Ne možeš birati hoćeš li se roditi s poremećajem spolnog razvoja ili ne. Možeš, međutim, birati hoćeš li nepravedno iskorištavati svoju prednost u odnosu na žene
Želim podijeliti ono što znam o ovome, jer vidim da cijeli slučaj zbunjuje ljude.
Dakle…
Prema onome što dosad znamo, Imane Khelif i Lin Yu-Ting jesu biološki muškarci. Muškarci koju boluju od anorhije, poremećaja spolnog razvoja (DSD), u kojemu osoba s XY kromosomima, dakle muškarac, ne doživljava naravan razvoj spolnih organa i nekih drugih spolnih karakteristika. Isti poremećaj javlja se i kod žena, ali ovdje to nije slučaj.
Dakle, svi oni koji su tvrdili kako je riječ o transseksualcima reagirali su prebrzo, ali oni koji su samo registrirali ono što je bilo vidljivo, a to je da Khelif i Lin imaju fiziološke predispozicije muškarca – bili su u pravu. Tu više nije riječ o razini testosterona koja može biti pred testom regulirana, nego o činjenici da oba sportaša imaju tjelesne predispozicije određene njjihovom genetikom i tako su u prednosti u odnosu na žene.
Prema informacijama, Khelif i Lin imaju 46XY 5ARD model DSD-a. U takvim slučajevima, unatoč problemima s razvojem genitalija, tijelo u pubertetu proizvodi normalnu razinu testosterona, čak i povišenu, što pogoduje razvoju muških fizioloških karakteristika. Isti poremećaj ima i Caster Semenya, južnoafrička atletičarka, koja je kasnije bila diskvalificirana, a potom vraćena u natjecanje, uz uvjet smanjenja testosterona u organizmu prije natjecanja.
Njezin slučaj pokrenuo je raspravu o tome kako sportske organizacije trebaju tretirati interseksualne osobe i njihovu poziciju u natjecanjima kada te osobe imaju tjelesnu prednost.
Međutim, jedno je to regulirati u individualnim sportovima, a sasvim drugo u kontaktnim, gdje može doći do ozbiljnih tjelesnih ozljeda i gdje cijela priča ima dodatnu težinu.
Vidjeli smo kako to izgleda u ringu. To je jednostavno nemoguće opisati drugačije nego kao muškarca koji tuče ženu. I tu dolazimo do trans ideologije koja je naravno umiješala svoje prste u tome. Boksači nisu transrodne osobe, nego interseksualne. Zagovornici njihova nastupa, međutim, koriste istu argumentaciju kao i u slučaju muškaraca koji su svojevoljno promijenili spol.
Negiraju se biološke predispozicije i stavlja se naglasak na fluidno određivanje roda i spola. U međuvremenu, žene bivaju prebijane na okrutan način. Krajnja posljedica svega toga jest kao i u slučaju transrodnih osoba. Sigurnost žena se zanemaruje zbog ideologije.
Reem Alsalem, izvjestitelj UN-a za nasilje nad ženama, reagirao je na cijelu priču i rekao da Olimpijski komitet treba vratiti testove utvrđivanja spola, koji su ukinuti 2000. kao “nemoralni” (još jedan simptom gender ideologije). Alsalem je rekao kako je najvažniji cilj osigurati sigurnost svih natjecateljki.
Međunarodna boksačka federacija te testove nije ukinula, zato je i otkriveno da boksači imaju muške kromosome. IBA je upozoravala kako se ne bi trebali natjecati na OI, ali iz Komiteta su poručili kako su u putovnicama natjecatelji upisani kao žene, i to je dovoljno. Strašni cinizam.
Riječ je, naravno, o kompleksnoj situaciji u kojoj treba uzeti u obzir i dostojanstvo te sportske šanse dvojice natjecatelja. Međutim, tu sam blizak onome što je napisala Suzanne Moore, kolumnistica britanskog The Telegrapha. Ne možeš birati hoćeš li se roditi s DSD-om ili ne. Možeš, međutim, birati hoćeš li nepravedno iskorištavati svoju prednost u odnosu na žene.
Lijevo-liberalna propaganda sada naravno lamentira nad “mržnjom” i “netolerantnošću” desnice navodno usmjerenoj protiv boksača. Riječ je o jasnoj strategiji, i vidim da je jednako prakticirana i u Hrvatskoj i u Poljskoj. Ona ima za cilj prikriti situaciju u kojoj jedna opasna ideologija preuzima i najvažnije sportske igre. Simptom te ideologije vidjeli smo i na ceremoniji otvaranja koja je uputila jasnu poruku – Dionis umjesto Krista. Bakanalije umjesto Posljednje večere.
Cijeli ovaj slučaj dio je te iste igre.
