Negdje u proljeće 2001. putovao sam u službeno SAD te sam usput – prema navadi – obilazio knjižare i naišao na knjigu M.S. Rose, Ugly as Sin. Why They Changed Our Churches from Sacred Places to Meeting Spaces – and How We Can Change Them Back Again („Ružne kao grijeh. Zašto su naše crkve od svetih mjesta pretvorili u prostor za sastanke – i kako to možemo promijeniti i vratiti natrag?“, 239 str.).
Uzeo sam je s sobom jer me tematika zanimala zbog mnogih ružnih modernih sakralnih ili nazovisakralnih prostora i u nas. Arhitektura je jedan od najbolnijih primjera teološke dekonstrukcije u kojima se naskroz odstupa od klasičnih zadanih arhitektonskih rješenja pri gradnji crkava u Katoličkoj Crkvi.
Neke prosudbe: „Autor nudi izlaz iz nereda“. „Krik prosvjeda protiv novoga oblika bogohuljenja: bogohuljenja u kamenu i cementu“. „I napokon! Jasan poziv na pobunu protiv liturgijskog terorizma“ (Peter Kreeft).
Autorovo ishodište počinje s tri prirodna zakona koji se koriste kod gradnje crkava: okomitost-vertikala (dosegnuti nebo, usmjerenost prema Nebu), trajnost (nadilaženje prostora i vremena) te ikonografija (sama građevina kao umjetnost). Rose je katolički autor koji je do sada napisao niz knjiga koje na zanimljiv i sažet način predstavljaju, zašto su se mnoge „reforme“, koje je Crkva usvojila nakon Sabora, Crkvi očito obijale o glavu.
Nove crkve nalikuju auditorijima ili kazalištima te rijetko ostavljaju dojam da su to crkve. U njima je malo toga sveta ili inspirativna. U većini novih crkava tabernakul, koji bi trebao biti u prednjem planu i glavna žarišna točka u Katoličkoj Crkvi, potisnut je negdje u stranu. U nekim nije više ni u glavnoj lađi, nego negdje u zasebnoj prostoriji sa strane, s malom klupom i klecalom za euharistijsko klanjanje. Prema autoru te su crkve zamišljene više kao mjesta za druženje nego kao sveti Dom Gospodnji – Domus Dei – što bi trebale biti.
Knjiga ima jezgrovit naslov, ali ne zajedljiv niti zloban. Umjesto toga, to je sjajna, razumljiva knjiga o tome kako je crkvena arhitektura postala takva kakva jest i zašto je novi „ideal“ u crkvenoj arhitekturi osmišljen kako bi transformirao „iskustvo bogoslužja“ u nešto što ono ne bi trebalo biti. Autor opisuje tradicionalni arhitektonski dizajn katoličke crkve te kako se različiti prostori nazivaju, čemu služe i što osoba shvaća o bogoslužju, vjeri i Bogu ulaskom na crkvena vrata. Zatim tumači što novi „prostor za bogoslužje“ komunicira i kako je u sebi drukčiji. Potom govori o tome kako se to dogodilo te zašto je knjiga o idealnom „prostoru za bogoslužje“, koju su napisali nekatolici, postala standard za oblikovanje katoličkih crkava.
Iz knjige se dade naučiti o sekularizaciji naših crkava i otuđivanju naše vjere. Naše su crkve od Božjih kuća postale dvorane za sastanke. Više nemamo vizualne reference na sakramente.
Gledajući te sumorne zgrade koje su se posljednjih pedeset godina predstavljale kao katoličke crkve, čovjek se mora zapitati odakle su arhitekti, dizajneri i liturgičari crpili svoje ideje. Moderne crkve odražavaju uvjerenja svojih graditelja. Prvo, graditelji i njihove zgrade su u osnovi utilitarni. Vođeni neupitnom modernističkom dogmom da „forma slijedi funkciju“, nisu projektirali crkve nego auditorije. Svi mogu vidjeti oltar; zvučni sustav je izvrstan; klima uređaj radi, a krov ne prokišnjava i najvažnije od svega, zgrada nije bila skupa.
Kad je riječ o tome treba li crkva biti lijepa ili ne, građevinski odbor usvaja Judin poučak: „Zašto bi se novac trošio na skupu pomast kad se može dati siromasima?“ Drugim riječima, uklonimo sve lijepo iz crkve; preskupo je. Trebamo nekoliko kipova i misno ruho – ali jeftine, masovne konfekcije. Nerijetko, nakon što se napravi jeftin izbor, zaborave da je ušteđeni novac trebao ići siromasima, nego se posprema u vlastiti džep.
Zatim tu su liturgičari koji nam govore da je Misa u biti „okupljanje Božjeg naroda na zajedničku gozbu“. Stoga svi moraju kao obitelj sjediti oko oltara. Ni spomena o Kristovoj žrtvi na križu te da je Euharistija u biti žrtva, a tek onda euharistijska gozba.
Zašto se kršćanski arhitekti muče glede osnovne strukture crkve kada sama Biblija ima cijeli uputnik o crkvenoj arhitekturi. Dovoljno je pročitati Knjigu Izlaska 25–30 da bi se vidjelo kako sami Bog želi da se izgradi njegova kuća, Božji dom. Naravno, ne moramo kušati stvoriti točnu repliku Hrama u Jeruzalemu, ali tu su osnovni gabariti. Sam hram bio je jednostavno veličanstvena i trajna inačica šatora iz pustinje kako je Bog propisao.
Osnovni obris je pravokutnik s velikim vanjskim dvorištem za narod, unutarnjim dvorištem za svećenstvo i Svetinjom nad svetinjama gdje je bila Božja prisutnost. Tijekom dvije tisuće godina velika većina crkava – bilo rimskih bazilika (bazilika = kraljev dvor), potom bizantskih, romaničkih, gotičkih, baroknih, neoklasičnih ili kombinacija navedenoga – građena je na isti, jednostavan, trodijelni način.
Te kršćanske crkve nudile su osjećaj smjera od ulaza, kroz velika zapadna vrata, uz središnji prolaz do svetišta s oltarom i konačno do tabernakula – Svetinje nad svetinjama i Kristove prisutnosti. Te crkve nisu samo u arhitekturi prenosile linearni pogled na povijest spasenja, nego su evocirale i hijerarhijski osjećaj. Kako ste se kretali naprijed, također ste se kretali sve više i više prema unutra, središtu.
Sve se to gubi u modernoj crkvi nalik na šator. Tradicija je uništena, inovacija je bila prisutna. Svaka nova crkva morala je izražavati najnoviji trend ili biti sredstvo kojim se neki arhitekt ili slabo obučeni župnik mogao „izraziti“, s nekom novom idejom.
Još jedno načelo iz Knjige Izlaska ispravlja modernu opsesiju. Uz pravokutnu strukturu s tri prostora, uspostavljena su i neka druga načela. Šator nije bio mjesto sastanka Božjega naroda; on je prije svega Božje prebivalište. Fokus je, dakle, bio na stvaranju dostojnoga i lijepoga prebivališta za Boga Izraelova. Razlika između onda i danas je zapanjujuća. Mi moderni ljudi ne kanimo graditi hram za Boga. Nakana nam je stvoriti mjesto sastanka za nas. Nije ni čudo što gradimo auditorije, a ne hramove.
Ako je to prebivalište za Boga, tada ništa osim najljepšega ne dolikuje Božjemu domu. Čitamo da su sinovi Izraelovi donosili zlato i srebro koje ponijeli sa sobom u bijegu iz Egipta i upotrijebili ga za izradu zlatnih svijećnjaka, pozlaćenih stolova, svetih posuda i Kovčega Saveza. Žene su donosile svoje skupocjene tkanine i konce te utkale u plohe šatora prekrasne likove anđela. Sami zidovi nisu bili izrađeni od grube vune, nego od skupocjene kože i rijetkog lana, obojena dragocjenom ljubičastom bojom i ukrašena draguljima. Dakle, Bogu samo najljepše!
Navedimo primjer takve gradnje iz srednjeg vijeka. Notre Dame, krunski dragulj Pariza, vjerojatno je najpoznatija katedrala kršćanskoga svijeta. I danas je najposjećenija katedrala na svijetu. Bezbrojne kronike, pjesme, romani i umjetničke obrade posvećene su temi toga arhitektonskoga remek-djela. No s obzirom na to da nije ni najviša, ni najveća, pa čak ni najljepša katedrala, univerzalna privlačnost Notre Dame ne može se jednostavno objasniti naravnim putem. – Postoji nešto više.
Pariz kao glavni grad Francuske pruža istaknuto okruženje koje većina crkava ne uživa. Upravo su transcendentne kvalitete same građevine navodile bezbrojne hodočasnike iz svih dijelova svijeta da se dive njezinoj prisutnosti i stupe u njezinu uzvišenost. Putujući trgovci i svećenici, hodočasnici, diplomati, strani studenti, putujući vitezovi i križari, oslobođeni kmetovi u potrazi za novim domom – svekoliko pučanstvo srednjega vijeka prolazilo je kroz glavni grad Francuske i divilo se toj katedrali. Tako opisuje Notre Dame jedan promatrač.
Ti hodočasnici, dodaje, nazivali su Notre Dame Ecclesia Pariza, crkvom par excellence u gradu mnogih izvanrednih crkava. I od tada hodočasnici i turisti nikada nisu prestali dolaziti u to srce srednjovjekovnoga Pariza.
Veličanstvena crkva nije samo ikona grada, kao što bi se moglo reći za Eiffelov toranj ili veliki Slavoluk pobjede. Naprotiv, ona je zaista epicentar – duša – jednoga od velikih gradova kršćanstva. Godine 1902. Hilaire Belloc, obraćenik, opisao je prostrani Pariz kao rub haljine velike katedrale. Govorio je o crkvi izrazito ljudskim riječima: kao o dami u velikoj kući koja je središte svega.
Ranije je u svom romanu o grbavom zvonaru Notre Dame Victor Hugo personificirao katedralu na neizravniji i simboličniji način. U svome romanu Zvonar crkve Notre Dame taj zvonar predstavlja majčinsku vezu intimnosti između čovjeka i Notre Dame, a u konačnici između čovjeka i Boga. Za zvonara Notre Dame je jaje, gnijezdo, dom, zemlja i svemir, baš kao što je to Crkva za sve krštene.
Notre Dame je bila zvonarev dom, njegov ogrtač, naseljen mramornim figurama – kraljevima, svetcima i biskupima – koji su ga blagoslivljali i dobrohotno ga gledali. U određenom smislu, Hugo prikazuje njegovo „mjesto boravka“ kao živu dušu pripremljenu za intimnost običnih smrtnika – pogled tim neobičniji, jer je Hugo imao više revolucionarni nego kršćanski um.
Ipak, bio Hugo toga svjestan ili ne, velika katedrala Notre Dame nadilazila je njegov vlastiti pogled na svijet. Nije mogao pobjeći od transcendentnoga karaktera te velike crkve te priznaje da se predao moći i redu većem od sebe samoga. Ukratko, Hugo je, makar i nesvjesno, iskusio predokus nebeskoga Jeruzalema.
Kroz kršćanska stoljeća, crkvena zgrada shvaćala se kao ono što Notre Dame tako dobro utjelovljuje: Domus Dei („Kuća Božja“) i Porta coeli („Vrata neba“), prebivalište u koje idemo pronaći Boga, sveto mjesto u kome tražimo blago nebeskog kraljevstva. Još od dana kada je kralj Salomon primio izravno od Boga nalog da sagradi sveti hram, ljudi svih epoha trudili su se i radili pobožnim rukama i nisu štedjeli sredstva kako bi sagradili sjajne palače za Kralja kraljeva.
Izgrađena tijekom devet desetljeća, od 1163. do 1250., pariška Notre Dame, poznata po svojim elegantnim proporcijama, poslužila je kao model mnogim gotičkim katedralama koje su u trinaestom stoljeću izgrađene u sjevernoj Francuskoj.
Iznutra i izvana katedrala je nadahnula bezbrojne hodočasnike tijekom stoljeća. Svaki bi prilazio katedrali iz jedne od mnogih pariških ulica ili s lijeve obale Seine, gledajući izdaleka visoke tornjeve, a kasnije i na katedralnom trgu, stojeći sučelice s impresivnom zapadnom fasadom. Pa ipak, čak ni poznavanje stečeno uz pomoć turističkih vodiča, udžbenika, članaka u časopisima, filmova, pa čak i crtića, ne umanjuje neodoljiv osjećaj dobrote, ljepote i istine koje hodočasnik osjeća pri prvom osobnom susretu s tom crkvom.
Njezini potpornji, vitraji, velika rozeta s nježnim prečkama koje nalikuju laticama cvijeća, bogato izrezbareni portali, visine stupova koji se prelijevaju u bačvaste svodove, brojni oltari i moćnici, oltari i Isusova prisutnost u velikom tabernakulu, sve to zajedno djeluje kako bi uzdiglo hodočasnikovo srce i um prema nebeskim stvarima. Sve je to dovoljno da pokaže kako je ovaj Božji dom usko povezan s nebeskim Jeruzalemom, zajedništvom anđela i svetaca.
Oko Djevice, sve u veličanstvu, u redovima slave, nalazi se njezin Nebeski dvor. Najbliže njoj je zbor od četrnaest anđela; zatim četrnaest patrijarha i šesnaest proroka; i, izdaleka, šesnaest staraca Apokalipse, sa svojim glazbalima i posudama, onako kako ih je vidio sveti Ivan… Pjevajući, plešući, plove prema gore, kao da su na zračnim kotačima, do Jaganjca Božjega i, na vrhu trokuta, do Krista Apokalipse – Alfe i Omege, Početka i Svršetka, Prvoga i Posljednjega.
U ovoj katedrali vjera je utjelovljena upravo kao što je katolička vjera utjelovljena vjera, vjera utjelovljenja – „Riječ je tijelom postala.“ Kraljevstvo Božje očituje nam se, kroz stoljeća, kroz medij ove katedrale: kamen na kamenu, skulptura za skulpturom isklesane iz stijene, izgrađene i isklesane ljudskim rukama – Evanđelje oživljeno u kamenu!
Htjeli su i uspjeli sagraditi crkvu koja je prelijepi prostor za Boga, a ne samo mjesto za okupljanje njegova naroda. Ova građevina predstavlja kršćanstvo u cjelini, od spasonosne moći Krista do propasti prokletnika. Hodočasnik tu osjeća duhovnu borbu između dobra i zla, svetoga i profanoga, vječnoga i vremenitog. Poruka je jasna: i suvremene crkve trebale bi se pridržavati triju prirodnih zakona kod gradnje: okomitosti, trajnosti i ikonografije, što je ostvareno u katedrali Notre Dame koja je građena punih stotinu godina.
Međugorje, 2. kolovoza 2026.
Koga zanima više
msgr. dr. Rob Mutsaerts, Notre Dame i budućnost Crkve u Nizozemskoj
