30. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE
Osim ideoloških prepucavanja po već tradicionalnom principu lijevo desnih tvrdokorno ukopanih rovova, zadnjih dana sve češće svjedočimo poplavi najprizemnijih oblika uličnog fizičkog nasilja.
Možda je to samo konačno razotkrivanje istine koju smo kao društvo počeli davno naslućivati, ali nismo je se usudili izgovoriti?!
Kako lijepo možemo vidjeti nasilje je u Hrvatskoj očigledno postalo vrlo poželjna valuta za ulaganje. A posebice za razračunavanje!
No, ono je također poglavito postalo i ultimativno sredstvo napretka, alat utjecaja, prečica do moći, sinekura, položaja i probitaka. Sve ono što bi u zdravom društvu bilo moralni ponor, kod nas je sve češće dobitna ulaznica ka političkim i ekonomskim probitcima.
I onda se mi, danas, čudimo eskalaciji tog istog nasilja po ulicama?!
Čudimo se što se mladi bokserima tuku do krvi, što se supružnici, bez obzira na spol počinitelja, ubijaju u vlastitim domovima, što su ulice pune noževa i raznoraznih palica, što se ilegalno oružje sve češće upotrebljava, što se agresija prelijeva tamo gdje je do jučer njena pojava bila nezamisliva.
Ali ono što zapanjuje jest da mi istodobno šutimo dok nasilnici napreduju, da bahatost biva nagrađena, da se prostakluk nagrađuje saborskim foteljama, a prijetnje i zabrane stječu status legitimne političke platforme.
Jeli to slučajno?
Čvrsto sam uvjeren da nije.
Dva su ključna razloga ovog stanja koja poput dva stupa podupiru i grade ovu spirala nasilja i oba su naša.
Prvi razlog – inertnost institucija.
Institucija bi trebale štititi slabije, zaštititi žrtvu, sankcionirati počinitelja, zadržati red, povjerenje i minimum civilizacijskog poretka.
Umjesto svega toga, godinama gledamo mlake, trome, neodlučne i birokratski ukočene i sterilne sustave koji reagiraju tek kad se dogodi tragedija, a tada sve ionako više nema smisla. Takva inertnost institucija šalje nam jasnu poruku: rizik je minimalan, posljedice gotovo nikakve.
A u situacijama kad država sve češće ne reagira, dogodi se logična reakcija te reagira ulica. Kad institucije ne sankcioniraju nasilnika, onda ga budimo iskreni opravdavaju. I tako se postavi prva cigla u temelje normalizacije nasilja.
Drugi razlog još je gori – primjer odozgo ili kako bi stari rekli: „riba smrdi od glave“.
Sami bi se trebali zapitati što točno očekujemo od društva u kojem nasilni uljezi završavaju u saborskim klupama, nadzornim odborima i u konačnici na blagodati javnog novca odnosno proračunskim jaslama?
Što možemo očekivati od mladih dok gledaju kako se vikom, prijetnjama, ucjenama, agresijom i u konačnici destrukcijom dolazi do političkog utjecaja? Kad oni koji su rušili institucije, prijetili novinarima, udarali protivnike ili stvarali klimu straha i kaosa postaju poželjni partneri, saborski zastupnici ili moćni lokalni šerifi?
Kad nasilje postane recept uspjeha, onda nije čudo što ga sve više ljudi vidi kao prihvatljiv model ponašanja. Društvo koje nagrađuje nasilnike samo proizvodi identične nove generacije. U takvom okruženju nasilje više nije devijacija ono postaje poželjna strategija životnog uspjeha.
U Hrvatskoj je danas najveća tragedija to što smo stvorili okružje u kojem se nasilje isplati. Okružje u kojem se zlo pretvara u učinkovit alat uspješne karijere, a pošten karakter u nepremostivu zapreku. Biti pošten i brižan znači biti naivan, a što je samo ljepši izraz od biti budala. U takvom okružju šaljemo poruku mlađim generacijama da se gola sila isplati jer njom definitivno možemo nadjačati znanje, rad, poštenje i naposljetku red i društveni poredak. Bijes i brutalnost puno je brži put od onog što se u normalnim društvima postiže kompetencijom odnosno ulaganjem u bolje ja.
Kako svako društvo na kraju postane slika svojih odluka tako se i mi, ukoliko dopustimo da nam nasilje bude put do vrha, a manje-više već i jesmo, ne trebamo čuditi kad nam se jednog dana pred očima, slikovito kuća počne rušiti. I to od vrha krova.
Zato smatram kako je krajnje vrijeme prekinuti s iluzijom da će se stvari popraviti same od sebe. Neće.
Nasilje se ne može liječiti relativiziranjem. Ono ne nestaje ignoriranjem, a tek ponajmanje ne nestaje nagrađivanjem.
Stoga prestanimo zabijati glavu u pijesak.
Država mora konačno početi učinkovitije rabiti svoje resurse ili bolje rečeno raditi svoj posao. Dosljedno, brzo i posebice pravedno.
A mi, obični građani, moramo nastojati odbiti svaku logiku po kojoj je nasilje legitimna ulaznica za politički i društveni napredak. Jer moramo biti svjesni da svaki put kad se pravi nasilnik nagradi, jedan se budući nasilnik rodi ili dobije ohrabrenje.
Ako želimo društvo koje stoji uspravno, onda definitivno moramo prestati klečati pred nasiljem.
Jednostavno rečeno, želimo li red, krajnje je vrijeme početi sankcionirati nered.
Tko je pravi heroj Vukovara? Vrijeme je da vratimo mjeru dostojanstvu
