Svaki put me zazebe oko srca kada prolazim Italijom, Francuskom i Njemačkom, čak i malim Luksemburgom, i vidim obrađene i njegovane poljoprivredne površine. Pomislim na stanje kod nas: koliko beskorisnih političkih svađa od lokalne do državne razine, koliko uludo potrošene energije da bi se političari sporili tko je od njih veći domoljub, a putujući zemljom od istoka do zapada i od sjevera do juga vidimo hektare neobrađene zemlje za što našim vrlim političarima puca prsluk.
Jer da im je stalo, u trideset i pet godina našli bi načina da se taj mrtvi kapital iskoristi.
Evo ukratko uvida u aktualno stanje nakon vožnje od Vodica do Posedarja, i to cestama koje nisu na oku svakom putniku, ali nisu ni zabačeni predjeli bez putnika i gdje nitko ne živi. Dobrano su, dakle, zapušteni istočni ogranci Ravnih kotara – Stankovačko polje, polje između Kašića i Crljenika, polje kod Lišana Ostrovičkih, kao i dobar dio ostatka Ravnih kotara od Benkovca do Jadranske magistrale kod Poličnika, pa i dalje prema Ninu. Pokoja obrađena čestica zemlje na tim prostorima, možda desetak ili nešto više posto ukupno raspoložive zemlje, samo ističe kontrast i pojačava tugu.
Slično je stanje i u prekrasnom polju u središtu otoka Žirje, a sjećam se od prije nekoliko godina i vožnje od Suđurđa do Šipanske Luke i prolaska kroz 5 kilometara dugo neobrađeno Šipansko polje ispresijecano drevnim ljetnikovcima. Nema sumnje, neobrađene zemlje, doduše u nešto manjem postotku, dalo bi se naći i u Slavoniji, Podravini, Lici i drugdje po Hrvatskoj, ali i ovo je dovoljno primjera osobnog svjedočenja o individualnom i kolektivnom nemaru i nebrizi prema zemlji – prirodnom resursu kakav se samo poželjeti može.
Niču u posljednje vrijeme obnovljeni ili novi vinograd, kao što živi i dio Ravnih kotara kod Škabrnje, polje oko sela Vukšića a posebno Vrbničko polje na Krku s kilometrima vinove loze, te potvrđuju da može i drukčije, i tim više zazivaju pitanje zašto je tomu tako, zašto u jednoj maloj zemlji toliko neobrađenih poljoprivrednih površina.
Prije 17 godina pokušano je Zakonom o poljoprivrednom zemljištu aktivirati obrađivanje zapuštenog zemljišta pa i davanjem u zakup na određeno vrijeme uz nadoknadu vlasnicima, ali je Zakon pao na Ustavnom sudu, uglavnom zbog nepovredivosti vlasništva. U novim verzijama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, s najnovijim izmjenama iz 2022. godine, člankom 14. regulirano je stoga da se, isključujući zemlju u vlasništvu države, zakup može odobriti samo za privatno vlasništvo čiji su vlasnici nedostupni i nepoznati. Ukratko, odustalo se od prvobitne ideje i ništa od obrađivanja zapuštenog zemljišta dok god postoji i jedan poznati vlasnik neke parcele. Ma koliko njemu nije stalo ni do zemlje ni do njenog obrađivanja.
Najveći broj vlasnika poljoprivrednog zemljišta uz more i na otocima, među kojima su neki bili i među podnositeljima tužbe Ustavnom sudu 2008. godine, zainteresiran je samo za pretvaranje poljoprivrednog u građevinsko zemljišta. Možemo razumjeti glad za „turističkim prosperitetom” odnosno profitiranje od prelaska s poljoprivrede u gradnju apartmana, ali nije svaka zemlja, napušteni vinograd češće nego maslinik, podesna za turističku gradnju niti tako blizu mora kao primjeri neobrađenih polja koje samo spominjao.
Znamo da su se ljudi godinama i stoljećima u Europi selili sa svojih imanja u gradove u potrazi za boljim životom. Bila je to cijena industrijalizacije i modernizacije koju, kao u zapadnim zemljama, ni u Jugoslaviji ni u Hrvatskoj nije pratilo okrupnjavanje posjeda kako bi bili pogodni za rentabilnu poljoprivrednu proizvodnju. Agrarne reforme služile su kao zalog socijalnom miru koliko god težaci s posjedima od pola ili tek nekoliko hektara životarili.
No, sada kada ti brojni posjedi više nikoga ne prehranjuju, makar i siromaški, žalosno je gledati kako ta zemlje propada – kako tamo gdje su bili vinogradi niču borovi a tamo gdje su bile oranice, povrtnjaci i voćnjaci gusta trava i šipražje. Osobno, i za najminimalniju naknadu dao bih u zakup skromnu parcelu na kojoj su moji preci uzgajali vinovu lozu, možda razmislio i o prodaji po cijeni poljoprivrednog zemljišta, samo da ne gledam zaraslu djedovinu. Mnogi, međutim, ne razmišljaju tako. Oni čekaju onaj dan, koji možda nikada neće doći, da bez trunke uloženog napora i poštovanja prema svojim precima zarade na komadu darovane odnosno naslijeđene zemlje umjesto da ga privedu njegovoj svrsi.
Prijatelj me prije par godina zamolio da ga umjesto autocestom od Venecije do Trsta provezem državnom cestom između ta dva grada koja vijuga između naselja, poljoprivrednih imanja i polja. Bio je oduševljen prizorima koje je vidio. Ni njemu ni meni tada, a ni sada, nije bilo jasno da političari te pravni i agrarni stručnjaci ne mogu riješiti problem privođenja neobrađenog poljoprivrednog zemljišta svojoj svrsi pa da nam pejsaži sliče onim talijanskim.
Ne treba za to ni nacionalizacija ni eksproprijacija ni bilo koji drugi instrument poništavanja privatnog vlasništva. Potrebna je samo dobra volja da se kroz institut kratkoročnog ili dugoročnijeg zakupa Hrvatska učini ljepšom. Je li našu političku elitu koja se stalno udara u hrvatska prsa doista briga za to? I shvaća li da bi zapravo to bio najveći čin domoljublja.
Svjedok užasa Oleg Mandić – dječak koji je preživio Auschwitz
