Gdje ste, dignite ruku!
Čitatelji mi neće zamjeriti osobni, neprofesionalni uvod, no možda ću na ovaj način bolje opisati emocije koje me obuzimaju dok pišem ovaj tekst. Više puta tijekom povratka iz Zagreba, ponekad zbog umora, ponekad zbog dekoncentracije, pogriješila bih i ne bih s autoputa izašla na izlazu Županja, nego bih produžila do Lipovca.
Nije taj put do Vukovara puno duži, no ono što ne volim i što mi stvara grč u želucu, prolazak je kroz posljednje selo prije ulaska u grad, kroz Negoslavce.
Ako ima onih koji to ne znaju, Negoslavci su prije Domovinskog rata bili, a vjerojatno su to i danas, jedno od najbogatijih slavonskih sela, čije su većinsko stanovništvo pripadnici srpske nacionalne manjine. Ako bi putnik namjernik prošao kroz Negoslavce, ne bi mogao ne zamijetiti čisto, uredno selo, novo nogometno igralište, školu, zgradu općine.
Ništa, baš ništa ne bi odavalo činjenicu da je prije trideset i tri godine upravo ondje bilo stratište Hrvata i drugih nesrba, zloglasna posljednja postaja zastrašujućeg broja branitelja i civila, od kojih najveći dio njih, za koje se dokazano zna kako su posljednji put viđeni u Negoslavcima, do danas nije pronađen.
Godinama pišem tekstove o tim nesretnim ljudima, mnoge među njima sam i osobno poznavala, u svakom tekstu apelirajući na savjest onih koji bi mogli pomoći da se njihovi posmrtni ostaci napokon pronađu i dostojno pokopaju.
U posljednje vrijeme sve više pišem o smrti njihovih roditelja, supruga, sestara i braće koji nisu dočekali da prije vlastite smrti pokopaju svoje najmilije, no otišli su s nadom kako će se napokon susresti s njima, prepuštajući Božjoj pravdi i njihove krivce, jer ovozemaljska, najveći broj njih nije i nikada neće sustići.
Svaki put kad bih s grčem u želucu prolazila ulicom koja vodi prema Vukovaru, kako drugačije nego – Vukovarskom, zagledala sam se u ljude, kuće, dvorišta, pitajući se je li među njima netko tko nešto zna, a sigurno zna, da me i sto sudova presudi za klevetu, uvjerena sam kako im većini savjest nije čista.
Pogledom bih tražila zgradu općine u kojoj je umlaćen Ante Korač ili kuću u čijem je podrumu stravično zlostavljan teško ranjeni čakovečki policajac Ivan Oreški, čemu je nazočio jedan od rijetkih preživjelih svjedoka, ročni vojnik Hajdar Dodaj – mogla bi to biti ova vesele boje, ova s uređenom okućnicom, ova s neobično lijepom ogradom, bilo koja jer su privatni zatvori u kojem su se gospodari života i smrti, prljave, bradate spodobe i šljam obračunavale s nemoćnima, nalazili u mnogima.
A onda bi došle njive. Oni koje me poznaju znaju kako godinama govorim da su to polja zla na kojima niču makovi iz krvi naše djece i braće koja su tamo pokopana bešćutno, s nadom kako nikada neće biti pronađena, barem ne za života onih koji su ih pogubili, ali nažalost, ni onih koji ih traže.
Često bi mi u mislima na pripadnika Tigrova Harllana Von Bassingera, tri brata Došen, osamnaestogodišnjeg Stjepana Bestrcana, Stjepana Balija, Vinkovčanina Mladena Čupića, Blaženku Garvanović, Borisa Rapčaka, Mirka Gombovića, braću Mudri, Antu Korača, Tihomira Savanovića, hosovca Jadranka Anića Antića, nepregledni niz je imena i sjećanja, kroz glavu proletjela očajnička pomisao – „Gdje ste, dignite ruku!“, kao da oni to mogu.
A ne mogu. Ne mogu jer tamo su ih negdje, skrivene od očiju koje ih očajnički traže zatrpali krvnici koji, za razliku od njih, mogu podići ruku, koji mogu pokazati prstom gdje su, jer to znaju, a neće. Neće. I to je jedina istina.
Sramota i lijevo i desno
Dana 9. studenoga 2024. otkrivena je još jedna grobnica s posmrtnim ostacima žrtava iz Domovinskog rata. Na toj lokaciji probna iskapanja počela su 30. rujna, dosad je pregledano oko 11 tisuća četvornih metara zemljišta, a posmrtni ostaci su pronađeni na dubini od 1,2 metra. Sljedećeg dana mjesto ove masovne grobnice posjetio je potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.
“Pronašli smo posmrtne ostatke pet muških osoba srednje i starije životne dobi, a prema ranije prikupljenim saznanjima radi se o žrtvama s područja Vukovara… I ova lokacija i ovih pet posmrtnih ostataka su dokaz zločina o kojem DORH i MUP provode istrage”, kazao je ministar Medved te zahvalio svima koji sudjeluju u ovom zahtjevnom i osjetljivom procesu, posebno Sigurnosno-obavještajnoj agenciji koja je dostavila informacije temeljem koji su pronađene grobnice na širem vukovarskom području, kao i Ministarstvu obrane, pripadnicima Hrvatske vojske koji svakodnevno neumorno rade na pretraživanju terena zajedno s djelatnicima Ministarstva hrvatskih branitelja“.
U podnevnom Dnevniku HRT-e je, zanemarimo kad je po već uvriježenom običaju na red stigla i vijest o pronalasku žrtava iz Domovinskog rata, kazano kako je pronađena grobnica u Šarviz doli, gdje su već nekoliko puta pronađeni posmrtni ostaci.
Ne znam koliko prosječni gledatelj uopće zna gdje je Šarviz dola, no upućeni znaju da ove grobnica tamo – nije ni blizu. U središnjem je Dnevniku, iako je na ekranu pisalo ‘Grobnica u Negoslavcima’, voditeljica najavila kako je grobnica pronađena na područja Vukovara, a potom je rečeno da je pronađena na državnoj cesti između Vukovara i Negoslavaca.
Istina je ta da je masovna grobnica s pet ubijenih civila pronađena u njivi nedaleko od prve kuće koja se nalazi odmah pored ploče s natpisom Negoslavci, a ako bismo bili još precizniji, u njivi u koju se ulazi na prvoj leniji lijevo, na izlazu iz sela prema Vukovaru, šezdesetak metara od ploče s natpisom naselja.
S ceste, golim okom jasno su uočljivi radni strojevi i brežuljci iskopane zemlje, a atar, odnosno oranica u kojoj je grobnica pronađena prigodno se zove – Sramotin lijevi. Srpska sramota i zločin nalazi se s lijeve, ali i s desne strane, gdje su nedavno, gotovo uz samu cestu pronađena još dva tijela.
Navedeno nije prošlo neprimijećeno, pa su na društvenim mrežama osvanule brojne objave Vukovaraca u kojem pitaju, zbog čega se ne kaže jasno da je grobnica pronađena tamo gdje jest, u njivi na izlazu ili ako baš hoćete, ulazu u Negoslavce.
Među onima koji su reagirali je i Vukovarac Igor Korač, koji uporno traga za djedom koji je ubijen u ovom selu. On je napisao: „Koliko vidim većina naslova u objavama je ‘Pronađena masovna grobnica kod Vukovara’…
Ne razumijem zašto je problem napisati činjenicu da je pronađena masovna grobnica u Negoslavcima, selu aboliranih četnika i zločinaca (grobnica je nedaleko od samih kuća). Netko sigurno zna i brojkom koja u nizu“.
Ni glasa nije pustio…
Ante Korač je šezdesetogodišnji civil nasilno odveden iz svog doma na VUPIK-ovoj farmi Jakobovac te sproveden u Negoslavce gdje je u jednom od brojnih milicijskih, vojnih i privatnih zatvora posljednji put viđen, nakon čega mu se gubi svaki trag.
Svjedokinja koja je preživjela njihovo nasilno odvođenje ispričala je kako su ih dana 28. studenoga 1991. sve izveli, potrpali u nekakav kamion i odvezli u Negoslavce, a Antin unuk Igor ogorčeno se prisjetio: „Rekla mi je da joj je u tom kamionu moj djed dao cigarete uz riječi – ‘Uzmi, meni više neće trebati’.
Sigurno je bio svjestan onoga što će uslijediti i nije se prevario. Čim su se zaustavili u Negoslavcima, rulja ga je skinula s kamiona i počela mlatiti… Lopatama, kundacima, s čim su stigli… Nju su odveli dalje, pa više nije znala što se s djedom događalo, zadnje mi je rekla – ‘Znaš, unatoč tome što su mu radili, tukli su ga strašno cijelim putem, glasa nije pustio…’
Druga žena koja je preživjela negoslavački podrum mi je ispričala ostalo; od grupe koju su s njim doveli i zatvorili u podrum u kojem je i ona bila, moj je djed je najduže preživio, otprilike šest dana. U tom su ga podrumu, bio je to podrum tadašnje MZ Negoslavci, zgrada današnje Opštine Negoslavci, kao i sve ostale, užasno fizički zlostavljali. Ruke su mu, kad ga je posljednji put vidjela prije negoli su ga odveli na ispitivanje s kojeg se nije vratio, bile svezane bodljikavom žicom“.
U srpnju 2021. godine, Igor je vlastitim sredstvima zakupio oglasni prostor za jumbo plakat u centru Vukovara, na kojemu se nalazila djedova fotografija, datum rođenja i nestanka te podatak da mu se svaki trag gubi u Negoslavcima. Objavljena je i e-mail adresa, s nadom kako će nekoga zapeći savjest, pa će dostaviti bilo kakav podatak slijedom kojeg će se pronaći posmrtni ostaci Ante Korača. Uzalud.
„Nadao sam se kako će nekome od njih proraditi savjest, da će makar anonimno javiti gdje su ga bacili. Ali nije. Neka onda barem gledaju u lice čovjeka, starog čovjeka, kojeg su nemilosrdno ubili“ – prije tri godine izjavio je Igor.
To mi je jedina želja…
Pokraj grobnice bila je i Spomenka Kušić, majka dragovoljca iz Vinkovaca, Mirabela Matičića koji je zarobljen nakon sloma obrane Borova naselja i ulaska JNA i četnika u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerceu, čiji se posljednji trag gubi u Trpinji, selu s većinskim srpskim stanovništvom nedaleko od Vukovara. Svojevremeno mi je kazala: “Otišla sam tražiti taj VUPIK-ov hangar i kada sam ga pronašla, sjela sam pored njega i dugo plakala.
Probala sam zamisliti posljednje misli moga sina, njegove osjećaje. Onda sam otišla na Bobotski kanal. Bila je zima, siječanj, sve je bilo mokro i blatnjavo, nisam znala gdje bih ga tražila, hodala sam gore dolje, okolo, ni sama ne znajući što tražim. Mislila sam kako je moj Miro tu negdje zakopan, a ja ga ne vidim…
Nakon jedne identifikacije, dok smo se vraćali kući, plakala sam u autu… Žena koja je bila sa mnom pronašla je svoga sina, ja moga nisam. I plakala sam, ne znam je li to bilo od tuge što ga opet ni ovdje nema ili od sreće… Jer iako sam svjesna svega, duboko u meni još uvijek tinja nada… Doći će…“
Gospođa Spomenka, iako teško bolesna, uz pomoć štaka i dalje odlazi na sve ekshumacije. U negoslavačkim njivama, slomljenim je glasom, zaplakala pred kamerama: „Ja bih voljela da ga ja sahranim, da ga ja nađem… Ako bude, bude… To mi je jedina želja…“
Ne žele da im noću netko pokuca na prozor…
Prije tri godine otac osamnaestogodišnjeg Stjepana Bestrcana – Stipice, teško ranjenog branitelja zarobljenog u vukovarskoj bolnici, a čiji posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni, s gorčinom mi je rekao: „Suborci moga sina ispričali su mi da je Stjepan ranjen snajperskim metkom koji je došao iz Zelene ulice.
Kada sam u Zagrebu pronašao dr. Njavru, ispričao mi je kako je Stipici metak oštetio tanko crijevo u dužini 13 cm, ali da ga je uspješno premostio te da se Stipica počeo oporavljati. Na jednoj snimci iz vukovarske bolnice vidi se kako ga premještaju s kreveta na krevet. Moj sin je bio živ kada su ti zlikovci ušli u bolnicu.
Postoje ljudi koji su mi rekli da su ga vidjeli u Negoslavcima, u prijepodnevnim satima 20. studenoga. Ne samo njega nego i druge ranjenike te da su ih nakon nekog vremena ukrcali u vojni Pinzgauer i odvezli u nepoznatom smjeru. Nakon pola sata, vratili su se bez njih.
Također, prepoznali su neke osobe koje su isto bile tamo. Ja sam to sve prijavio policiji, jasno, onaj koga sam imenovao, sve je negirao. Preko posrednika, nudio sam i novce, samo da kažu gdje su ih bacili i pokopali, približno mjesto, barem. Ali, i oni koji to znaju, boje se reći. Ne žele da im netko noću pokuca na prozor… A mi još čekamo, tražimo, nadamo se kako će savjest nekome proraditi…”.
Stjepan Bestrcan stariji, Stipicin otac, više ne čeka. Otac sina čiji krvavi zavoji na stomaku nisu spriječili zlikovce da ga bez milosti likvidiraju, umro je prije godinu i pol dana. Nije dočekao da nekome od sinovih ubojica ili svjedoka njegovog okrutnog ubojstva proradi savjest. Kao ni mnogi roditelji prije njega.
Slušali smo skamenjeni
Hajdar Dodaj, kao ročnik JNA dezertirao je u jeku borbenih djelovanja i prešao na hrvatsku stranu. Nakon sloma obrane grada zarobljen je i deportiran na Ovčaru gdje je tek pukim slučajem preživio. Imao je samo dvadeset godina. S Ovčare je sproveden u jedan od „kućnih“ logora u Negoslavcima, gdje je svjedočio užasnim torturama zarobljenih branitelja i civila.
Prisjećajući se zlostavljanog ranjenika iz podruma u Negoslavcima, a koji bi po opisu ozljeda i govora mogao biti policajac iz tadašnje Policijske uprave Varaždin, Ivan Oreški, Hajdar Dodaj je rekao: “Kada su nas četvoricu uveli u podrum, ranjeni Varaždinac je već bio tamo. Mi smo tada imali povezane oči, ali njegove su patnje bile velike, grozno ga je bilo slušati.
Tijekom zlostavljanja, pitali su ga što je on, Varaždinac, radio tu i strašno su ga mučili, jedan od njih ga je tukao po glavi s nožem za pušku. Nesretnik je molio da ga ne udara po ranjenom oku, a ovaj mu je, ljut što mu je nož pukao, rekao: ‘Sad ću ti ga izvaditi cijelo!’ Mi smo slušali skamenjeni. Ne znam koliko je to moglo trajati, ni koje je bilo doba kad su došli po njega.
On je jaukao i hroptao dok su ga pokušali iznijeti na nosilima uz stepenice koje su išle u koso, no onda su odustali pa su ga nekako podigli i izgurali kroz prozor”.
Danas, trideset i tri godine kasnije, sudbina Ivana Oreškog, još uvijek je nepoznata.
Još Hrvatska ima sinova!
Zbog teških zločina koji su se dogodili u Negoslavcima, a koje su činili i žitelji toga sela te pobune protiv hrvatske vlasti, Negoslavci su „kažnjeni“ tako što su postali samostalna općina u kojoj su jedino mjesto.
Naime, godine 1997. godine, na temelju odluke prijelazne uprave UNTAES-a, izdvojeni su iz sastava Općine Bogdanovci kako bi se srpskoj nacionalnoj manjini u Podunavlju osigurala zastupljenost u lokalnoj samoupravi. Svake godine, Općina Negoslavci „kazni“ se milijunskim poljoprivrednim potporama, kako bi se obrađivala plodna crnica natopljena krvlju hrvatskih branitelja i civila.
Svojevremeno, hrvatska braniteljica Danka Dražina, napisala je: „Poljoprivredna zadruga Negoslavci dobila je 3. 507 076 kn. Poljoprivredna zadruga Škabrnja dobila je 395 418 kn. Poljoprivrednici u Općini Škabrnja 2016. i 2017. dobili su približno 3 milijuna poljoprivrednih poticaja, a poljoprivrednici u Općini Negoslavci, približno 14 milijuna kuna. Sve prema zaslugama“.
Vukovarac Igor Korač koji traga za posmrtnim ostacima svoga djeda siguran je kako su još uvijek živi oni koji znaju istinu, ne samo njegovi egzekutori, nego i druge osobe koje su nešto vidjele i čule. Uvjeren je kako oni koje su na političkoj poziciji u Negoslavcima itekako imaju saznanja o onome što tamo događalo 1991. godine. Nakon otkrivanja ove grobnice, uvijek s nadom da je među pronađenima i njegov djed, kaže:
„S nama, tamo kraj one grobnice, među djecom i roditeljima koji tragaju, trebali su biti i saborska zastupnica Dragana Jeckov i njen suprug Dušan, načelnik općine Negoslavci.
Ako doista ne znaju ništa, ako im je doista do suživota i ako im je savjest doista čista, trebali su stati pred nas, ispričati se u ime počinitelja i reći da im je žao i pozvati žitelje svoga sela koji nešto znaju da postupe ispravno i pokažu gdje su pokopani ubijeni ljudi.
Naravno, njih nije bilo, ali zato kad se dogodi nekakav incident u kojem sudjeluju djeca ili se pojavi kakav neprimjeren natpis, mahat će papirima u Saboru i plakati kako su ugroženi“.
Vrijedno je još jednom ponoviti Igorove riječi iz otvorenog pisma koje je prije godinu dana uputio Dragani Jeckov: „Pitajte svoje sumještane čuju li kad sjede za nedjeljnim ručkom krike koji dolaze iz podruma, čuju li, dok šetaju ulicama, krike silovanih žena? Ako ne čuju, ništa onda. Moj djed odavno ne može govoriti. Siguran sam da je kao pas ubijen i kao pas pokopan pokraj nekog puta.
Ali njegov glas sam ja. I govorit ću sve dok ga ne pronađu, sve dok sam živ. Nakon mene, govorit će moj sin. Pa njegov sin.
Takvih je sinova, Bogu hvala još uvijek puna Hrvatska“.
Izvor: Hrvatski tjednik
