Pontifikat pape Lava XIII. (1878.–1903.), čije je ime preuzeo i naš novi Sveti Otac, obilježen je dubokom intelektualnom i duhovnom obnovom Katoličke Crkve, suočene s izazovima moderne države, liberalizma i sekularizma. Kroz niz enciklika, Lav XIII. razradio je temeljne principe katoličkog socijalnog nauka, ali i postavio jasne granice koje moderna civilizacija ne smije prijeći ako želi ostati istinski civilizirana. Mnoge od tih granica u našem su dobu nažalost pregažene.
U enciklici Rerum Novarum (1891), tadašnji papa kritizira i vrijednosno ispražnjeni kapitalizam i socijalizam, usmjeravajući Crkvu na jasan put između tih i danas aktualnih ekonomskih strana. Ovaj je dio njegovih napisa posebno zanimljiv u 21. stoljeću, kada su se ta dva dugo vremena suprotstavljena sustava uvelike udružila kako bi ovladala nad društvom i čovjekom. Lav XIII. pisao je i o važnosti privatnog vlasništva, kao svetog i neotuđivog prava, a nešto ranije, u Quod Apostolici Muneris (1878), jasno je osudio općenite “zablude socijalizma, komunizma i nihilizma” koje razaraju temeljne društvene i moralne vrijednosti.
Demokracija se u Diuturnum Illud (1881) ne odbacuje, ali se njezin legitimitet kontekstualizira u vječni Božji zakon i moralni red. Demokratska vlast, prema Lavu, mora imati ograničenu ulogu u religiji i ne smije djelovati protiv naravnog poretka. Ova se misao reflektira i u današnjem vremenu, koje nerijetko nekritički promatra demokraciju kao jedini valjani politički režim. Papini napisi podsjećaju nas na antička promišljanja o miješanim političkim sustavima, kod pojedinih mislioca zvanih neliberalnim demokracijama.
Nadalje, pitanje odnosa Crkve i države Lav raspravlja u enciklici Sapientiae Christianae (1890), gdje upozorava da država koja se odvoji od Boga prestaje biti istinska zajednica, te postaje “prijetvorna iluzija civilne organizacije”. Država dakle može biti smislena samo ako je ukorijenjena u onome što ju nadilazi, a što ne dolazi s ovoga svijeta.
Kako demokracija ne bi trebala biti cilj u sebi već put prema dobru, tako i slobodu Lav XIII. u svom djelu Libertas (1888) definira ne kao apsolutnu autonomiju, već kao sredstvo za vršenje dobra. Umjesto moderne permisivnosti tadašnji nas papa okreće prema slobodi služenja Bogu.
Aeterni patris (1879) nanovo je budila svijest o važnosti skolastičkoga nauka i sv. Tome Akvinskog, kojega se naziva “posebnim bedemom katoličke vjere”. U to ime Lav XIII. poticao je izučavanje tomističke teologije te otvorio Papinsku akademiju Svetoga Tome Akvinskog.
Posebno je važna i Humanum Genus (1884), u kojoj analizira slobodno zidarstvo kao snagu koja potiče moralni relativizam i agresivni sekularizam. Štoviše, navodi se kako su masoni “pravi širitelji zla našeg doba”. Ovo je jedno od najjasnijih odbacivanja masonerije od strane crkvenog vrhovnika. Masoni, tvrdi se, žele uništiti kršćanske temelje društva i zamijeniti ih novim moralom koji nije utemeljen na kršćanskoj objavi.
U sličnom tonu Lav XIII. osmislio je poznatu molitvu “Sveti Mihaele arkanđele, brani nas u boju”, navodno kao odgovor na svoju viziju Sotoninih iznimno stvarnih napada na Crkvu. Anđeoska pomoć u boju uvijek je potrebna, pa tako i danas u vrijeme naših kulturnih ratova i civilizacijskih previranja.
Našem novom Svetom Ocu želimo mnogo sreće i Božjeg blagoslova u jasnoj i odlučnoj obrani vjere i nauka, onako kako je to činio i njegov imenjak. Sveti Mihaele arkanđele, brani nas u boju.
Zašto se selim iz Zagreba ili kako je pokorena hrvatska metropola
