Donosimo duhovni poticaj fra Tomislava Pervana, izvorno upućen zajednici molitelja Časoslova koju predvodi. U ovoj meditaciji fra Tomislav nas poziva na dublje uranjanje u otajstvo Euharistije i Uskrsa. Podsjeća kako pred Božjom riječju padaju sva ljudska carstva i ideologije. Polazeći od povijesnih sudbina naroda te od Papina poziva na obnovljeni navještaj kerigme, pokazuje nam da se istinska obnova Crkve i svijeta rađa iz osobnog obraćenja, vjernosti molitvi i življenja uskrsne vjere u konkretnim okolnostima današnjega vremena.
HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA USKRSLOGA I PROSLAVLJENOGA. MIR VAM I DOBRO I BLAGOSLOVLJEN POČETAK NOVOG DANA
Prevalili smo sredinu travnja, ovdje je već pravo proljeće. Četvrtak je – dan spomena na Gospodnju večeru, koju smo slavili prije dva tjedna. To je oproštajni susret Učitelja s učenicima, završna večera, pashalna gozba spasenja.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, za svaki udisaj i izdisaj, izmolimo svoje molitve i načinimo znak križa – veliki, svjesni – na sebi. Izmolimo Kraljice neba i Vjerovanje kao znak pripadnosti i odanosti Gospodinu u njegovoj Crkvi. Zahvalimo za dar života i obitelji u kojima živimo, za ljude koje nam je stavio na put.
Rekoh, četvrtak je. Dan molitve za svećenike, jer je Gospodin na Posljednjoj večeri ustanovio sakrament svetoga reda, koji su svećenici obnovili prije petnaest dana na misi posvete ulja sa svojim biskupom. Molimo da naš život vjerno odražava stvarnost koju nosimo u sebi po polaganju ruku. To je ujedno i epikleza – zaziv Duha Svetoga na svakoga pojedinog svećenika.
Sjetimo se: Gospodin je uzeo kruh, blagoslovio ga, izrekao riječi nad kruhom i vinom i davao učenicima. To se neprestano obnavlja u svakoj svetoj misi koja je živo uprisutnjenje Gospodina među nama. Ako smo jučer u Službi čitanja čitali govor svetoga Lava Velikoga pape, sjećamo se da na završetku upravo to ističe: postajemo jedno s Gospodinom.
Pokušajmo danas pronaći vremena za molitvu i za Sveto pismo. Ono je Božje pismo nama, ljubavno pismo čovjeku, i Stari i Novi zavjet. Sve što trebamo znati jest da samo Bog, samo Krist ostaje; sve drugo zemaljsko prolazi i nestaje, sva carstva i kraljevstva, narodi i puci ovoga svijeta.
Narodi i carstva pred Božjom riječju
Kad čitamo proroke u Starom zavjetu, vidimo da nema naroda protiv kojega se ne upućuje Božja riječ. Ne obraća se samo Izraelcima, koji su uvijek u fokusu Božjega interesa kao izabrani narod, nego i svim okolnim narodima. Svima se upućuje oštra riječ prijetnje, ali i ozbiljan poziv na obraćenje i mirotvorstvo.
Kad čovjek sagleda koliko je naroda spomenuto u Bibliji, a od mnogih od njih danas nema ni traga, spontano se zapita: kako su nestali, kako su se urušili u sebe?
Hetiti bijahu moćan narod; sjetimo se samo Urije, Davidova visokog časnika kojemu je David oteo ženu – bijaše Hetit, a ne semit – i ipak se njihovo carstvo urušilo već prije Davidova kraljevanja.
Akađani su također bili moćan narod, njihov je jezik bio lingua franca toga doba, diplomatski jezik cijeloga područja, ali su nestali s povijesne pozornice, a iz njih su nastala dva velika kraljevstva: asirsko i babilonsko.
Pa i svi oni drugi okolni narodi oko Izraela – mnogima nema ni traga, znamo tek blijede ostatke iz arheologije i tekstova. Doduše, neki su se iselili i osnovali Kartagu u sjevernoj Africi, ali i nju su Rimljani na koncu potpuno uništili.
Tragična je sudbina Rimskoga Carstva: nekad najmoćnijega u povijesti, a urušilo se u sebi, ugušeno u vlastitom nemoralu i dekadenciji.
Što će biti s nama, s ovim naraštajem koji je prezreo Boga i Isusa Krista i potpuno se predao materijalizmu i konzumerizmu? Ništa nas bolje ne očekuje ako se ne obratimo i ne okrenemo za sto osamdeset stupnjeva prema Bogu.
Kerigma i misionarsko poslanje Crkve
Upravo je ovih dana Papa Lav uputio pismo kardinalskom zboru i ponovno pozvao na obnovljeni navještaj Evanđelja – na kerigmu. Kerigma bijaše temeljni navještaj u ranoj Crkvi; keryks je glasnik, navjestitelj koji donosi radosnu vijest.
Papa snažan naglasak stavlja na misionarsko srce Crkve, na misije i na poslanje Crkve u svijetu. Ispod njegova mirnog i bratskog tona krije se svjesni napor da se ponovno potvrdi misionarski identitet Crkve. Identitet duboko ukorijenjen u viziji prethodnih papa, od Pavla VI. do pape Franje i njegove pobudnice Evangelii gaudium – Radost Evanđelja.
Papa je usredotočen na primat kerigme, navještaja Krista raspetoga i uskrsloga kao središta cjelokupnog pastoralnog djelovanja. Od samoga početka svoje poruke Papa smješta razmišljanje unutar otajstva Uskrsa. Njegov zaziv „mira uskrslog Gospodina“ uspostavlja okvir za cijelo pismo i za čitavo razmišljanje o Crkvi danas. Taj mir nije tek emocionalna utjeha ili odsutnost sukoba. To je plod Kristove pobjede nad smrću i obnova zajedništva između Boga i čovječanstva.
Posljedično, poslanje Crkve ne može se svesti na institucionalni opstanak ili na održavanje neke kulturne relevantnosti. Ono je utemeljeno u živoj stvarnosti Uskrsnuća i sudjeluje u njegovoj transformativnoj moći koja preobražava srca i društva.
Obnova Crkve i osobno obraćenje
Ističući „slobodne, konkretne i duhovno plodne razmjene“ među kardinalima, Papa naglašava viziju Crkve koja sluša, promišlja i zajednički traži vodstvo Duha Svetoga. Takav pristup izbjegava svođenje crkvene uprave na puku administraciju, nego je predstavlja kao duhovnu vježbu ukorijenjenu u zajedništvu i razlučivanju.
Središnji dio pisma jest ponovna afirmacija Evangelii gaudiuma kao „značajne referentne točke“ za cijelu Crkvu. Time Papa jasno signalizira kontinuitet s dosadašnjom crkvenom putanjom, a istovremeno priznaje da je vizija te pobudnice do sada samo djelomično ostvarena u praksi. Pobudnica je opisana kao „dah svježeg zraka“ sposoban pokrenuti procese pastoralnog i misionarskog obraćenja, a ne samo nametnuti brze strukturne reforme.
Upravo je ta razlika ključna: autentična obnova ne svodi se na naglu promjenu struktura u Crkvi, nego na postupnu transformaciju stavova, prioriteta i odnosa u srcima vjernika i pastira. Papa poziva na obnovljeni, osobni susret s Kristom koji mijenja život vjernika, što se očituje u prvenstvu molitve, vjerodostojnosti svjedočanstva i koherentnosti između vjere i svakodnevnog djelovanja.
Ovaj naglasak izravno progovara suvremenim kontekstima u kojima se mnogi kulturno identificiraju kao kršćani, ali im nedostaje živa, osobna vjera i odnos s Gospodinom. Stavljajući kerigmu – temeljni navještaj – u središte i inzistirajući na Crkvi koja je živi i proglašava autentično, Papa nudi put obnove utemeljen ne na strategiji, nego na transformativnoj moći uskrslog Krista.
To uključuje i naše osobno obraćenje Kristu, odvrat od zla i svjesno prihvaćanje Krista kao Gospodina. „K komu ćemo otići, Gospodine? Ti imaš riječi života vječnoga!“ Na kraju, preporučujem čitanje iz Knjige Otkrivenja u Službi čitanja, kako bismo dublje uronili u otajstvo Božje pobjede nad zlom i ojačali nadu.
Više od istog autora:
Može li papa Lav XIV. pronaći inspiraciju kod Lava I. Velikoga?
