Uskrsli Gospodin, umjetnik veći od svih umjetnika, ne oživljava samo duše i mrtva tijela, nego i mrtve mašte.
Kršćani i umjetnost: rubna tema?
Ove jeseni u muzejima diljem svijeta – od Londona do Pariza i Busana, Južne Koreje do Pittsburgha – održat će se mnoštvo visokoprofiliranih umjetničkih izložbi. Nažalost, kako je Francis Schaeffer (1912.–1984.) istaknuo još 1973., kršćani su skloni
„potiskivati umjetnost na sam rub života… Čini se da ne shvaćamo kako i umjetnost treba biti pod Kristovom vlašću. Kristovo gospodstvo trebalo bi uključivati i zanimanje za umjetnost. Kršćanin se treba služiti umjetnošću na slavu Božju – ne, dakako, samo kao sredstvom za širenje vjerskih poruka, nego kao djelima ljepote koja slave Boga.“
Do umjetnosti nam treba biti stalo i zato što je Bog umjetnik, najveći od svih.
Van Gogh o najvećem umjetniku
Takvoj kršćanskoj bezvoljnosti, a katkad i odbojnosti prema umjetnosti, suprotstavljaju se riječi Vincenta van Gogha (1853.–1890.):
„Živio je [Isus] spokojno, kao umjetnik veći od svih drugih umjetnika – jednako prezirući mramor, glinu i boje – te namjesto toga radio u živom tijelu. Drugim riječima – taj umjetnik bez premca, kojega je gotovo nemoguće shvatiti nespretnim oruđem naših suvremenih, napetih i otupjelih mozgova, nije iznjedrio kipove, ni slike, pa čak ni knjige. Izričito je tvrdio da stvara… žive ljude, besmrtnike.[1] … Taj veliki umjetnik – Pomazanik – iako je prezirao pisanje knjiga o zamislima i osjećajima, svakako nije prezirao izgovorenu riječ – ponajprije prispodobu (kakav sijač, kakva žetva, kakva smokva itd.[2])“ (Pismo 632., Emileu Bernardu, Arles, 26. lipnja 1888.)
Bog koji je stvorio boje
To je dobro bogoslovlje. Prvi put kada susrećemo Boga u Svetom Pismu, susrećemo ga kao Umjetnika. „Stvori“ prvi je glagol u prvoj rečenici na prvoj stranici Biblije. Bog je lako mogao pozvati u postojanje jednobojni svemir. Mogao je stvoriti posve smeđi svemir – smeđe planete, smeđe duge na smeđem nebu – svemir koji bi bio savršeno svrhovit i sposoban djelovati s inženjerskoga gledišta.
Zašto onda stvori naš višebojni svemir? Čemu crvene jagode, narančaste naranče i žute limune? Kao što se u prvoj glavi Knjige Postanka sedam puta ponavlja: „I vidje Bog da je dobro.“ Bogu očito nije stalo samo do uporabljivosti i učinkovitosti. Stalo Mu je i do ljepote.
Bog je dao te izjave o ljepoti i užitku čak i prije nego što je stvorio Adama i Evu. Iz toga slijedi da lijepe stvari mogu biti uistinu lijepe i kada u blizini nema čovjeka koji bi to rekao. Ljepota, dakle, nije samo nešto što mi ljudi osmislimo; to je i nešto što možemo otkriti – nešto izvan nas, onkraj nas, pa čak i prije nas.

Ljepota koja je prije nas
Otkako nam svemirski teleskop Hubble šalje slike iz svemira, nije hir ni samovolja što skupa uzdahnemo: „Prekrasno!“ Kad su ljudi u posljednjih trideset godina prvi put ugledali prostrane oblake jarke ružičasto-ljubičaste boje Lovčeve (Orionove) maglice, nismo stvorili ljepotu. Pronašli smo je. Bili su prekrasni davno prije nego što je Hubble uopće poslan u svemir i ostat će lijepi čak i ako svi sutra oslijepimo. To jest, ljepota nije samo u oku promatrača – nas – nego u oku Promatrača, s velikim „P“.
Pozvani stvarati: od Adama do Besalela
Prva Božja zapovijed čovjeku u Svetomu Pismu bila je da učini nešto stvaralačko, da imenuje živa bića.
„Tada Gospodin, Bog, načini od zemlje sve životinje zemaljske i sve ptice nebeske i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, onako će se zvati“ (Postanak 2, 19)
Zatim slijede zapovijedi da se plode i množe (Postanak 1, 28; 9, 1.7) – Božji poziv da čovjek od svijeta nešto učini, napuči zemlju i pridonese ljepoti svemira.
Potom Bog daruje Besalelu i Oholiabu (Izlazak, glave 31, 36, 37 i 38) umijeće da izrade lijepe ukrase za Šator sastanka. Izraelova Boga nije se štovalo u bezličnoj kocki. Taj isti Bog stvaratelj zapovijeda nam da Ga štujemo stvaralački: „Pjesmu novu zapjevajte Njemu i glazbala skladna popratite poklicima“ (Psalam 33, 3).
Krist, Stvoritelj i drvodjelja
U Novom Zavjetu nalazimo dodatnu potvrdu van Goghove tvrdnje i dubok teološki razlog zašto kršćani trebaju ozbiljno shvatiti umjetnost. Majstorski Stvoritelj kojega smo susreli u Postanku 1 zapravo je Krist. „Sve je po Njemu postalo“ (Ivan 1, 3; Kološanima 1, 15–17; Hebrejima 1, 8–13). Svjetleće svemirske maglice, duge, okus lubenice i zrna kave bili su Njegova zamisao (u stvaralačkoj suradnji s Otcem i Duhom).

Potom je Sin uzeo stvoreno tijelo i veći dio svoga životnoga vijeka proveo kao téktōn (Matej 13, 55; Marko 6, 3), ‘drvodjela’, zanatnik koji zna raditi u kamenu, drvu i metalu. Potom je, kada je započelo Njegovo javno djelovanje, Isus poučavao uglavnom u prispodobama, slikajući predodžbe koje već dvije tisuće godina žive u ljudskoj mašti.
Kristova najveća zapovijed – ljubiti Boga svim svojim bićem – obuhvaća i maštu i stvaralaštvo (kao što je to zasigurno činio i On).
Uskrsli Gospodin ne samo da donosi život dušama i mrtvim tijelima, nego i mrtvim maštama.
Nasljedovati Isusa, umjetnika nad umjetnicima
Dok svijet ove jeseni slavi ljudsko stvaralaštvo, ne sjedimo po strani ne jadajmo se dok svoju maštu ubijamo vrteći sadržaj po svijetlećim zaslonima. Nego, pronalazimo svaki dan načine da poput van Gogha bolje nasljedujemo Isusa, kojega je on ispravno prepoznao kao „umjetnika većega od svih drugih umjetnika“.
John Stonestreet i Thaddeus Williams
Koga zanima više
Rajmund Kupareo, Umjetnički odgoj
Sv. Bernard tumači crnost i ljepotu Crkve Zaručnice
Héctor Aguer, Ljepota će spasiti svijet
Petar Marija Radelj, Rajmund Kupareo – pronicatelj ljepote
[1] Prevoditeljska napomena: Ta tvrdnja ima uporište u više novozavjetnih redaka: „Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće“ (Ivan 5, 21). „Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu Svome koji prebiva u vama“ (Rimljanima 8, 11) i „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni“ (Prva Korinćanima 15, 22).
[2] O prispodobi o sijaču i sjemenu vidi Matej 13, 3–23, Marko 4, 3–29 i Luka 8, 5–15, a o prispodobi o smokvi Matej 21, 19–22, Marko 11, 12–26 i Luka 13, 6–9.




