mi odlučujemo što će se izvoditi, a što neće“?
Zašto je onda u Zagrebu i Splitu riječ o „orgijanju desničarskih huligana“, dok je u Rijeci, gotovo pa hrabro žrtvovanje „aktivista“?
Odgovor je nažalost neugodan, ali u načelu i jednostavan. Narativi kad služe u svrhu promicanja određenih ideoloških i političkih platformi uvijek su u pravilu bitniji od činjenica.
Hrvatska se, čini se, našla u moralnoj klopci u kojoj se ekstremizam ne mjeri po djelu, nego po političkoj boji.
Pa tako onda imamo situaciju u kojoj kad je meta Srbin, prosvjed je ekstremizam, a ako je k tome počinitelj desničar opasnost je golema.
S druge pak strane ako je meta Židov, prosvjed je, čini se, prihvatljiv, a ako je počinitelj s lijevog spektra te pritom deklarirani komunist i obožavatelj „Hamasovih kulturnih aktivnosti“ ekstremizam se magično pretvara u društveno prihvatljiv pa čak i poželjan „aktivizam.
Mislim da će se u današnjem hrvatskom društvu većina složiti kako nije sporno da manjine treba štititi.
Također nije sporno i da se svako zastrašivanje mora jasno i glasno osuditi.
Ali ono što jest sporno i duboko nezdravo za naše društvo i državu da JEDNE MANJINE imaju status „nedodirljivih“, dok su druge prepuštene benevolentnom tumačenju političkih simpatija.
Ne može se na jedne maskirane prosvjednike gledati kao na prijetnju, a na druge kao na simpatične aktiviste.
Ne može se protiv jednih dići politička i medijska oluja, a protiv drugih ostati nijem.
Zato bi ovoj grupi „histeričnih“ svaki dan trebalo dokazivati da to što rade nije progres, kamoli „antifašizam“ ako on uopće i postoji, a posebice nije zaštita ranjivih. To je jeftini politički oportunizam koji u sebi krije veliku opasnost po zdravo društvo.
Kad mediji i politička scena reagiraju isključivo na temelju ideološke pripadnosti počinitelja, a ne na temelju samog čina, nastaje opasno, klizavo tlo.
A u takvom društvu dolazimo do trenutka kad više nije problem nasilje, nego tko ga počini. Jer lijepo vidimo da nije problem maska, nego čija je i nije uopće problem upad, nego protiv koga je usmjeren.
Ka smo već kod maske, bilo koje vrste uključujući i famozne Covid maske, ona je na kraju, samo simbol. Simbol nečega što se ovdje već dugo pokušava sakriti, a to je da nam vrijednosti nisu jednake za sve. A to je u stvari opasnije od samih maskiranih prosvjednika.
Jer društvo koje tolerira političko nasilje s jedne strane, koje prakticira raznorazne zabrane, uskoro će nasilje i zabrane dobiti i s druge strane.
Nažalost to je povijesna zakonitost, ne politički stav.
Kad je maska jednom dopuštena, postat će dopuštena uvijek.
Kad se nasilje jednom relativizira, postat će novi standard.
A tada više nema zaštite ni za koga.
Kad se nasilje isplati: Šakom do vlasti, šutnjom do propasti
Tko je pravi heroj Vukovara? Vrijeme je da vratimo mjeru dostojanstvu
