Vrijeme je da se prestane s puzanjem, pravdanjem i lažnom grižnjom savjesti jer Hrvati nemaju apsolutno nikakvog razloga ispričavati se bilo kome za svoju povijest. Desetljećima slušamo jednosmjerne optužbe, nametnute stigme i umjetno stvorene narative koji služe samo jednoj svrsi, a to je držanje hrvatskog naroda u trajnom stanju moralne ucjene.
Okupacija u miru: glazba, mediji i dvostruki standardi
Hrvati žele živjeti u normalnoj, slobodnoj zemlji, ali ovo je danas sve osim slobodne zemlje jer centri moći rade što hoće. Ono što neki nisu uspjeli ostvariti u ratu, sada uporno pokušavaju u miru, i to kroz pjesme, filmove i kulturu koja nam se sustavno nameće. Nemamo svoje televizije, nemamo svoj slobodni prostor u eteru, već nam se servira tuđi program i tuđi narativ.
Sramotno je gledati kako se srpski pjevači dovode u Hrvatsku uz crveni tepih i molbe, samo što ih se ne moli da uđu u arenu, dok se s druge strane najpopularniji hrvatski pjevač izbacuje iz tih istih arena i zabranjuju mu se koncerti. Visoki prekršajni sud još je 2020. presudio da Thompson smije izvoditi „Bojnu Čavoglave“ u izvornom obliku, pa je tim apsurdnije što mu se zatvaraju vrata dvorana. Kakvo crno ustašovanje? Riječ je o izmišljenom bauku koji služi samo kao izgovor za gušenje hrvatskog identiteta i svakog domoljubnog izraza.
Jasenovac i prešućene komunističke jame
Zbog čega se u nedogled vrti ista priča o Jasenovcu, kao da drugih tema nema, dok se istovremeno stalno nailazi na nove jame komunističkih zločina, a novih forenzičkih dokaza o ustaškim zločinima uopće ne nalazimo? Zašto se sustavno izbjegava temeljito otkopati i istražiti Jasenovac kako bi se napokon utvrdilo stvarno činjenično stanje, bez mitova i političkih manipulacija?
Riječ je o klasičnoj nepravdi i istini koju prepoznaje golemo mnoštvo hrvatskog puka. Nije nikakva teorija zavjere reći da se istina guši jer, dok se novac troši na stalno podgrijavanje jednostranih optužbi, nitko ne snima filmove o Vukovaru, o istinskim hrvatskim žrtvama Domovinskog rata i nebrojenim stradanjima hrvatskog naroda.
Umjetnički parazitizam i slast hrvatskih eura
Najbolji primjer tog licemjerja jesu projekti poput dugoočekivanog filma Lordana Zafranovića „Zlatni rez 42 (Djeca Kozare)“, koji se godinama predstavljao kao veliki umjetnički pothvat da bi se na kraju pretvorio u klasični politički poligon. Kada su institucije s punim pravom zavrnule pipu i uskratile izdašna sredstva, krenulo je kukanje i cviljenje.
Miljenici bivših sustava najglasniji su upravo onda kada im se zatvore hrvatske novčane pipe. Jergović se ovih dana javno žali jer nije dobio državnu književnu stimulaciju, dok se Zafranović godinama tuži da ga Hrvatska ne želi. Može se samo zamisliti koliko su im slatke hrvatske pare i hrvatski euri dok istovremeno pljuju po zemlji iz koje te pare dolaze. Film su uredno financirale strukture s istoka, poput Republike Srpske, pretvarajući umjetnost u središte još jedne regionalne predstave za nabijanje krivnje.
U cijeloj toj priči posebno je prozirno sudjelovanje pojedinih domaćih lica, poput glumca Renea Bitorajca, koji pristaju na uloge u projektima sumnjive ideološke pozadine. To je obično, nepotrebno pranje obraza i licemjerno sudjelovanje u filmovima koji se unaprijed koriste kao oružje protiv vlastitog naroda. Glumiti u takvim projektima, a onda se čuditi reakciji javnosti krajnje je prozirno.
Hrvatska javnost i intelektualci više si ne smiju dopustiti šutnju. Stigmu treba razbiti jednom zauvijek jer su prekardašili s nepravdom. Vrijeme je da se digne glava, odbaci lažna krivnja i jasno kaže: dosta je!
