Hrvatski su rukometaši iznova iznenadili međunarodnu i domaću sportsku javnost i suprotno svim prognozama stručnjaka još jednom ušli u krug osvajača medalja na najvećim natjecanjima.
Bronca na Europskom prvenstvu tako još više dobiva na težini, osobito ako uzmemo u obzir da su naši momci iza sebe ostavili Francuze, Španjolce i favorizirane domaćine iz Švedske.
Tretman kojeg su imali na natjecanju bio je sukladan prognozama. Degradirajući čak i ponižavajući odnos organizatora prema logističkim potrebama naše reprezentacije, a koje neka momčad mora imati zadovoljene da bi njen sportski učinak bio maksimalan, kao da je probudila dodatan inat i hrvatski je narod dobio još jednu priliku za ono što najviše voli, a to je spektakularna proslava međunarodnih uspjeha svojih sportaša.
Svaki događaj koji pobuđuje pažnju svekolike hrvatske javnosti nužno ima i političku težinu pa tako ni novi uspjeh naših rukometaša nije iznimka. Političke poene koje mogu uloviti u složenoj političko-ideološkoj slagalici hrvatski političari i u ovom slučaju bespoštedno pokušavaju upisati na svoj konto.
A, situacija u našoj zemlji ne razlikuje se bitno od one koju promatramo na globalnoj razini. Ideološka podijeljenost je velika, rovovi su snažno utvrđeni i nema uzmaka, a ni prostora za kompromise.
Nakon prošlogodišnjeg događanja naroda na Hipodromu, hrvatska ljevica igra „ va bank”. Ispražnjena od sadržaja i „provaljena” od naroda sve što joj je ostalo jest stalno potencirati ideološke sukobe, raspirivati najniže strasti i tako mobilizirati svoje pobornike ne bi li njeni protagonisti ostali u političkom sedlu.
Odjednom im je najveći društveno-politički problem postala jedna pjesma. Riječ je naravno o pjesmi „Bojna Čavoglave” koja se izvodi već tri i pol desetljeća i koja je bila ratna budnica u pravednom i oslobodilačkom Domovinskom ratu.
O toj su pjesmi već sudovi izrekli svoj pravorijek i da ljevica ima neki svoj drugi sadržaj i jasno definirane ciljeve koji su primamljivi narodu ta bi pjesma polako dobivala prigodničarsku ulogu i s vremenom pobuđivala sve manje pozornosti. Dobila bi status kojeg uživaju „Vila Velebita” ili „Ustani Bane”, ali umjesto toga „Bojna Čavoglave” „ključni” je problem oko kojeg se lome ideološka koplja i desetljećima nakon što je nastala.
Tomašević i Možemo teško mogu mobilizirati narod oko perverznih besprizornih likova koji imaju neodoljivu potrebu da djeci u vrtićima promoviraju svoje „drag queen” identitete i slične gadarije, ali stalno rovarenje po otvorenim, nikad zaliječenim ranama iz 2. Svjetskog rata i osobito iz poraća odličan su mamac za mase koji ih opet čini „važnima”.
U tom nesretnom razdoblju hrvatske povijesti narod nije imao nikoga tko je u punom smislu zastupao njegove interese. Većinski podržavani HSS i Maček povukli su se u mišju rupu, a na površinu su isplivale političke opcije koje su do tada osvajale marginalne simpatije ukupnog hrvatskog pučanstva.
U nedostatku izbora, bila su ponuđena dva totalitarna modela, partizani predvođeni komunistima u savezništvu sa Staljinovim boljševicima i ustaše u vojnom savezu s Hitlerovim nacistima. Dio naroda stao je na jednu, dio na drugu stranu. Objektivno, niti jedna od tih strana nikada ne bi demokratskim putem mogla osvojiti srca hrvatskog naroda.
Povijesne (vojne) su okolnosti išle na ruku komunistima. Pobjedu su obilježili egzekucijom cjelokupne protivničke vojske i civila koji su bježali s njima.
Nikada nitko nije odgovarao za stotine tisuća ubijenih ratnih zarobljenika i civila.
Činilo se da je rat završio, ali partizani i ustaše (a i domobrani) i danas kulturološki i ideološki ratuju preko svojih potomaka i tako će biti dok god pravda ne bude zadovoljena, a tijela, ubijenih bez milosti i suda, ekshumirana i dostojanstveno pokopana. Tada će tek i jedna i druga strana moći zastati, objektivno sagledati pozadinu tih događaja, priznati greške svojih predaka i okrenuti se budućnosti, a ta budućnost izgleda još složenija i zahtjevnija nego neraščišćena prošlost o kojoj je riječ.
Dok god se to ne dogodi, hrvatski će narod biti zarobljenik duhova prošlosti koje će politički paraziti koristiti za svoje politikantske potrebe.
Tomaševićev Možemo! Tako je „zaratio” s Thompsonom i krenuo zabranjivati njegove nastupe u Zagrebu. Zbog činjenice da je SDP izgubio Rijeku, Tomaševiću zabrana Thompsona širom otvara vrata imidža glavnog branitelja tekovina NOB-a.
Plenkovićev HDZ njegove zabrane nije onemogućio utjecajem kojeg ima u pravosuđu, a za to je imao instrumente koliko god da se naglašavala navodna neovisnost pravosuđa od politike.
Obrazloženje Ustavnog suda o razlozima odbacivanja ondašnjeg referenduma o Covid potvrdama i omraženom stožeru bila je neupitna potvrda podložnosti pravosuđa političkim interesima.
Ustavni i Upravni sud po kratkom su postupku mogli odbaciti Tomaševićeve zabrane i problem oko „Bojne Čavoglave” i Thompsonovih koncerata pao bi u drugi plan. Ali, da se to dogodilo ne bi Plenković došao u poziciju da se postavi kao najveći pobornik domoljubnih vrijednosti.
Rastući konzervativno domoljubni sentiment i političke opcije koje ga iskreno zastupaju tada bi mu visjeli nad glavom kao prijetnja njegovoj apsolutističkoj vladavini u Hrvatskoj.
Osobito to vrijedi zbog činjenice da u europskim krugovima iz kojih crpi svoju moć sve češće mora gaziti po tradicionalnim i kršćanskim vrednotama da bi im dokazao svoju pravovjernost njihovim globalističkim idejama.
Istanbulska konvencija koju je uveo u hrvatsko pravosuđe i tako omogućio Možemovcima i ostalima da guraju svoje rodno-ideološke perverzije i u obrazovni sustav, stožerni je dokument koji prezentira njegovu ideološku poziciju, a u duhovnom smislu ima težinu Rasnih zakona koje je svojedobno uvela NDH.
Nedavno je Plenković u Davosu i Domovinski rat nazvao „problemom” kojeg je Hrvatska imala, a sve to da bi se dodvorio europskim birokratima u njihovoj Ukrajinskoj mantri koja je Europu dovela u predvorje novog velikog rata.
Zabrana nastupa Thompsona na dočeku rukometaša u takvim mu je uvjetima „kec na desetku” kojim će isprati svoje grijehe.
Nakon što je izostankom pravosudnog angažmana na Tomaševićeve prethodne zabrane Plenković odigrao za Tomaševića, sada je novom zabranom Thompsona, Tomašević odigrao za Plenkovića.
Opravdano je pitanje, događa li se ovo slučajno?
Ali, bez obzira na pozadinu prepucavanja globalističkih politikanata, slike s prepunog Trga Bana Jelačića, ponos zbog naših sportskih heroja i taktovi od EHF-a zabranjene „Ako ne znaš što je bilo” (i od Zagrebačke vlasti zabranjenog izvođača) hrvatskog branitelja, Marka Perkovića Thompsona i „Hvaljen Isus i Marija” s početka njegova nastupa ispunilo je srce svakog istinskog hrvatskog domoljuba i vjernika.
Ako još taj ulazni Markov pozdrav postane glavni motiv svih hrvatskih domoljuba, tada će i njihov broj rasti, a u narodu se umnožiti Milost Božja pa možda i budućnost neće biti tako dramatična kakvom se sad čini.
