Velik problem hipertehnologiziranog društva današnjice, a time i razlog zašto je toliko teško obuzdati razinu njegove tehničke podčinjenosti, jest u tome što je umom naše zajednice – a ne samo njezinom izvanjskom organizacijom – zavladao instrumentalni (tj. tehnički) okvir razmišljanja. Prevlast instrumentalnog razuma, utemeljenog na kriteriju učinkovitosti, onemogućava nam ponovno uspostavljanje ispravne hijerarhije između čovjeka i tehnike.
Da bismo, naime, nečime mogli ovladati, umjesto da ono vlada nama, moramo posjedovati nešto specifično što ono čime želimo ovladati nema. Differentia specifica čovjeka, u usporedbi s tehnikom, oduvijek je bila njegova moć moralnog razlučivanja. Stoga je Aristotel s pravom tvrdio da phronesis nikada ne smije biti podčinjen techneu, odnosno da praktično razlučivanje dobra od zla ne smije biti podređeno pitanju kako nešto proizvesti. To što nešto možemo proizvesti ne znači da to ujedno i treba biti proizvedeno.
Naše stoljeće svojevrsna je eksplozija technea nauštrb phronesisa. Ta je eksplozija iznjedrila novi izum, izum umjetne inteligencije, koji se nasađuje upravo na one dijelove ljudske konstitucije koje smo do jučer smatrali unikatno ljudskima. Umjetna inteligencija predstavlja kvalitativni a ne samo kvantitativni pomak u tehnološkom razvoju utoliko što ona ne pojačava samo ljudske moći, već ih ima tendenciju u potpunosti smijeniti.
Tako je u svega nekoliko godina od stavljanja u široku uporabu konverzacijske umjetne inteligencije (i njezinih aplikativnih inkarnacija u obliku ChatGPT-ja, Claudea i sličnih sustava) postalo gotovo normalno razrješavati ljudske nesuglasice slanjem upita stroju, kao da je riječ o kakvom sveznajućem biću koje, poput antičkih delfskih proročica, raspetljava nerazmrsive etičke zagonetke.
Libido dominandi: Tehnologija kao arhitektura kontrole
Obrtanje ispravne hijerarhije između nas i naših strojeva očituje se i u našoj nemogućnosti sagledavanja suvremene tehnike kao jednog totaliteta s prilično precizno određenom svrhom.
Ako do kritičkog preispitivanja novih tehnoloških alata uopće dođe, ono danas ne ide dalje od toga da javnost privremeno raspravlja, primjerice, o tome treba li EU uvesti neku novu regulativu ili treba li sagraditi novi podatkovni centar na danom teritoriju.
No gotovo se nikada svi ti tehnoregulatorni izumi ne sagledavaju kao manji dijelovi šire paradigmatske arhitekture koja vlada modernim društvom, a koja se može obuhvatiti pojmom kojeg je sv. Augustin nazvao libido dominandi ili želja za dominacijom.
Podatkovni centri za umjetnu inteligenciju, regulativa Chat Controla, centralni bankovni digitalni novac, provjera osobnih podataka prilikom pristupa internetu – sve su to tehnike i tehnologije osmišljene unutar zadnjih nekoliko godina oko kojih javnost ima podijeljene stavove, pri čemu mnogi biraju koje od tih zamisli treba prihvatiti, a koje treba odbaciti.
Svaka od njih, međutim, plod je želje za dominacijom, koja za cilj ima staviti pod kontrolu sve one aspekte ljudskog bivstvovanja koji su nekada činili privatni i autonomni – čitaj: ljudski – prostor pojedinca.
Kada se te pojave sagledaju više kao dijelovi iste slagalice nego kao fragmentirani, možebitno korisni izumi, postaje puno jasnije koja je njihova zajednička nit.
Upravo to da se onaj kaotično-ljudski dio naše egzistencije – privatnost razgovora i kupovine, informiranje iz izvora koji odstupaju od mainstreama, vlastoručno moralno razlučivanje umjesto onog eksternaliziranog na umjetni pseudoum – u potpunosti istisne te zamijeni sterilnim, upravljivim i manipulabilnim tehnokratskim okvirom.
Faustovski sporazum
Sve monstruozniji tehnički stroj u ovome trenutku i u doslovnom smislu ubija ljude, kako preko autonomnog naoružanja tako i kroz birokratsku tehniku usmrćivanja tepajući nazvanu eutanazijom.
Njegov rast ne može se i neće zaustaviti dok god sjeme instrumentalnog razuma uspješno klija unutar naših umova. Tehnika će vladati nama dok god mi uz pomoć tehnike pokušavamo ovladati politikom, društvom, prirodom, privatnošću, bolestima, smrću – svime onime što našu ovosvjetovnu egzistenciju čini ljudskom.
Blizu smo istine kada zaključujemo da smo kao građani 21. stoljeća svjedoci i supotpisnici faustovskog sporazuma (ugovora s đavlom) u punom smislu toga pojma.
https://sapereaudecro.substack.com/p/o-totalitetu-tehnokratskog-stroja
Više od istog autora:
Oplemenjujuća tuga kao protulijek eutanaziji
Niz međusobno povezanih kriza diljem svijeta: tehnika se razvija brže od etike i zakonodavstva
