Thompsonov koncert u Imotskom izgledao je i s moje poljske distance kao jedno od važnijih nacionalnih događanja u Hrvatskoj u zadnjih par godina.
Nisam nikada bio fan Marka Perkovića, njegova glazba u striktno estetskom smislu uglavnom me ostavlja ravnodušnim (“Lijepa li si” je dojmljiva pjesma), ali svatko tko ne pati od potpune obamrlosti osjetila na društvena zbivanja u Hrvatskoj vidi da je taj čovjek u zadnjih par godina postao neka vrsta nacionalnog barda.
To znači da njegovo stvaralaštvo emanira i potiče ono najbolje u narodnom biću: ponos, ljubav prema domovini i bližnjemu, osjećaj odgovornosti prema njima, društvenu solidarnost.
Poljski nobelovac Henryk Sienkiewicz pisao je kako stvara umjetnost koja treba “okrijepiti srca Poljaka” u vrijeme trostruke okupacije (Nijemci, Austrijanci, Rusi) poljskog teritorija. Nema puno umjetnosti koja se stvara u Hrvatskoj trenutačno i koja bi mogla odgovarati ovom opisu. Thompson je jedan od malobrojnih, što je dokazao i u Imotskom.
Upravo takav, i sada neću otkriti ništa posebno novo, on je velika, velika smetnja onima kojim iz raznoraznih razloga ne odgovara da Hrvati osjećaju sve one gore navedene emocije, koje jačaju njihovo jedinstvo i čine da je jako teško manipulirati s njima.
Komentari lijevo-liberalnog establishmenta nakon koncerta bili su, u tome smislu, predvidljivi. Jedan veliki događaj (toliko veliki da ga nitko od njih nije mogao zanemariti) koji je nosio iznimno jaku društvenu energiju i to pozitivnu energiju, medijski je prikazan kao obično “sijelo” na kojemu se nije događalo apsolutno ništa osim – par klinaca koji su koketirali s ustaškim simbolima i izvikivanja pozdrava “Za dom spremni” koji njegovi kritičari prikazuju izvan cjelovitog konteksta u cilju svojih ideoloških i političkih agendi.
Dok sam čitao te komentare (iznimka je, naravno, intelektualno rijetko pošten tekst Tomislava Čadeža u Jutarnjem listu), pred očima mi je bio jedan termin koji se zadnjih desetak, pa i više godina, koristi ovdje u Poljskoj.
Pedagogija postiđivanja
To je termin koji su u publicističku uporabu stavili intelektualci konzervativnog usmjerenja (najvažniji među njima zove se Bronisław Wildstein od kojega je krenuo taj narativ) i opisuje jedan fenomen nazočan u lijevo-liberalnoj optici kojom ona gleda na Poljsku i poljski narod.
Riječ je o nametanju Poljacima osjećaja krivnje zbog njihovog navodnog “antisemitizma”. Dakle, Poljacima koji imaju najviše “Pravednika među narodima” (više od 7000 njih koji su spašavali Židove riskirajući svoj život), koji su bili jedini u Europi ubijani pod nacističkom okupacijom zato što su skrivali Židove, njima koji su još od XI. stoljeća primali Židove na svom teritoriju gdje su ovi dolazili sakriti se od progona u drugim dijelovima Europe, a u XIII. im dali potpuna prava i slobode zakonom koji je bio iznimka u europskom pravu – taj narod se proglašava u cijelosti antisemitskim.
Lijevo-liberalni establishment Poljskoj i drugim državama pokušava stvoriti takvu sliku, a često mu pomažu i akademici poput povjesničara koji su, u većini slučajeva, financirani iz raznih inozemnih udruga i organizacija.
Potpuno marginalni, pri tome naravno ne manje žalosni, slučaji progona Židova (kojih je bilo u cijeloj Europi u raziličitim povijesnim razdobljima) tijekom poljske povijesti prikazuju se kao izraz esencije poljskog nacionalnog bića. Ti “analitičari” tvrde kako je to nacionalno biće, uglavnom zbog svoje povezanosti s katoličanstvom, duboko antisemitsko.
Povijest prepuna herojstva i primjera velikih žrtava za slobodu odjednom je prikazana kao začarani krug nazadnjaštva i primitivizma, a Poljska postaje kulturno i povijesno inferiorna u odnosu na “zapadni krug” država.
Wildstein, inače Židov po ocu, pedagogiju postiđivanja objašnjava kao lijevo-liberalnu metodu koja ima za cilj osiguravanje političke moći. Ona je, naravno, prikazivana kao borba za demokratske vrijednosti, ali u svojoj biti ima puno prizemnije ciljeve. Establishment, objašnjava Wildstein, želi imati kontrolu nad narodom, a to će lakše ostvariti vlada li nad iskompleksiranim narodom bez jasnoga identiteta i ciljeva. Kompleksi naroda, naime, nametnuti pedagogijom stida, čine da se nacija odriče svoga identiteta i tako postaje podložnija i procesima gubitka suverenosti.
“Jedan od najvećih grijehova elita Treće Republike (termin koji označava državnost Poljske nakon 1989.) jest nametanje Poljacima kompleksa niže vrijednosti. Tome je služila pedagogija postiđivanja koju su medijski krugovi pokrenuli u Poljskoj nakon pada komunizma i to na velikoj skali. Bilo je to produljenje komunističke propagande koja je udarala u poljsku tradiciju i rušila naše nacionalne heroje”, pisao je Wildstein još 2013.
Kada prosječni Hrvat čita ove redove, može se samo gorko nasmijati zbog sličnosti situacije u Poljskoj i u Hrvatskoj.
Lažni mit o Hrvatima kao genocidnom narodu čiji je identitet ključno obilježen zločinačkim ustaškim režimom jest propaganda kojom su komunisti držali hrvatski narod pod nadzorom, a svaki njegov jači pokušaj nacionalne identifikacije označivali kao “ustaštvo”. Kao i u Poljskoj, nakon uspostavljanja demokracije, postkomunističke strukture ostale su iznimno jake, i nastavile su koristiti taj mit kao sredstvo političkog nadzora.
Mehanizam te pedagogije postiđivanja prebačen je u demokratske uvjete, ali njegova bit ostala je ista – prokazivati svaki društveni ili politički diskurs određen nacionalnim i tradicionalnim kao retrogradni, nelegitiman i opasan. Onima koji taj diskurs zagovaraju ne prijeti više zatvor, kao nekada, ali prijeti im marginalizacija i društvena stigmatizacija. I taj mehanizam iznimno je moćan i plaši ljude.
U medijskom i akademskom prostoru novouspostavljene države, u kojemu su spomenute strukture zadržale utjecaj, pedagogija postiđivanja je kontinuirano jaka. U državi i društvu koji su već odavno raščistili s negativnim posljedicama ustaškog povijesnog naslijeđa, u suvremenoj Hrvatskoj gdje nema niti jedne politički i kulturno ozbiljne ličnosti koja bi branila zločine toga režima, neprestano vodimo borbu s nepostojećom “ustašizacijom”.
Primjeri su bezbrojni, ali odnos lijevo-liberalnog establishmenta prema Marku Perkoviću je doista jedan od najindikativnijih.
Razlog tome jest što se u narativu stvorenom oko toga čovjeka prelama nekoliko točaka presudnih za formiranje politike povijesti koja determinira naš odnos prema prošlosti, a sami time i sadašnjosti. Hrvatski dragovoljac, borac Domovinskog rata, katolik i obiteljski čovjek i domoljub, Marko Perković Thompson i emocije koje on izaziva jesu emanacija svega onoga što užasava postkomunističke strukture u Hrvatskoj i njihove nasljednike. Zato je u pisanju medija o njemu dopušteno apsolutno sve.
Primjer tome jest situacija kada je Thompson tužio novinarku Danku Derifaj zbog neovlaštenog ulaska, zapravo provale u prostor njegova doma u Splitu. Prema onome što znamo, Derifaj je ušla na prostor terase koji je u zemljišnim knjigama ubilježen kao vlasništvo Marka Perkovića i situacija je bila prilično jasna. U svakoj normalnoj državi ovakve novinarske metode bile bi jasno osuđene. U Hrvatskoj, nakon ovoga u najmanju ruku čudnoga postupka Derifaj je dobila uvjerljivu potporu medijskog establishmenta.
Osim što ima nakanu društvene delegitimizacije jasne i određene nacionalne politike, pedagogija postiđivanja ima za cilj i nametanje jednog partikularnog političkog i društvenog interesa kao apsolutnog. U Poljskoj je riječ o nametanju lijevo-liberalnog koncepta, u Hrvatskoj je riječ o sličnim mehanizmima. Domovinski rat kao glavno i presudno izvorište kolektivnog sjećanja koje određuje politiku povijesti i identitet nacije potiskuje se u drugi plan, a kao “apsolutna” politika nameće se anacionalna, globalistička ideja uz jasno vidljiv utjecaj postjugoslavenskih tendencija i odbijanje raščišćavanja sa zločinima komunizma i režima Tita.
Unatoč tome, Hrvatska svoj identitet gradi na političkom i duhovnom nasljeđu rata za neovisnost i činjenici njegova iznimnog povijesnog postignuća.
Riječ je, međutim, o procesu koji se ne događa u elitama hrvatskog društva, gdje bi mu bilo mjesto, nego u samome narodu. Taj proces kojega obilježavaju vrijednosti poput ponosa, ljubavi i vjere jest neka vrsta “grassroots” pokreta koji kreće od dole prema gore. Fenomen Thompsona njegov je izraz.
Proces je nezaustavljiv, što je pokazao i koncert u Imotskom. Prema mojoj prosudbi, još uvijek nema u Hrvatskoj dovoljno moćnog političkog predstavnika (HDZ to nije), ali je pitanje vremena kada će ga dobiti.
Kao i ostali (post)komunistički društveni simptomi, i pedagogija postiđivanja uskoro će otići u ropotarnicu povijesti, tamo gdje joj je i mjesto.
Zašto je slučaj Khelifa i Lina ipak povezan s gender ludilom
