Parapolitička interesna struktura na koju se stranka HDZ samoreducirala više ne može svijet oko sebe sagledavati kao išta drugo doli resurs koji valja iskorištavati za vlastite kokošarske interese. Konkretne manifestacije takvog amoralnog i duboko iskvarenog misaonog okvira razne su: od zagađenja hrvatskog tla zbog nečije financijske dobiti do rasprodaje nacionalnog suvereniteta na oltaru globalističkih centara moći u ime nečijeg karijernog probitka.
No u svima njima krije se upravo taj resursizirajući moment jedne strukture grijeha koja je očito toliko zastranila da više nema sposobnost za samonadilaženje ili promjenu prema boljemu. Štoviše, hadezeovski parazitski način djelovanja vidljiv je i na najtemeljnijoj razini jezika kojim se koriste kako bi prenijeli vlastite misli.
Način izražavanja prikazan na slici u prilogu predstavlja nasilno kljaštrenje hrvatskog jezika s dvojakom svrhom.
Prva je naprosto ta da se jeftino-agresivnom retorikom anuliraju (valjani) argumenti njima suprotstavljene strane. “Strahovanje oporbe” tako je stavljeno u ironične navodnike, iako je osjećaj straha pred masovnim, sustavno dovažanim toksičnim otpadom zapravo potpuno opravdana emocija. Cilj nije toliko ponuditi protuargument koliko uprljati debatnu arenu raznim doskočicama, sarkazmom, uvredama, ad hominem napadima i slično. To je nešto što je već uhodan i dobro poznat hadezeovski modus operandi.
Drugi, suptilniji, ali i u širem smislu važniji cilj ovakvoga resursiziranja hrvatskoga jezika – uprizorenog kroz pregršt tzv. hashtagova, emotikona i inih infantilnih simbola ovog pogubljenog postmodernog doba – jest devalviranje važnosti teme o kojoj se govori.
Govorenje o otpadu koji truje hrvatske građane te koji će izvjesno trovati i njihovu djecu desetljećima u budućnosti, uz oznaku #otpad, zatvara možda najjeziviju aferu naše povijesti u okvir svakodnevnog dnevno-političkog navlačenja: u borbu za veći doseg na društvenim mrežama, u uobičajeno razračunavanje s neistomišljenicima, u poluozbiljna lamentiranja na internetu; u nešto, dakle, što je na samoj granici trivijalnosti.
Pojmovno svođenje problema toksičnog otpada na termine poput #otpad šalje suptilnu poruku da stanje zapravo nije alarmantno, odnosno da se i dalje nalazimo unutar granica statusa quo.
Provlačenje tema od ključne nacionalne važnosti kroz verbalnu trivijalizaciju lukava je taktika čija šteta nadilazi čak i konkretno pitanje raspetljavanja predmetne afere. Ono otupljuje kritičke mehanizme u umu naroda, svodeći na istu ravan vijest o ubojitom kriminalu i vijest o boji kupaćeg kostima koju je neka estradna zvijezda odabrala za izlazak na plažu prošle srijede.
Naravno, miješanje trivijalnog i ozbiljnog širi je problem od samog HDZ-a – radi se o općenitoj baudrillarovskoj logici hiperrealnosti modernoga svijeta, u kojemu se granica između važnog i nevažnog briše. U tragikomediji svoga djelovanja HDZ jest vjerni izaslanik upravo takvog teatrokratskog habitusa koji stvarnost pretvara u teatralno-medijski svinjac, jer je njime mnogo lakše vladati nego vrijednosno čvrstim i jasno usmjerenim polisom.
U našem dobu, uokvirenom nihilističkim i resursizirajućim mišljenjem, sve se desakralizira, devalvira i pretvara u bezličnu, jednodimenzionalnu masu. Stoga ne treba čuditi ni to što netko koristi hrvatsko tlo kao resurs za svoje interese ni to što isto čini s hrvatskim jezikom, za čiju su opstojnost mnogi Hrvati kroz stoljeća bili spremni proliti krv.
Da bismo osudili ratne zločince ne treba nam eurokratski novogovor
