Mnogi ljudi vjeruju da je istočna disciplina ređenja oženjenih muškaraca za svećenike u suprotnosti sa zapadnom disciplinom svećeničkog celibata. Evo zašto je to vjerovanje pogrešno:
U raspravama o svećeničkom celibatu praksa istočnih katoličkih crkava često se zanemaruje ili krivo shvaća. Većina ljudi nije svjesna da već postoje tisuće oženjenih katoličkih svećenika koji služe u istočnim katoličkim crkvama.
Katolička Crkva nije uniformna, monolitna cjelina. Umjesto toga, sastoji se od 24 pojedinačne sui iuris crkve koje “uživaju u vlastitoj disciplini, vlastitoj liturgijskoj upotrebi i vlastitoj teološkoj i duhovnoj baštini” (Lumen Gentium, br. 23). Latinska crkva je najveća od ovih crkava, ali postoje i 23 jedinstvene istočne katoličke crkve. Te su Crkve u punom zajedništvu s Rimom i zajedno s Latinskom Crkvom čine jednu Katoličku Crkvu. Latinska katolička crkva i istočne katoličke crkve dijele istog papu (papu Franju), iste sakramente (uključujući Euharistiju) i istu katoličku vjeru. Ipak, svaka od 24 crkve izražava ovu vjeru na svoj jedinstven način.
Dugogodišnja je praksa unutar istočnog katolicizma da se oženjeni muškarci zaređuju za svećenike. Mediji ponekad pogrešno izvještavaju da te crkve “dopuštaju svećenicima da se vjenčaju” ili da ne prakticiraju celibat. Ovi i drugi mitovi ostavljaju pogrešan dojam da je istočna katolička disciplina u suprotnosti s latinskom disciplinom svećeničkog celibata, ili (još gore) da joj je izravan izazov. Ali kao što ćemo vidjeti, te dvije discipline nisu toliko udaljene koliko se čini.
Mit 1: Istočni katolici ne cijene celibat
U istočnom katolicizmu celibat se njeguje kao dar Crkvi. Kada muškarac ili žena odluče slijediti Isusov primjer kroz celibat, taj se izbor slavi kao eshatološko svjedočanstvo svijetu.
Štoviše, monaški se život u istočnom katolicizmu drži kao ideal. Redovnici, bilo žene ili muškarci, čašćeni su kao duhovne majke i očevi. Redovništvo je u središtu istočnokršćanske duhovnosti i tradicionalno postoji snažna monaška prisutnost u istočnim katoličkim crkvama.
Također postoji veza između svetog reda i celibata u istočnom katolicizmu. Zato su biskupi, koji posjeduju puninu sakramenta reda, uvijek u celibatu. Dok oženjeni muškarci mogu biti zaređeni za đakone i svećenike, samo su muškarci u celibatu zaređeni za biskupa.
Mit 2: Istočno-obrednim katoličkim svećenicima je „dopušteno ženiti se“
Ovo je jedan od najrasprostranjenijih mitova o istočnom katolicizmu. Dok oženjeni muškarci mogu biti zaređeni za đakone ili svećenike, muškarci koji su već zaređeni ne mogu sklopiti brak. Ako oženjeni đakon ili svećenik ostane udovac, prigrlit će život u celibatu.
U tom je pogledu istočna katolička disciplina identična latinskoj disciplini glede oženjenih đakona. Oženjen se može zarediti, ali zaređeni se ne može oženiti. To dodatno svjedoči o povezanosti svetog reda i celibata.
Mit 3: Istočna katolička disciplina je “zastranjenje”
Kada se brani latinska disciplina svećeničkog celibata, postoji opasnost od ocrnjivanja istočne discipline. Vidio sam da (rimo)katolički autori govore o istočnjačkoj disciplini kao o „zastranjenju“ ili „pogrešci“ koja se tolerira radi jedinstva. Neki čak tvrde da postojanje oženjenih istočnih katoličkih svećenika predstavlja nedostatak vjere.
Nasuprot tome, službeno katoličko učenje poštuje istočnjačku disciplinu. Vidi, na primjer, Zakonik kanona istočnih Crkava, koji je proglasio sveti Ivan Pavao II. U njemu se navodi da se „praksu oženjenih klerika u prvobitnoj Crkvi i u tradiciji istočnih Crkava kroz sve vjekove treba poštivati“ (kanon 373). Slične izjave nalaze se u drugim crkvenim dokumentima, poput Katekizma Katoličke Crkve, koji potvrđuje da se istočnjačka praksa ređenja oženjenih muškaraca za svećenike „dugo smatrala legitimnom; ti svećenici vrše plodnu službu unutar svojih zajednica“.1
Argumenti za obvezni celibat koji ocrnjuju ili delegitimiziraju oženjene svećenike su problematični, jer predstavljaju napade na legitimnu disciplinu koja se prakticira unutar katolicizma. Štoviše, radi se o nenamjernim napadima na vjerne katoličke svećenike koji služe u istočnim Crkvama.
Umjesto toga, moguće je braniti latinsku disciplinu bez omalovažavanja oženjenih svećenika. Vidi, na primjer, Theological Basis for Priestly Celibacy od oca Maxa Thuriana. On daje uvjerljiv argument za latinsku disciplinu bez ocrnjivanja istočne discipline, koja je jednako katolička2.
Mit 4: Obitelji oženjenih svećenika pate od zanemarivanja
Često ponavljan argument je da su oženjeni svećenici rastrgani između dva poziva – braka i svećeništva – te da ni jedno ne mogu primjereno živjeti. Rutinski se tvrdi da oženjeni svećenik ne bi imao vremena biti muž ili otac, te da bi njegova žena i djeca zbog toga patili.
Ovaj argument – da nema vremena da muškarac bude i muž i svećenik – može se primijeniti na Latinsku crkvu, ali situacija u istočnom katolicizmu je drugačija. Prisutnost oženjenih svećenika ukorijenjena je u istočnu katoličku kulturu i stoga su svećenici, njihove žene i njihovi župljani općenito dobri u održavanju ravnoteže. Tipični istočni katolički svećenik nije ništa zaposleniji od liječnika ili policajca i obično ima isto toliko vremena da se posveti obiteljskom životu.
Uz to, latinska Crkva djeluje drugačije i bilo bi potrebno mnogo prilagodbe kako bi bračno svećenstvo funkcioniralo u tom kontekstu.
Mit 5: Oženjeni istočni katolički svećenici su neučinkoviti pastiri
Naličje prethodnog mita je da su oženjeni svećenici obuzeti obvezama obiteljskog života, pa zanemaruju duhovnu dobrobit svojih župa.
Ovo je generalizacija koja može biti istinita u latinskom kontekstu, ali ne odražava stvarnost unutar istočnog katolicizma.
Po mom iskustvu, bračni status svećenika ima malo utjecaja na njegovu učinkovitost u službi. Poznavao sam svećenike u celibatu koji su izvrsni pastori, ali također sam poznavao i neke nevjerojatne oženjene svećenike. Moj sadašnji župnik je oženjen i uzor je svetosti. On služi dvije župe, od kojih obje duhovno cvjetaju. S druge strane, susreo sam se i sa svećenicima u celibatu i oženjenim svećenicima koji zanemaruju duhovne potrebe svojih župljana.
Poštujući obje tradicije
Ova zapažanja temelje se na mom iskustvu u istočnom katolicizmu. Latinska Crkva djeluje drugačije, sa svojim potrebama i očekivanjima. Samo zato što oženjeno svećenstvo funkcionira na Istoku ne znači da bi funkcioniralo i na Zapadu. Latinska disciplina ima ogromnu vrijednost i postoje uvjerljivi razlozi za njezino održavanje. Iz tog razloga svim promjenama u ovoj disciplini treba pristupiti s oprezom.
U isto vrijeme, oni koji se zalažu za obranu latinske discipline moraju zapamtiti da postoje tisuće oženjenih katoličkih svećenika koji vjerno služe u istočnim katoličkim crkvama. Argumenti za svećenički celibat trebali bi izbjegavati generalizacije koje nenamjerno prikazuju oženjene istočne katoličke svećenike kao inherentnu manjkavost ili kao odstupanje od pravovjerja. I oni su katolički svećenici i zaslužuju istu razinu poštovanja kao svećenici u celibatu.
____________
Autor teksta: otac Anthony Dragani
Izvor: National Catholic Register
Link na izvorni članak: https://www.ncregister.com/blog/5-myths-about-married-priests-in-eastern-catholicism
Preveo: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios
Link na prevedeni članak: https://www.facebook.com/photo?fbid=780190710776864&set=a.469092075220064
1 „U istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i đakone mogu se rediti i oženjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri PLODONOSNO vrše službu u svojim zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament reda više se ne može ženiti (KKC br. 1580).“ – nap. prev.
2 Kao što i, primjerice, poznati rimokatolički apologet Dave Armstrong – koji je napisao mnoge tekstove obrane/podrške latinske prakse/discipline obaveznog celibata – u jednom tekstu braneći istočnu stranu Katoličke Crkve zaključuje nakon predstavljenih dokaza: „… Prema tome, na biblijskim osnovama, brak je savršeno kompatibilan sa svećeničkom ili biskupskom službom, te celibat nije esencijalan za te službe.“ – nap. prev.
