Olega sam osobno upoznao u Rijeci koncem 2009. godine. O njemu sam dotada znao samo ono što možemo nazvati najšturijim biografskim podacima: da je rođen 5. travnja 1933. godine u Sušaku kao izdanak istarske obitelji Mandić, koja je u luku od 150 godina ostavila velikog traga u političkim i društvenim zbivanjima u Istri, Hrvatskoj, Jugoslaviji i Srednjoj Europi, te da je kao posljednji uznik napustio koncentracijski logor smrti u Auschwitzu.
Kada mi je dakle tog dana pozne jeseni 2009. godine, nakon završetka jednog okruglog stola, pristupio i pitao me mogu li moderirati dvije rasprave na predstojećim, prvim, Danima antifašizma u Opatiji, nisam slutio da ćemo započeti dugogodišnje zajedničko putovanje ovjereno naposljetku i prijateljstvom. Vođenje jednog okruglog stola i jednog kviza o baštini antifašizma pretvorilo se postupno u suradnju na osmišljavanju i organiziranju svih kasnijih Dana antifašizma u Opatiji, na Olegovu inicijativu specifičnih upravo po tome što govore o suvremenim iskušenjima za mir, toleranciju i demokraciju što ih proizvode novi pojavni oblici starih ideologija, poput fašističke, koje u svom korijenu imaju potrebu ovladavanja ljudima, sijanje mržnje i proizvodnju zla.
U proljeće 2017. godine naše je zajedničko putovanje zagovaranja mira i demokracije te suprotstavljanja autoritarizmu i populizmu današnjice podignuto na višu razinu. Postao sam mu pratitelj na desetinama putovanja po Italiji i Hrvatskoj na kojima je govorio o svom uzničkom iskustvu tijekom Drugog svjetskog rata propovijedajući, zašto ne upotrijebiti tu riječ, ljubav koja treba zatomiti svaku mržnju.
Valja doživjeti Olegova predavanja, susrete s djecom i građanima svih generacija. Njegova posvećenost i predanost temi, iskrena priča koju proživljava svaki put iznova prožima se s osjećajima i doživljajima publike, onih koji mu na kraju prilaze da im potpiše knjigu ili da se fotografirao s njim. Govorio pred pet tisuća mladih, kao u Torinu, ili pred 120 građanki i građana općine Trivignano Udinese, što je bilo čak deset posto ukupnog tamošnjeg stanovništva, Oleg je uvijek isti. Skromno zadovoljan što ima onih koji žele čuti sve o njegovom ratnom iskustvu i kojima može poslati poruku mira do koje mu je stalo.
Ako je zbog ičega trebalo izumjeti mogućnost selfi fotografiranja na suvremenim pametnim mobitelima, onda to zavređuju ushiti svih onih kojima je Oleg sa smiješkom potvrdno odgovorio na njihovu molbu za zajedničko fotografiranje. A ako su oni željni neposrednog kontakta s njim nakon predavanja, prilazeći mu, imali strahopoštovanja kao prema nekome tko je izronio iz povijesnih dubina proživjevši najstrašnije stvari, Oleg ih učas razoruža. Neposrednošću i jednostavnošću pretvarajući taj kontakt u nešto najprirodnije.
Proveli smo zajedno sate i sate. Razgovarajući s Olegom u automobilu tijekom brojnih vožnji po talijanskim autocestama i sporednim putovima, u hotelima i restoranima, šetajući po gradskim trgovima u pauzi između predavanja, s vremenom mi se – zajedno s onim što sam čuo kada je javno govorio o svom uzničkom iskustvu – počela ukazivati cjelovita slika nekoga kome u životnom kurikulumu stoji da je u karijeri bio novinar, pravnik, advokat i publicist, da se bavio raznim stvarima i u mnogima bio prvi i inovator, dobio brojne nagrade i priznanja te da je zauvijek ostao obilježen Auschwitzom koji mu je, nakon što ga je preživio, omogućio ispunjen život.
Dragocjeni su nam Olegovi zapisi i razmišljanja o ljubavi, sreći, njegovim različitim aktivnostima i inicijativama, običnim obiteljskim događajima i sjećanjima, svemu onome što mu je obilježilo radni i životni vijek. Čovjeka s toliko godina života i prikupljenog iskustva i mudrosti doista valja poslušati. Niti jedan čovjek svakako nije jednodimenzionalan, posebno ne Oleg. Ipak, stalno se vraćam na meni najdragocjeniju baštinu naših višegodišnjih druženja, njegovo iskustvo kao svjedoka zlog vremena ljudskog postojanja. Jer upravo to ga je odredilo, obilježilo sve s čime se bavio i bavi.
Pitao sam se što čovjeka u devetom desetljeću života, kada i većina znatno mlađih od njega umirovljeničke dane provodi utonula u fotelju pred televizorom, tjera da putuje, govori, druži se s ljudima… Što ga pak, njega koji sve voli raditi po svome, tjera da, premda ne voli pješačiti, po preporuci liječnika ipak svaki dan na terasi svoje kuće šeta pola sata ujutro i navečer, svejedno lamentirajući, makar to činio sam sebi u bradu, o uzaludnosti i beskorisnosti tog čina?
Počeo sam, razmjenjujući tijekom naših putovanja s Olegom riječ po riječ, shvaćati da to što je, ne bez opiranja, naposljetku prihvatio savjet liječnika o obaveznoj dnevnoj šetnji kako bi organizam održavao u formi i to što ima potrebu putovati i govoriti o svom iskustvu, zapravo motivirano istim ciljem. Oleg je sam sebi zadao misiju da što duže, dokle god bude mogao prokazuje zlo, svjedoči o njegovim pojavnim oblicima koje je iskusio u zatočeništvu u ime svih onih koji nisu poput njega imali sreće da prežive.
Valjalo mi je zajedno s Olegom doživjeti onu tišinu pustopoljina Auschwitz-Birkenaua, najveće ikad zamišljene i realizirane tvornice smrti – vidjeti onu bodljikavu žicu staru osamdeset godina, starinske betonske stupove, porculanske izolatore i sklopke što su svi zajedno služili da se opaše logor i pusti struja da izmrcvareni živi mrtvaci u logorskom krugu shvate da su u zamci i da ne bi slučajno pomislili na bijeg – da bih do kraja shvatio dimenzije tog mahnitanja ljudskog uma i djela.
Priznajem, desetine pročitanih knjiga o Drugom svjetskom ratu, o njegovim uzrocima i posljedicama, one o totalitarizmima svih boja, kao i brojni dokumentarni filmovi na iste teme, mogu čovjeka spoznajno dovesti do razumijevanja jedne od najmračnijih pojava koja je obilježila 20. stoljeće (“stoljeće genocida” kako ga je nazvao povjesničar i politolog Bernard Bruneteau). Ali u Auschwitzu, kao uostalom i u Jasenovcu i svim ostalim logorima smrti, u neposrednom kontaktu s prostorom koje je nekada zaposjedalo zlo, to se može i “osjetiti”. Tek onda um može u punom smislu riječi shvatiti tu tragiku ljudskog roda i privremeni (da li?) poraz ljudskosti.
Oleg, o čemu svjedoče brojne riječi koje je izgovorio i stotine rečenica koje je napisao, zna da se zlo ne može trajno pobijediti, da je žilavo, naprosto dio ljudske prirode kao i dobro. Bilo bi smiješno, nakon iskustva koje je kao dječak imao, uvjeravati ga kako su ljudi po prirodi samo dobri. Ali, on niti jednog trenutka ne sumnja da se tom zlu, koje traži načine i “medije” kako bi se nametnulo dobru i koje nikada ne miruje, treba stalno suprotstavljati: ne dozvoliti mu da prevlada, da ne potonemo, jednom za svagda, u civilizacijski glib.
Oleg zna još jednu iskustvom utvrđenu činjenicu. Naime, da se nekoga ne može samo tako u nešto uvjeriti, pogotovo uvjeriti u borbu sa zlom nekoga tko još nije ni spoznao ni osjetio zlo kakvo je on svojedobno iskusio. No, može se pokušati. I zato treba govoriti, svjedočiti dok god se može, opominjati sadašnje i buduće generacije. Kao što je više puta rekao i napisao, a ja parafraziram: Ako sam u samo jednom od mojih velikih i malih slušatelja pobudio iskru da u životu napravi makar jednu dobru stvar ili se bare jednom suprotstavi zlu kada se s njim suoči, napravio sam puno.
Među svim njegovim sjećanjima na vrijeme koje je proveo u Auschwitzu valja izdvojiti priču o susretima s Josefom Mengeleom, anđelom smrti. Ona u nekom kontrapunktu s ostalim njegovim groznim doživljajima upravo naglašava užasavajući trenutak povijesti kojeg je Oleg bio svjedok.
Ukratko, dok je ležao u dječjem bolničkom odjelu, gdje su bili smješteni i blizanci na kojima je Mengele eksperimentirao, Oleg se sjeća izbrijanog, urednog liječnika u bijeloj kuti ispod koje je bila zategnuta uniforma SS oficira – i koji nikada nije dignuo glas. Okružen gomilom ljudi u logoru koji su se na njega dnevno derali i otresali, dječaku Olegu je takav pristojan i uljudan čovjek, dok ni on ni oni oko njega nisu ništa znali o Mengeleu, bio simpatičan. Jedini koji je pokazivao bilo kakve znakove ljudskosti usred sveopćeg plesa smrti.
Ako ne simpatičan poput Mengelea a ono tih i pristojan bio je i Adolf Eichmann, glavni organizator sprovođenja Židova i ostalih protivnika nacističkog režima u logore smrti, posebno Auschwitz.
U briljantnoj studiji totalitarizma i holokausta “Eichmann u Jeruzalemu”, filozofkinja Hannah Arendt koristi suđenje ovom nacističkom zločincu da bi pronikla u temelje tog zla koje je izniklo u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata. Eichmanna je šestorica psihijatara proglasila ubrojivim, i nikada osobno nije imao ništa protiv Židova. On je međutim dokaz, piše Arendt, da “prosječna ‘normalna’ osoba, ni slaboumna ni indoktrinirana ni cinična, može biti savršeno nesposobna razlikovati dobro od zla”, dodajući da Eichmann doista i jest normalan utoliko što nije bio “iznimka u nacističkom režimu”.
Riječ je o čovjeku koji je govorio u klišejima, povremeno i lagao i bio nekonzistentan u svojim sjećanjima, isprazan do kraja, ali nije bio ni puko čudovište ili monstrum kakvim su ga najčešće prikazivali. Bio je poslušni građanin koji “poštuje zakone i obavlja svoju dužnost”, kao i milijuni drugih u Njemačkoj tog doba koji su podupirali režim, sve samo ne luđak koji hoda okolo zakrvavljenih očiju gledajući koga će prvog ubiti.
Kao i Mengele, i Eichmann je bio “jedan od nas” koji ne bi mrava zgazio ali se, bez da mijenja svoje obličje, priključio bestijalnom krdu kada su se poklopili takvi društveni, psihološki i politički uvjeti koji su naposljetku doveli do dotada nezamislivih razmjera uništavanja drugih i drukčijih. Zločine je činio takozvani običan čovjek, onaj koji uredno pozdravlja susjede u stubištu, a ne luđak kojeg treba trenutno hospitalizirati. I to je ta “užasavajuća banalnost zla, o kojoj se ne može ni govoriti ni misliti”, kako je to sažeto izrazila Hannah Arendt.
Oleg je bio blizu. Ako nije kao dječak prepoznao tu ljudsku mimikriju u liku tada mu nepoznatog Mengelea, osjetio je sveprisutni raspršeni dah zla koje vreba, što mu je udario pečat za cijeli život. A sa svakim novim danom nakon izlaska iz logora, i stavljanja svojih sjećanja u kontekst nesavršenog svijeta kojim je okružen, pogled na zlo bio mu je sve jasniji. Shvatio je da ne može niti smije ostati po strani.
Zato se i dan danas bori protiv njega, upozorava, podsjeća. Banalno zlo i danas vreba.
Zato Oleg ne posustaje…
Pogovor knjige Olega Mandića “Moj život obilježen Auschwitzom” u izdanju Frakture (2023).
Još kolumni autora:
Žrtveni jarci – uvijek kurentna politička roba
