Nebrojeno puta smo se osvjedočili kako se bahatost u sportu vrlo brzo vrati onome tko ju prezentira i tko se s njom služi. Pa tako redom imamo popis boraca u različitim ringovima svijeta koji se služe tzv. „trash talkom“ prilikom najava nadolazećih mečeva ili konferencija na kojem je organizirano sučeljavanje. Nerijetko su prilikom takvog pristupa redovito nervozni, luđački nabrijani i govor tijela im poziva na reakciju.
Kada bi išli u dubinu, našlo bi se tu puno toga što bi moglo objasniti takvo ponašanje. Netko ga može protumačiti kao strah od nadolazećeg meča, netko kao nesigurnost u vlastite sposobnosti i pripremu, netko kao odličan marketinški trik koji će isprovocirati dodatni komentar ili dijeljenje na mrežama i profilima, a možebitno i nekog novog sponzora.
No, bahatost se redovito vrati onome tko s njom prijateljeva. I redovito to ne završi dobro po navedenog ili navedenu. Nije to samo slučaj onih koji ulaze u ring, pa prime nokaut u prvoj minuti prve runde. To se događa i u drugim sportovima i na različitim sportskim funkcijama – bilo da se radi o igračima, trenerima, predsjednicima, sportskim direktorima i/li tajnicima. Tko god nastupa bahato, kad-tad mu ta ista bahatost presudi. I postane „bivši“.
Svježi i još neohlađeni primjer je bivši rukometni izbornik Goran Perkovac. Perkovac je kao igrač bio nevjerojatan talent i vrhunski igrač. Apsolutna legenda hrvatskog sporta, to je svima jasno. I kao takav zaslužuje puno poštovanje i naklon za sportsku karijeru. Također, ne može mu se prigovoriti ni trenersko znanje i iskustvo kojega je stekao nakon igračke mirovine.
Međutim, način na koji je govorio i nastupao prije nego je postao izbornik reprezentacije uvijek je pomalo sličio na „trash talk“ i izvlačenje dlake iz jajeta u potezima dotadašnjih izbornika i igrača. Vjerojatno je tim i takvim načinom dobio i povjerenje vječnog tajnika rukometnog saveza, gospodina Gopca, a onda kada imaš njegovo povjerenje, lako je za ostale koji donose zajedničku odluku. Ali Perkovac je samo jedan u nizu takvih primjera.
I tako, dođe vrijeme kada završi sva priča, sve najave i izjave. I tada govoriš samo djelima. A to onda imaš ili nemaš. U sportu se uvijek mjeri – rezultat. A onda je (opet) vrijeme za izjave. A tada odjednom bahati sugovornik postane „manji od makova zrna“. Jedva možeš čuti dvije poštene rečenice kao osvrt na to što se dogodilo uz uvijek prisutnu samomotivaciju – „Idući puta moramo dati sve od sebe jer ovo danas nije bilo kako smo se dogovorili i isplanirali.
Zato je puno mudrije ostati ponizan. Nešto tipa izbornika Zlatka Dalića. Zašto? Zato što je Dalić i u vrijeme najvećih uspjeha, neočekivanih poraza i prolaznih kriza uvijek – realan. Ako zbog nečeg spada među najveće hrvatske trenere to je onda (između ostalog) zbog svog realnog pogleda na situacije oko sebe i poniznosti.
Biti ponizan ne znači obezvrjeđivati svoj rad ili ekipu, ne dajući si nikakve šanse. Biti ponizan znači biti odmjeren u svom nastupu i najavama s realnom slikom na sebe, svoje znanje, mogućnosti i šanse. Jer šanse uvijek postoje. Bahat čovjek ne zna biti strpljiv. A u sportu je strpljivost ključna. Ponizan sportaš, trener, sportski djelatnik je upoznao svoje kvalitete, zna svoje prednosti, ali prepoznaje i svoje slabosti, mane i nedostatke. Bahat naprotiv je možda svjestan svojih kvaliteta i prednosti, ali strah od toga da protivnik zna njegove slabosti i mane je okidač da ih pokuša prikriti maskom samouvjerenosti i superiornosti. Poznata je ona stara poslovica koja kaže: „Nekom smrkne- nekom svane.“
