Dvije stranke različitih svjetonazora, različite povijesti i različitih pristupa politici doživjele su sličnu sudbinu na lokalnim izborima koja se ukratko najblaže može opisati kao pljuska biračkog tijela. SDP i Most u ovoj su se situaciji našli iz dijametralno suprotnih razloga; jednima je sve veći okov oko nogu „ogrezlost” u vladanju bez pokrića, a drugima bijeg od vladanja po svaku cijenu.
Permanentna kriza vođenja SDP-a počela je dolaskom Zorana Milanovića na čelo stranke. Za razliku od Ivice Račana, koji nije sputavao niža stranačka tijela ali je zbog kreiranja politike i razvoja organizacije budno pazio što se zbiva u stranci od dna do vrha i promptno reagirao na probleme, Milanoviću je bilo dovoljno oslanjanje na one koji su mu pokazivala lojalnost te ignoriranje ili marginaliziranje onih drugih bez obzira na njihovu ljudsku i političku kvalitetu. U takvom okruženju, gdje se preferira isključivo izborna kombinatorika odnosno umijeće tehnologije uspinjanja na vlast i opstanka na vlasti ispražnjeno od programskog sadržaja, kvaliteta političkog materijala neminovno pada.
Zato je u prvih osamnaest godina postojanja stranka imala jednog, a u drugih čak četiri predsjednika. I zato je posljednji u nizu, Siniša Hajdaš Dončić, samo vrhunac lutanja u sve lošije vođenoj stranci. Njemu evo dolaze na naplatu duge godine loše kadrovske politike jer su upravo bezličnog Hajdaš Dončića, birali isti takvi bezlični članovi (prisjetimo se da je apstinencija članstva kod izbora predsjednika bila ogromna) koje zanimaju samo vijećnička i saborska mjesta odnosno promocija u stranci umjesto ozbiljenja bilo kakve suvisle politike.
Tako su i u SDP-ovoj aktualnoj rak rani, a treba imati političkog „talenta” pa izgubiti grad poput Rijeke, kadrirani bezlični Marko Filipović, koji je oživio tek kad mu je preko Gradskog odbora stranke uručen Hajdašev Katul ferman, i bezlična Sandra Krpan. A dok mu je gorjelo u Rijeci Hajdaš Dončić slavio je u Zagrebu, i to kao „mlađi partner” u koaliciji s Možemo!
Ni drugdje nije puno bolje. Izuzeci Varaždin i Koprivnica samo potvrđuju pravilo, a relativno dobri rezultati u Istri nikoga ne trebaju zavarati. SDP s IDS-om dijeli isto biračko tijelo koje se razlikuje samo po širini regionalističkih uvjerenja. Sada, kada je u krizi IDS ti glasovi neće otići HDZ-u nego logično SDP-u, ali sutra već može biti drukčije.
Koalicije po svaku cijenu i gubljenje identiteta, nigdje socijaldemokrata ni socijaldemokracije. To je opis SDP koji se već godinama dijeli poput amebe čim se netko s nekim ne slaže. Sve Napoleon do Napoleona. Nema tu strpljenja da se unutar stranke, kao u svakoj ozbiljnoj političkoj organizaciji, bori za svoju politiku. Svi hoće sve sada i odmah, nema tu argumentiranih frakcijskih sučeljavanja, jer ih ne razlikuju različite politike već osobni i klanovski animoziteti. Pa se onda izbacuje iz stranke ili se svojevoljno odlazi, a stranka dolazi na sve lošiji i lošiji glas.
Dugoročno, jedini spas za SDP, koji je još daleko od nestanka s političke scene kako prognoziraju površni novinari i analitičari, jest resetiranje i novi početak; Hajdaševa ostavka, izbor novog predsjednika između kandidata koji imaju što reći i koji su se dokazali od lokalne razine do Bruxellesa. Ako se takvi, poput Biljane Borozan ili gradonačelnika Varaždina Nevena Bosilja uopće budu htjeti kandidirati i preuzeti teško breme novog uspona stranke koji je složen i dugotrajan, a moguće i neizvjestan proces.
Most pak umjesto gajenja konzervativne politike, s kojom se prije desetak godina profilirao na političkoj pozornici, sve više u suprotstavljanju HDZ-u i borbi za isto desno-konzervativno biračko tijelo klizi ka krajnjoj nacionalističkoj desnici. Posljednji lokalni izbori su pokazali da je to loš put i dokaz pomanjkanja suvisle opće strategije stranke.
Nakon što su Mostovci 2015. i 2016. godine u dva navrata odbili sudjelovati u vlasti odnosno napustili je, čime su uskratili svojim biračima pokazati što i kako mogu, stranka je počela stagnirati, potom i nazadovati te lutati u pronalaženju svog mjesta pod suncem. Umjesto konzervativnog bračnog para Raspudić, koji je krenuo svojim putem, zastava stranke postao je nacionalist Miro Bulj kojem isto tako baš ne ide sve sjajno ovih dana.
Od političara s osobnošću još nekako u vrhu stranke se drži Marin Miletić (dokle će pitanje je), no on je specifična pojava koja stranci daje boju ali od nje ne zavisi pravac kojim stranka ide. Kako vrijeme prolazi čini se da se identitet stranke u potpunosti vraća na njene početke u Metkoviću, na Božu Petrova i Nikolu Grmoju koji su de facto, ni jednog trenutka ne ispuštajući kormilo iz ruku, u potpunosti privatizirali stranku. I čine sve da je do kraja unište.
Godinama stvarano povjerenje i ulaganje u biračko tijelo počelo se urušavati. Gomilanje proizvedenog mlijeka koje na kraju nije bilo pretvoreno u sir i vrhnje dovelo je do kvarenja tog istog mlijeka. Umjesto da, kada su za to imali priliku, ustraju u koaliciji s ideološki bliskim ali „mrskim” HDZ-om, kako bi postojanošću i marljivošću realizirali ono što su programski osmislili pa svelo se to i na kontrolu „HDZ-ove koruptivnosti”, Mostovci su izabrali izigravati „principijelnost” i uvrijeđenu mladu i, što prisilno što vlastitom voljom, otići u opoziciju.
Biračko tijelo koje mu je sklono umorilo se od te Mostove „principijelnosti” a zapravo provincijalne politike. Umorilo se od straha vodstva stranke od ulaska u vlast na nacionalnoj razini i preuzimanja političke odgovornosti, što znači i nabacivanja pokojeg sloja blata na vlastite političke cipele, bez čega se, kako god okrenuli, ne mogu napraviti rezultati i pokazati koliko si doista politički sposoban.
I ovu stranku čeka ozbiljan reset, dakako ako Petrov i Grmoja skupe snagu, bace pogled unazad na svoje i djelovanje čitave stranke i – shvate da su na krivom putu.
Svjedok užasa Oleg Mandić – dječak koji je preživio Auschwitz
Imamo predsjednika… i hrpu političkih problema koje će trebati rješavati
