HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – PRISUTNA POD PRILIKAMA KRUHA I VINA – U PRESVETOJ EUHARISTIJI I PRESVETOME OLTARSKOM SAKRAMENTU! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Nikako da prestanu vrućine ni ovdje, ali svejedno, Međugorje je prepuno hodočasnika, odasvud, vozila, autobusa, prepuno i onih koji traže ispovijed. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, za ovaj dan – četvrtak je, dan Euharistije, dan kad je Gospodin pretvorio kruh i vino u svoje Tijelo i Krv te nam ostavio za trajni spomen ‘kruh života i kalež vječnoga spasenja’.
To je hrana na životnom putu. Zahvalimo i za sve one koji nam pripravljaju taj euharistijski kruh. Ovdje u samostanu u kome živim među časnim sestrama – časne sestre peku hostije više od četvrt stoljeća za župu. Možete zamisliti koliko se tu hostija ispeče, kad je samo župa Međugorje – svetište – u kolovozu odnijela odavle više od tristo (300!) tisuća hostija, a tek Široki Brijeg te druge župe diljem Hercegovine pa i šire. Svećenici dolaze i uzimaju velike i male hostije ovdje kod sestara. Težak je to posao, biti kod vrućih strojeva. Evo, i jutros je sestra koja peče hostije počela raditi u pet (5!) sati ujutro, jer su unutra danju vrućine neizdržive. Treba podnijeti i tu žrtvu za svećenike i vjernike, spremiti dovoljno hostija. A sad u nedjelju je i veliki dan za župu – Misa na Križevcu – koja se slavi u nedjelju nakon Male Gospe. Zahvalimo za te tihe radnike i radnice – službenice – u Domu Gospodnjem koje nam pripremaju euharistijski kruh. A što to za mene znači?
Svećenik pred oltarom nosi čitavo čovječanstvo
Svaki dan postoji trenutak kada se čini da se svijet tiho okuplja oko oltara gdje se slavi sveta Misa. Kad se odijevam za misu, dolazim noseći svoje misli, brige i umor, sve one koji su se preporučili u molitve i čije nakane uključujem u svetu Misu, a tih je mnogo. Znam da ne pristupam oltaru samo kao pojedinac koji dolazi izmoliti svoje molitve. Idem na oltar kao svećenik Isusa Krista, noseći sa sobom cijelu ljudsku obitelj. Nosim one koji vjeruju i one koji ne mogu vjerovati; one koji su radosni i one čija su srca slomljena, tužna zbog gubitka najmilijih; novorođenče i osobu koja uzdiše; izbjeglicu, zatvorenika, zaboravljene, uplašene i usamljene. Nosim žrtve rata i one koji žude za mirom.
Nosim ljude čija imena znam i bezbrojne milijune čija imena nikada neću znati. Na neki otajstveni način, svi su oni tamo, na oltaru. Jer misa nikada nije samo moja misa. To je Kristovo djelo, djelo Crkve kojoj služim. Ta me istina uvijek ponizuje. Kad stojim pred oltarom, činim to in persona Christi, u osobi Krista. To ne znači da prestajem biti ja, niti da moje slabosti nestaju. Naprotiv, Krist uzima bijedu i siromaštvo moje ljudskosti i stavlja to siromaštvo u službu svoga svećeništva. Moje ruke postaju ruke koje uzimaju kruh života. Moj glas izgovara riječi povjerene Crkvi: “Ovo je moje Tijelo.” “Ovo je kalež moje Krvi.” Te riječi nisu moje. One pripadaju Kristu, on ih je izrekao i ja ih izgovaram namjesto Isusa Krista.
Euharistija kao najveća ljubavna priča i žrtva
I svaki put kad ih izgovorim, ponovno me vrate u Gornju sobu, u onu noć kad je Isus znao što ga čeka. Izdaja se već približavala. Getsemani i Kalvarija stajali su pred njim. Pa ipak, što je učinio? Ljubio je. “Volio ih je do kraja.” To je srž svete Mise. Euharistija je najveća ljubavna priča ikad dana čovječanstvu jer je njezin središnji lik Bog koji ne želi ostaviti niti napustiti one koje ljubi. Krist nam ne kaže samo da nas voli i ljubi. On daje sebe.
“Ovo je moje Tijelo, koje se predaje, žrtvuje za vas.” “Ovo je moja Krv koja se za vas prolijeva.” Jezik euharistije je stoga jezik sebedarja. Ljubav postaje žrtva; žrtva postaje zajedništvo; zajedništvo postaje prisutnost na oltaru. Jedna Kristova žrtva sakramentalno se uprisutnjuje. Oltar se tajanstveno otvara na Križu, a Crkva je uvučena u Kristovo vječno prinošenje sebe Ocu. I nikada ne možemo dovoljno zahvaliti Gospodinu za sve što nam je učinio i još uvijek trajno čini. I ljubav ostaje trajno prisutna na oltaru. Kako joj odgovoriti? Uzvratiti na ljubav ljubavlju! Evo me, Gospodine!
Razlika između Lukinih i Matejevih Blaženstava
Slušamo iz Lukina Evanđelja Isusov – ne Govor na gori, nego govor dolje negdje na zaravni, učenicima i mnoštvu. Luka nam ne dopušta romantizirati Blaženstva. On stavlja blagoslove i prijetnje upozorenja jedne pored drugih, gotovo kao dva stupca koja otkrivaju veliki zaokret, prevrat Kraljevstva Božjega. Blago siromašnima; teško bogatima. Blago gladnima; teško sitima. Blago plačućima; teško onima koji se raduju, kojima je ugodno i udobno i sve ide kao po ‘loju’. Blago progonjenima i omraženima zbog Krista; teško onima koje na sva usta hvale i slave. Nije stvar u tome da Isus ne voli bogatstvo ili radost. Riječ je o tome da On zna koliko lako udobnost postaje anestezija, čovjeka umrtvi.
Lukina verzija otkriva duhovnu opasnost od toga da budemo toliko ispunjeni, toliko štovani i čašćeni, toliko sebični da zaboravimo svoju potrebu za Bogom. Svijet to naziva uspjehom. Isus to naziva prijetnjom, velikom opasnošću, upozorenjem. Matejeva blaženstva djeluju drugačije, više unutarnje. Siromašni duhom, krotki, milosrdni, čista srca, mirotvorci, oni koji gladuju za pravednošću. Matej govori srcu: stavu nekoga tko se počeo oslanjati na milost. To je isto Kraljevstvo, ali gledano iznutra prema van. Luka nam pokazuje vanjske uvjete; Matej nam pokazuje unutarnju transformaciju. Zajedno tvore jednu istinu: Kraljevstvo pripada onima koji se ne drže sebe. Matej naglašava raspoloženje duše, Luka naglašava stvarne uvjete života.
Blaženstva kao duhovna pobuna i snaga prvih kršćana
I zato Blaženstva ostaju toliko kontrakulturna. Svijet kaže: neka vam se svijet divi, živite spokojno, budite zadovoljni, izbjegavajte sve što izgleda kao slabost. Isus kaže: blago siromašnima, blago gladnima, blago krotkima, blago neshvaćenima, blago onima koji biraju Boga čak i kada ih to košta života. Blaženstva nisu blagi prijedlog. Ona su duhovna pobuna protiv svijeta – izjava da se prava sreća nalazi na mjestima gdje svijet nikada ne pomisli tražiti. I Matej i Luka otkrivaju isti božanski obrazac: poniženi su uzdignuti, oholi su poniženi, gladni su nahranjeni, zadovoljni su probuđeni, progonjeni su počašćeni, a oni kojima se plješće upozoreni na opasnost.
Ovo nije kazna. To je jasnoća. Isus nam pokazuje što traje – a što ne. I što vrijedi za vječnost. Isus ustaje protiv ravnodušnosti u životu. On ruši Kraljevstva ravnodušnosti. Rani sljedbenici Puta, rani kršćani, nisu uspjeli preokrenuti poganski svijet vještim političkim manevrima ili društvenim inženjeringom. Umjesto toga, odnijeli su pobjedu jer su posjedovali potpunu spremnost da sebe i svoje živote preobraze otajstvom Križa i da svjedoče o Uskrsnuću. Unatoč žestini Carstva koje je namjeravalo uništiti ih, ti Kristovi zanesenjaci, zaneseni ludošću Križa, ti entuzijasti odbili su se prepustiti malodušju jer su vjerovali obećanju da je Gospodin već pobijedio svijet.
Njihovo osvajanje poganskih bogova započelo je njihovim odbijanjem da prinesu tamjan državi i vlastitim inzistiranjem na suverenitetu Kralja kraljeva. Ova povijesna stvarnost služi kao snažan komentar za naše vrijeme dok se suočavamo s izazovima postkršćanskog Zapada koji se često osjeća kao povratak u predkršćansku tamu i mrak. Prekretnica njihove pobjede bila je njihova spremnost da postanu svetci kroz susret sa živim Bogom u životu Crkve, preko sakramenata. Taj susret mijenja sve, pružajući neizmjerno obećanje koje nijedna zemaljska sila ne može ponoviti ili uništiti.
Trenutno smo pozvani obući Kristov oklop i njegovu bojnu opremu te pokazati istu hrabrost koja je omogućila prvim kršćanima da prebrode oluje svog doba. Kršćanstvo je oduvijek bilo revolucionarni čin božanske ljubavi koji se protivi ravnodušnosti i nepravdi. Stojeći ravno pred Križem, sudjelujemo u tradiciji koja je dosljedno lomila okove carske moći i kulturnog propadanja.
Duhovna misao dana: Značenje Male Gospe, Jakovljevo Protoevanđelje i primjer svetog Petra Clavera
