Naše stoljeće obiluje raspravama o obrazovanju. O njemu se žustro raspravlja na svim razinama – od osnovnoškolske do visoke. Čini se kako je jedina konstanta u svemu tome spoznaja da nešto u kontekstu zapadnih obrazovnih sustava treba mijenjati, no unisoni odgovori na pitanja kako i što točno mijenjati uvelike izostaju.
Na domaćoj javnoj sceni najčešće se diskutira o uvođenju novih predmeta koji će učenike pripremiti za rapidno mijenjajući poslovni svijet današnjice. Slično je i u visokom obrazovanju; od fakulteta se prvenstveno traži usklađenost s potrebama tržišta. Međutim, u svim tim silnim razgovorima o restrukturiranju sustava, važnosti inovativnosti i nužnosti efikasnih metoda učenja, rijetko tko postavlja temeljno pitanje obrazovanja, kako suvremenog tako i svakog drugog. To pitanje glasi: koja je njegova svrha?
I. Klasično obrazovanje
Srednjovjekovna sveučilišta bila su fundamentalno drukčija od obrazovnih institucija modernosti. Ona su proizašla iz sistema kršćanskih škola te su većinski bila bazirana na skolastičkoj filozofskoj metodi. Prva formalna sveučilišta osnovana su na području Italije u 11. i 12. stoljeću, a program se provodio na temelju sedam tzv. slobodnih umijeća (eng. liberal arts).
Sam termin “slobodnih umijeća” svoje korijene vuče iz činjenice da su se njima tada bavili slobodni ljudi, to jest ljudi kojima su okolnosti dozvoljavale da svoje vrijeme posvećuju intelektualizmu umjesto manualnim poslovima. Dok su se radnici educirali u svojim uskim praktičnim specijalnostima, studenti na sveučilištima težili su širokom “beskorisnom” znanju, to jest znanju čija je korist u njemu samome.
Ova je diferencijacija ključna za razumijevanje različitosti današnjeg i ondašnjeg obrazovanja. Naši srednjovjekovni preci teško bi shvaćali naše inzistiranje na tome da se visoko (sveučilišno) školovanje evaluira kroz prizmu praktičnosti i primjenjivosti.
Srednjovjekovni su studenti svoje obrazovanje započinjali učeći tri temeljna slobodna umijeća – gramatiku, dijalektiku i retoriku – nakon kojih je uslijedilo suočavanje sa četiri preostale, kompleksnije discipline koje su uključivale aritmetiku, geometriju, muzikologiju i astronomiju. Gramatika je s razlogom bila polazišna točka, jer razumijevanje jezika i prenošenje ideja možemo smatrati preduvjetom istinskog znanja.
Dijalektika, ili logika, ide korak dalje i podučava kako prepoznati valjanost razmišljanja te razlikovati ispravno zaključivanje od neispravnog. Na kraju dolazi retorika, koja povezuje jasnoću i logiku s emocionalnim i estetskim elementima, poučavajući ne samo kako pročistiti svoj govor već i kako ga učiniti uvjerljivijim za prenošenje istine.
Tek nakon usavršavanja u tim, danas bi ih nazvali humanističkim disciplinama student se mogao prebaciti na ono što mi smatramo znanošću ili matematikom, slijedeći tako Aristotelovu jednadžbu koja kaže da educiranje uma bez educiranja duše ne može funkcionirati.
U tom je tonu razmišljao i Ciceron kada je sumirao antički pogled na obrazovanje rekavši da je njegova svrha oslobađanje pojedinca od tiranije sadašnjosti. Akademski građanin u tom je smislu onaj tko se uspješno oslobodio robovanja svojoj grešnoj volji i volji duha vremena, koju pojedinci uvijek imaju tendenciju internalizirati. Svojim poznavanjem svjetovnih fenomena, ali i načela iz kojih oni proizlaze, on se uzdiže iznad svoje partikularne egzistencije te, platonovskom terminologijom, pliva u vječnosti.
Kršćanska su sveučilišta preuzela ta gledišta uz njihovu nadogradnju u obliku konkretizacije apstraktne vječnosti u Božju osobu. Sve što su srednjovjekovni intelektualci činili, činili su u Božje ime, in nomine Dei. O njihovim se obrazovnim poduhvatima, stoga, nije moglo raspravljati u kontekstu relevantnosti u svijetu poslova. Čovjek nije učio kako bi od toga mogao financijski profitirati, već kako bi kroz znanje mogao odgojiti svoju dušu.
II. Moderno obrazovanje
Moderna su sveučilišta, kao i naše društvo generalno, hiperfokusirana na inovativnost. Nove metode učenja jedna je od sveprisutnih krilatica današnjice, a kada svoje sugrađane upitamo koji je glavni cilj zagovarane obrazovne modernizacije, najčešći je odgovor da školovanje treba učiniti efikasnijim/praktičnijim/relevantnijim.
Taj je odgovor sušta suprotnost idejama klasičnog obrazovanja. U svojoj knjizi [Tehnopolis] Neil Postman naše je uzdizanje efikasnosti na vrhunaravno vrijednosno mjesto sagledavao kao posljedicu ekstremne tehnologizacije našeg društva, pa i naših umova. Strojevi, računala i kompjutorski programi su ono što u svojoj srži teži efikasnosti. Ljudski um pak ne može težiti efikasnosti bez da definira u što bi točno ta efikasnost trebala odvesti.
Možemo li uistinu razgovarati o najboljim metodama učenja bez da smo odredili koja je svrha učenja? Ako je pak svrha visokog školovanja isključivo (ili primarno) kasnija praktična uspješnost u danim disciplinama, zašto postoje strukovne (u srednjovjekovnim terminima: tehničke) škole? Nisu li one te koje bi trebale osposobljavati za neposredno obavljanje specifičnih poslova?
Sukladno većini sfera modernog društva, obrazovanje našeg doba lišeno je transcendentnosti. Lišeno je meta-narativa koji, ako već ne daje jasne odgovore, omogućava smjernice za hvatanje u koštac s fundamentalnim pitanjima kao što su “kako ispravno živjeti”, “koja je naša svrha”, “čemu valja težiti”.
U svojoj scijentističko-tehnocentričnoj opsesiji potpuno smo zaboravili da na suštinska ljudska pitanja strojevi i znanost ne mogu dati odgovor, štoviše ne mogu uopće ponuditi jezik kojim do odgovora možemo doći. Moderno je obrazovanje samo jedna kolateralna žrtva tog šireg problema. Danas nam je važno da što prije dobijemo što profitabilnije nakupine činjenica, čime klasično viđenje učenosti kao niti koje nas uzdiže iznad grijeha trenutnosti biva okrenuto naglavačke.
Ukoliko istinu sagledamo kao transcendentni vječni korektiv, možemo zaključiti kako je suvremeno obrazovanje odbacilo istinu u ime raspršenih nekoherentnih prolaznih “činjenica”.
Dio središta ove problematike je i u samoj definiciji čovjeka, odnosno njegovoj suvremenoj redefiniciji, koja implicitno tvrdi da čovjek jest ono što radi. Iz toga pak slijedi da je prešutni smisao obrazovanja proizvesti što boljeg radnika, dok je, usporedbe radi, smisao klasičnog obrazovanja bio proizvesti što boljeg čovjeka.
Posljedice ovoga brojne su i ogromne. Razvidno je kako takav misaoni okvir pripomaže (ili iz njega slijedi) ne samo postmanovskom Tehnopolisu, to jest društvu prožetom i zaslijepljenom tehnologijom, već i rastućem konzumerizmu. Radi se o svojevrsnom antropološkom raščovječenju čovjeka, koje ga zaista pretvara u robu kojom se trguje, no umjesto da adresiramo taj korijen naših boljki, mi tražimo još više otrova zagovarajući da naobrazba postane još efikasnija, još konkurentnija i još manje ljudska.
Paradoksalno jest što se taj pogled danas uspješno prodaje u omotu slobode, koju su naši preci definirali kao unutarnju disciplinu duha, dakle kao dijametralnu suprotnost objektivizacije pojedinca.
***
Mnogo toga u našim obrazovnim sustavima treba mijenjati. Primjerice, sistem zvonjave kao oznake završetka nekakve cjeline u osnovnim i srednjim školama zastarjeli je produkt pripremanja radnika za rad u tvornici u 18. i 19. stoljeću. To je samo jedan primjer posljedice tehnologizacije svijeta, kao što je i sustav ocjenjivanja, koji se može promatrati kao tehnologija svođenja nečijeg znanja na jednu oznaku.
Može li se zaista znanje numerirati na tako rigidan način, posebice ako više nismo sigurni što uopće mislimo kada govorimo o “znanju” – govorimo li o poznavanju činjenica ili o sposobnosti kritičkog razmišljanja? No o svemu je tome promašeno razgovarati, jednako kako je promašeno razgovarati o uvođenju novih predmeta sukladno potrebama tržišta, bez da smo barem pokušali odgovoriti na temeljno pitanje, koje se tiče same svrhe obrazovanja.
Pa što je svrha? Naučiti svoju usku specijalnost i ne zamarati se širim pitanjima? Ima li onda razlike između visokoobrazovanih pojedinaca i radnika u stručnim djelatnostima? Možda je svrha znati bolje od njih izrecitirati ideološke “činjenice” aktualnog duha vremena? A možda su ipak naši preci bili u pravu, samo mi to u svom robovanju sadašnjosti nismo u stanju vidjeti.
