Današnja, takozvana moderna komunikacija, što se mene osobno tiče svela se na nepristojnost, posebno u djelu neodgovaranja na poruke, pozive, e- mailove… Kod nas „kultura odgovaranja“, gotovo da i ne postoji i odraz je, uglavnom poslovne i političke nekulture.
Pokušajte vani, bilo kojoj faci u umjetnosti, poslovnom svijetu, političaru poslati poruku, i budite sigurni da će vam odgovoriti. Potpuno je, u navedenom kontekstu nebitno što odgovor ne dobijete od njih samih, već od njihovih timova.
To su osnove bontona i pokazuju, prije svega poštovanje prema drugome. Sve ostalo je mizerija i elementarna nepristojnost kojoj su kod nas posebno skloni visokoobrazovani i ljudi koji su eksponirani kroz javni prostor i koji baš ničim nisu zadužili ovaj svijet ili ovu zemlju. Pošaljite poruku takvima i vidjet ćete, zapravo s kime imate posla. Naravno, kao i uvijek postoje izuzetci, no kako samo davno naučili izuzetak potvrđuje pravilo.
Moja prisutnost u medijima najbolje je svjedočanstvo navedenog i ponekad je dovoljan samo pokušaj stupanja u kontakt kako bi profesionalno i ljubazno pozvali nekoga u gostovanje, zatražili njegovo mišljenje i vrlo brzo, zbog oglušivanja shvatili kakvi su u svojoj biti pa i oni koji pretendiraju na vlast i koji bi htjeli voditi ovu zemlju.
Vjerujte, odličan mehanizam za otklanjanje dvojbi, ako postoje. Nema tu ni pristojnosti, kao jednoj od posljednjih branika civilizacije ni profesionalnog ponašanja ni kulture komunikacije. Ništa, osim davanja na važnosti samom sebi i iskrivljenoj predodžbi o sebi.
Ovakav uvriježeni modus operandi ukazuje i na puno ozbiljnije stvari od „puke gluhosti”, a to je nedostatak osjećaja srama. A dobro je zacrveniti se ponekad. Najgore je kad obrazi postanu debeli te zaboravimo da osjećaj srama, svidjelo se to nekome ili ne vrednuje samog čovjeka, i čini ga i odgovornim i moralnim bićem.
S druge strane oglušivanje u komunikaciji upućuje i na ozbiljno nepostojanje svijesti o drugima te otvara i pitanje same savjesti koja nije nimalo jednostavan fenomen. Nije problem znati što njihova savjest hoće jer savjest je vrlo precizna, problem je s njenim glasom.
Ako se prisjetimo, 2011. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu pred okupljenim uglednicima, kako su ih mediji tada nazivali (osobno nisam mogla niti ih mogu zvati uglednicima, osim možda ponekih, jer ugled mora puno toga pratiti, pa i određenost i pripravnost, usmjerenu općem dobru, prihvatljivim djelima, mora poznavati riječ vrlina) papa Benedikt XVI. poručio je kako se kvaliteta društvenog života mjeri po tome koliko se savjest kao kritički čimbenik poštuje i njeguje.
A društveni život uključuje i komunikaciju, norme ponašanja koje osiguravaju sklad u društvenom životu i minimaliziraju sukobe i koje su zapuštene. Kratko i sadržajno Sveti otac je tada poslao poruku. I što je, zapravo od poruke ostalo. Ništa! Jer savjest takvih sve ove godine je „ožigosana“ ili učinjena neosjetljivom, kao da je spaljena vrućim željezom, kako stoji u Novom zavjetu.
(Ne)kultura komunikacije i (ne)odgovaranja, zasigurno je i posljedica promjena u svijetu. Sve prisutniji egoizam, kao vjeran odraz sve kaotičnijeg uređenja života, izostanak ideje sveopćeg dobra i sva ta filozofija i ideologija žudnje silnih i moćnih našeg vremena, zasigurno ne doprinose ovoj pojavi i poštovanju drugih. Međutim, to je i pitanje samog karaktera čovjeka, njegovih osobina koje ostavljaju kompletnu sliku i u kojoj se i stanje duha ne može okarakterizirati ni bogatim ni lijepim.
Ukratko, moram priznati da sam prestara za umišljene veličine i nerazumijevanje osnova, situacija u kojima ljudi pristupaju kao da su svu pamet svijeta pokupili pa si onda daju svakakva prava. Izgubiti mjeru stvari, živjeti bez promišljanja, živjeti život bez poštovanja i ljubaznosti, potrebe da čuješ i drugoga, bez poštovanja pravila i kulture komunikacije nije dugoročno dobar put ni za koga, a ponajprije ne za one željne moći i uspjeha.
Još kolumni iste autorice:
Ako nam djeca nisu bitna, što je bitno ili što se to događa s našom djecom
