Prvi dan nove kalendarske godine, 1. siječnja, Crkva slavi svetkovinu Svete Bogorodice Marije. Ta svetkovina protkana je osobito snažnom simbolikom. Njome se u božićnom vrjemenu otvara i zatvara krug Božićne osmine s likom Blažene Djevice Marije. Marija Bogorodica, ujedno i naša Majka, ali i Majka Crkve, na početku nove građanske godine stoji kao majka raširenih ruku, koja grli, brani i usmjerava svoju djecu, svoju Crkvu, u novo sutra.
Taj datum izabran je i kao Svjetski dan mira, a upravo je taj najveći dar, dar mira, došao na svijet, tj. darovan je svijetu po Mariji, majci SinaBožjega, od kojega nam dolazi svako dobro. Dakle, sve ono što ovih dana ljudi jedni drugima žele – SVE nam je Božji dar! I sreća, i mir, i uzpjeh, i zdravlje… itd. dio su blagoslova koji nam samo Bog može dati.
Zato je smiješno i žalostno čuti što je većini kršćana glavni sadržaj čestitke: “…zdravlje, zdravlje, najvažnije je zdravlje…”. Jer zaboravljaju ne samo da su na Titanicu SVI bili zdravi(!), nego i previđaju fenomen da su mnogi bolestni ljudi radostniji od mnogih koji “pucaju od zdravlja”.
Naime, razkršćanjeni svijet opoganjenih kršćana izgubio je osjećaj za pravi, duhovni početak nove kalendarske godine, koji se sve do vrjemena racionalizma vidio i shvaćao u BOŽIĆU. A to svjedoči također naša božićna pjesma odnosno njezin stih “na tom Mladom ljetu veselimo se…!”
Riječ je o pjesmi “Narodi nam se Kralj nebeski”, koja je ne samo poznata u cijeloj Hrvatskoj nego je također privukla pozornost političkih povjesničara, jer, kako navodi akademik Bratulić, “čini se da je ispjevana u 13. stoljeću, kad je nova godina započela blagdanom Božića”.
Danas je taj početak stavljen u ozračje izrazito svjetovnih, često vulgarnih proslava. Nažalost, čak i u crkvenom okruženju, pod utjecajem medija, svetkovina Svete Bogorodice Marije ostaje ili se izgubi u sjeni novogodišnjih “najluđih” slavlja odnosno u euforiji najveće slavljeničke ludosti!
U tom su smislu i kontekstu veoma znakovite i duboko ozbiljno upozoravajuće riječi misnih čitanja na Silvestrovo (31. prosinca), tj. na Staru godinu, kada se na pragu nove građanske godine tradicionalno slavi Zahvalnica – misa zahvale Bogu za sve darove primljene u “odlazećoj” kalendarskoj godini.
Apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici (2,18-19) opominje prve kršćane, koji su kao neznatna manjina živjeli u moru pogana i bili u napasti prihvatiti njihove običaje odnosno “prilagoditi” se svijetu da ne bi djelovali odbojno.
Jasno, bilo je i onda odpadnika, ali ih se još nije nazivalo “reformiranim” kršćanima. Zato Apostol kaže: “Posljednji je čas! I, kako ste čuli, dolazi Antikrist. I sad su se već mnogi antikristi pojavili… Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas.”
Mnogim današnjim kršćanima, koji srcem i dušom sudjeluju u svim svjetskim (novo)poganskim ludostima, te riječi Sv. Ivana djeluju uvrjedljivo i izključujuće, jer oni se smatraju “pravim” kršćanima iako su praktičnim životom kršteni pogani. Ujedno, oni ne dopuštaju da bilo tko, pa ni sam Papa, tumači Bibliju drukčije nego kako, uvjereni su, izravno njih “Duh Sveti nadahnjuje…” Zato i duhovni mrak “najluđe noći” vide kao jakim reflektorima osvijetljen tunelski ulaz u “bolje sutra”.
A poznati proslov Evanđelja istoga Apostola (Iv 1,1-18), koji se – što je veoma znakovito – u liturgiji u božićnom vrjemenu ponavlja čak tri puta, jakom simbolikom o Isusu Kristu, Božjoj “Riječi (koja) tijelom postade i nastani se među nama”, govori kao o SVJETLU: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše Bog. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo… Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet…”
Koliko je to otajstvo božićnog Svjetla bilo u prošlosti duboko ukorijenjeno u život hrvatskoga naroda posvješćuje i, već spomenuti, veliki hrvatski čovjek, filolog i povjesničar književnosti, akademik Josip Bratulić. U knjizi Priče o lijepim stvarima ili Blagdan skromnih darova (izd. Histria Croatica, Pula, 2015.), kako donosi Vijenac (19.12.2024.), Bratulić iztiče da je blagdan Božića pobjeda svjetlosti, ter podsjeća kako je Krist sebe nazvao Svjetlom – “ja sam Svjetlost svijeta” (Iv 8,12), pa nastavlja:
“Kršćanstvo je porođenje Krista postavilo u ponoć, kad izlazi najsjajnija zvijezda, Danica, koja izlazi u ponoć. Dan je prije toga započeo navečerjem, a s pobjedom kršćanstva, u ponoć kao razdjelnicom među danima.” Namjerno sam naglasio riječ PONOĆ kako bi bila uočljivija duboka razlika između današnje ‘novogodišnje’ “najluđe” i božićne “tihe i svete” noći.
U toj suprotnosti vidljiv je i absurdan fenomen novodobnog povratka na predkršćansku razinu duhovnosti, kao svojevrstan globalni duhovni PTSP (primitivno-teološki sustav poganštine)! Jer “hrvatski narod, prihvativši kršćanstvo kao radosnu vijest, mijenjao je iz korijena dotadašnju mitološku predodžbu o svijetu, te prihvaćao nova, biblijska shvaćanja i vjerovanja o stvaranju i održavanju svijeta, od spoznaje o pojedinačnosti i osobnosti do spoznaje da smo svi djeca Božja. Bog nije daleko i opasno božanstvo”, piše Bratulić.
A to znači da Bogu nije potrebna kršćanska pucnjava petardama i raznim oružjima, kao (novo)poganska praksa odgonjenja zlih sila. Doduše, Bog se “sakrio” u malo ljudsko dijete u betlehemskoj štali, ali pred njim su na koljena pali i glave sagnuli najprije ponizni pastiri ter potom i mudraci. Nasuprot njima milijuni današnjih ajfon-mudraca svoje glave ne naginju prema Jaslicama nego su sagnuti nad pametnim zaslonima, a poglede uzdižu prema mraku novogodišnje ponoći, kao da će im s toga neba “pasti rosa sveta”!
Oni se u toj “najluđoj noći” (premda vrijeme ne postoji, a ono što pod tim podrazumijevamo je relativno i veoma “sklisko” ter različito od Australije do Amerike…!), ponašaju kao da je “točno u ponoć” rođeno ‘božanstvo’ kojemu se klanjaju milijuni pripadnika nove globalne religije.
Taj predmet obožavanja je – “Nova Godina”! Zato sam davno poklonike toga ‘božanstva’ nazvao – novogodišćani. Budući da to njihovo novogodišnje slavlje, praznik na razini svetkovine, “pada” točno tjedan dana poslije Božića (koji mnogi kršćani pa i nekršćani slave kao najradostniji blagdan), taj ‘blagdan’ na koji luduju novogodišćani zapravo je pravi ‘poganski božić’ jer ga slave i mnogi krštenici diljem svijeta.
Dakle, oni tako, samo nekoliko dana nakon Božića – slavlja dolazka “Boga u pelenama” na zemlju – ‘slave’, a da nisu ni svjestni, vjerski praznik kojim su (kako je zgodno definirao Elvis Duspara) Babilonci proslavljali “obilazak” zemaljske kugle oko njihova božanstva Sunca!
Mnogi naši ‘(novo)poganski božićari’ su kao naivci-bedaci-glupani proveli noć na trgovima, u klubovima, vlastitim domovima ili nekim drugim mjestima “za doček”, brojeći od deset do nula i potom kričeći, grleći se i ljubeći nazdravljali šampanjcem ili nekim drugim pićem čestitajući jedni drugima Novu godinu… odnosno želeći “sve najbolje” i “da bude bolja od prošle” – kao da će im upravo tu želju ispuniti ‘božanstvo’ koje su u takvom raspoloženju “dočekali”…!
Potom su svi zajedno s najvećom ‘pobožnošću’ ter puni zanosa i oduševljenja “gledali u nebo” (ali ne kao betlehemski pastiri u anđele) i pratili vatromet – kao ‘žrtvu paljenicu’ Svjetlonoši, najvećem širitelju mraka i kulture smrti…! A sve se to događa u dramatičnim okolnostima ubrzanog izumiranja naroda, pa Hrvatska nalikuje tonućem brodu na kojem se putnici ponašaju kao skupina luđaka koji plešu i pjevaju dok im kuća gori…!
U svemu tome pomno organiziranom ludilu premalo se iztiče nezamjenjiva i gotovo ključna uloga (cro)medijskog “duhovnog terora”. Jer upravo su mediji već od svetkovine Svih Svetih počeli reklamirati turističke “advente”, koji su (i) za mnoštvo (krštenih) ‘adventurista’ bili samo rekreativno-potrošačko “ludilo” pretvoreno u ‘žderolokačku’ antiduhovnu ‘pripremu’ za Božić.
A praktično je to “duhovna priprema” za novogodišnju ludilo-ponoćku, jer su već na Badnjak krenule reklame tê novogodišnje liturgije s masovnim provodima na otvorenom, uz živu glazbu skupo plaćenih estradnih “zvijezda”. Zato su samo dan nakon Božića dijelili savjete za “detoks” organizma poslije blagdanskog prežderavanja. Iz istog su razloga već započeli s reklamiranjem “karnevalskoga ludila” koje će biti ‘priprema’ za Uskrs – koji ove godine “pada” na isti dan po oba kalendara.
Nasuprot tome lokalnom i globalnom duhovnom PTSP-u stoje oni kojima bismo svi trebali čestitati, tj. zaželjeti “čestitu” (starohrv. = sretnu!) i blagoslovljenu (n)ovu kalendarsku godinu.
Stoga moja izkrena čestitka svim vjernim radostnim Kristovim svjedocima, kakvih ima širom naše Domovine, koji ne sudjeluju u ovosvjetskim ludostima, poglavito mladima koji su podpuno oslonjeni za Boga i vedro gledaju u budućnost, unatoč depresiji koja se širi zbog (po)tonuća svijeta u duhovni mrak.
Zatim, neka Novorođeni Kralj bude nagrada i izvor snage za nastavak borbe za dobro hrvatskoga naroda dvojici naših ‘najglasnijih’ demografa – dr. Anđelku Akrapu i dr. Stjepanu Štercu – koji, premda izgledaju kao proroci koji viču gluhima, uporno i stalno nastoje alarmirati uspavanu hrvatsku javnost i medijsko-političkim ‘opijumom’ umrtvljeni duh našega naroda, posvješćujući užas demografske katastrofe koja je već nastupila…!
I, nadasve, neka Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa svim brojnim hrvatskim obiteljima – kojih Bogu hvala ima više nego ljudi mogu i zamisliti (kao što je npr. obitelj pokojnog Franje i Katarine (sestre vlč. Zlatka Sudca) TOLJANIĆ iz Vrbnika na Krku, koji imaju 12. djece(!) – bude izvor beskrajne radosti i svih blagoslova!
Pravi kršćani, koji se uvijek i u svemu podpuno uzdaju u Boga, uvijek mogu biti realni optimisti. Unatoč fenomenu da milijuni današnjih kršćana, kao pravi ‘kršteni pogani’, razuzdanim ponašanjem i mamurlukom u “NAJLUĐOJ noći” – kojom žele na NAJPAMETNIJI način ući u novu kalendarsku godinu? – dokazuju da živimo u većem poganstvu nego je bilo u vrijeme Babilonaca. Jer oni nisu znali za Radostnu vijest, a današnji kršteni ‘novogodišćani’ vratili su se poganskoj religiji – ‘babilonstvu’!
To je “katastrofa od kršćanstva” u moru opoganjenih kršćana i dokaz da živimo u većem mraku nego prije dvije tisuće godina. Ali Svjetlo time nije ugašeno, nego je novopoganska ‘javnost’ ispred Njega postavila svoj veliki medijski zastor… – “k svojima dođe i njegovi ga ne primiše”, posvješćuje evanđelist Ivan. Krajnji je čas da kršćani s vjerom i s mozgom odlučnije dignu svoj glas i upozore na tu zabludu, ali i da se od toga poganstva javno distanciraju (ja to demonstrativno činim već nekoliko desetljeća!) i po cijenu izrugivanja.
Na koncu, kao dodatak (poslije)božićnoj i (n)ovogodišnjoj čestitki svima, zapravo kao idealan oblik izražavanja najboljih i najljepših želja, navodim biblijske riječi iz prvoga čitanja svetkovine Svete Marije Bogorodice 1. siječnja (iz Knjige Brojeva 6,22-27). Tu formulu, kao uzor-čestitku, Gospodin preko Mojsija upravlja Aronu i njegovim sinovima kako će blagoslivljati Izraelce odnosno kako će nad sinove Izraelove zazivati ime Gospodinovo a On će ih blagoslivljati.
Koristno je te riječi uzporediti s izpraznim svjetovnim novogodišnjim frazama koje kao papige – i s kopipejstanim pravopisnim pogrješkama – jednako rabe i kršćani i pogani. A biblijska čestitka glasi:
“Neka vas blagoslovi Gospodin i neka vas čuva!
Neka vas Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka vam bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na vas i mir vam donese!”
U tome smislu vam svima, poštovani i dragi “dijalogičari”, u sljedećih dvanaest mjeseci jubilejske Svete godine želim 2025 Božjih blagoslova!
