Hajduk je prosuo bodove na Kranjčevićevoj u drugom kolu protiv Lokomotive. Hajduk je izgledao blijedo i nesigurno u ovoj utakmici, do te mjere da se na trenutke činilo da gledamo Hajduk iz prošle polusezone. Suprotno svim očekivanjima Lokomotiva se nametnula i uzela posjed, dok se Hajduk zabio u svojih 20-30 metara i pokušavao kontra napadima ugroziti vrata Lokomotive.
Iskreno ne sjećam se kad je netko ovako zadnji put izdominirao Hajduka, pogotovo u prvih dvadesetak minuta. Hajduk se nije mogao sastati s loptom, a i kad su imali loptu ništa konkretno nisu napravili.
Trener Gattuso opet nije previše iznenadio s momčadi. S obzirom na slučaj Perišić jedina nepoznanica je bila hoće li na lijevom krilu startati Kalik ili Sahiti. Kalik je na kraju dobio prednost ispred Sahitija, ali jako je to loše izgledalo. Utakmica sama po sebi nije bila nešto zanimljiva. U 13. minuti prva konkretna prilika Lokomotive. Leovac je s dvadeset metara pucao, lopta se odbila u peterac do Mudražija , ali je Lučić refleksno nogom to obranio.
U 20. minuti Krovinović šalje dugu loptu, Livaja izlazi oči u oči sa Šubarićem i pogađa za 1:0, no taj pogodak je poništen zbog zaleđa. U 23. minuti Goričan je se s lakoćom riješio Moufija na desnoj strani, dodao za Čopa koji iz kosa puca, ali ne pogađa i ostaje 0:0.
U 30.minuti još jedna duga lopta Krovinovića prema Livaji koji između tri igrača dolazi do lopte i iz voleja s dvadesetak metara pogađa blizu desne vratnice. U 35. minuti nakon flipera u šesnaestercu Lokomotive lopta dolazi do Pukštasa čiji udarac se odbija do Moufija koji pokušava iznenaditi vrata Šubarića iz mrtvoga kuta, no spreman je bio Šubarić.
Iduću priliku čekali smo do 65. minute kada Trajkovski, koji je ušao u drugom poluvremenu umjesto Krovinovića, vraća prekratku loptu prema Uremoviću, loptu presijeca Čop i s osamnaest metara puca u Lučića koji to boksa. U 73. minuti brza akcija Hajduka. Dugo ispucavanje Lučića koje Trajkovski prebacuje prema Sahitiju koji je odmah proigrao Livaju, ovaj izlazi jedan na jedan sa Šubarićem, puca iz prve ali Šubarić to fantastično brani.
U 74. minuti Pukštas prebacuje loptu u šesnaesterac, ona dolazi do Moufija koji opet ide 1 na 1 sa Šubarićem, ali se spetljao i na kraju je s lakoćom došao do lopte Šubarić. I onda pogodak. Bijeli na centru osvajaju loptu, Pukštas lijepo proigrao Livaju na lijevoj strani, Livaja digao glavu, ubacio loptu na Trajkovskog, a ovaj s lakoćom prebacuje Šubarića i Hajduk vodi. U 84. minuti Karačić je opalio s nekih dvadesetak minuta, Lučić to obranio a onda je udarac Goričana u posljednji trenutak blokirao Bamba.
U 90. minuti još jedna prilika za Lokomotivu. Boune je s desne strane ubacio, netko je to od gostujućih igrača blokirao, a Čop iz okreta puca, Lučić još jednom dobro brani. I onda šok. U 96. minuti Šubarić ispucava dugu loptu prema kaznenom prostoru Hajduka, Trajkovski i Durdov su pokušali očistit loptu, zasmetali jedan drugome, a do Lopte je došao Čop koji proigrava za Baždarića kojeg Sigur ruši, Bel pokazuje na jedanaest metara koje mirno realizira Čop.
Hajduk u prvom poluvremenu nije odigrao ništa. Bez ideje, bez šanse, bez volje i dosta mlako je to izgledalo. U drugom poluvremenu nešto se i pokušalo, pogotovo ulaskom Sahitija i Trajkovskog koji su donijeli okomitost. Najbolji pojedinac u redovima Hajduka bio je Lučić, što je malo zabrinjavajuća činjenica da od četiri odigrane utakmice, on je u dvije najbolji igrač.
Svi koji su očekivali od Mister Gattusa da će on od Hajduka napraviti Pepovu Barcelonu i da će Hajduk igrati kao navijen su u velikoj zabludi. Gotovo nijedan talijanski trener ne igra na oko lijep i zanimljiv nogomet (izuzetci su Gassperin, De Zerbija, Tedesco, koji je trenerski sazrijevao i učio u Njemačkoj). Svi igraju tvrdo, na rezultat, dosadno. Conte, Mancini, Ancelotti, Sarri, Pioli, Allegri, Spalletti, Inzaghi, nijedan od tih trenera ne igra na oko lijep nogomet.
To je talijanska škola nogometa i oni su naučeni na to. Razlog zbog kojeg je Mister doveden je da disciplinira momčad i riješi mentalne blokade koje momčad ima. Na kugli zemaljskoj trenutno ne postoji bolji trener za to, a da je dostupniji Hajduku od Mistera. To je čovjek koji razumije mentalitet, razumije veličinu kluba, koliko klub znači navijačima, a opet neće popustiti nekome samo na temelju imena i karijere (kao što su neki naši treneri radili).
Ova ekipa izgleda još uvijek umorna od priprema i sam trener je na press konferenciji rekao da ova momčad (još) ne izgleda kao da je spremna igrati svaka tri dana. Hajduku kronično nedostaje nekoliko igrača i iskreno se nadam da je sportski direktor Kalinić stvarno aktivan i da se ozbiljno radi na pojačanjima, pa makar ona došla zadnjih 10 dana prijelaznog roka kao što je rečeno.
Prijelazni rok traje do 5. rujna a do tada Hajduk ima još Varaždin (18. kolovoza) i Osijek (31. kolovoza/1. rujna) kod kuće, te gostovanje u Puli (24/25. kolovoza) protiv Istre i sigurno još jednu europsku utakmicu protiv Ružomberoka u četvrtak (a mi se nadamo još barem dvije nakon Ružomberoka). To su 3 utakmice prvenstva i jedna Europe koje bi Hajduk morao proći neokrznut jer je, čini se, Hajduk svoj kiks potrošio već sad.
Nakon toga dolazi reprezentativna pauza u kojoj će biti koliko-toliko mira za derbi protiv Dinama na Maksimiru. Hajduk na tu pauzu mora otići s 13 bodova ako želi ostati konkurentan Dinamu i mora proći u 4. kolo kvalifikacija, ako ne zbog ove sezone, onda zato što im to uvelike olakšava put u grupe europskog natjecanja za iduću sezonu, ali o tom potom.
Mnogi će danas kritizirati Durdova koji je promašio loptu u 96. minuti i ona se odbila do Čopa nakon čega je došlo do jedanaesterca, ali mislim da je to suludo. To je cijena koju moramo platiti kad razvijamo mlade igrače i greške su dio njihovog odrastanja, pogotovo kod nekoga tko ima SAMO 16 godina i mnogi koji ga blate trebali bi se upitati gdje su oni bili u njegovim godinama i što su radili.
Naša liga još jednom nije razočarala i dokazala je da joj nadimak „HNL močvara“ lijepo pristaje. Gospodin koji je došao na stadion u Kranjčevićevoj, pogledao onaj „prekrasan“ travnjak, rekao da je to dobro, lupio pečat i dao licencu Lokomotivi da igra tamo mora pod hitno kod okulista. U nekoliko trenutaka su se događale situacije da se podloga savije kao tepih i ne vrati se u prvobitno stanje nego ostane takva.
Zašto svaki klub koji igra tamo mora dolaziti u strahu da im se igrači ne ozljede, a ne s idejom da pobijede. Koliko još ozljeda i koliko još križnih ligamenata mora puknuti da konačno netko počne odgovarati za takve stvari? Interesira li Hrvatska nogometna liga ikoga iz HNS-a ili se samo čekaju novci od „repkice“?
Ono što je bilo interesantnije od same utakmice je Misterova pressica nakon utakmice gdje je on otkrio da Perišić želi napustiti Hajduk i da mu je to rekao prije dvadesetak dana (pred početak sezone). Mnogi zamjeraju Misteru što je došao i javno izrekao ono što su on i Perišić pričali u četiri oka i smatraju da Mister tim potezom štiti sebe i svoj imidž.
Nije baš najjasnije kako to što Perišić želi otići i to što je Mister na pressici to javno rekao štiti njega. Bodovi su izgubljeni, igra je bila loša i to je on sam rekao i ne bježi od toga i ne mogu shvatiti da netko misli da Mister sebe štiti s time što je to podijelio. To je bio odgovor na konstanta pitanja i upite o Perišiću i sada su neke stvari jasnije.
Mnogi “veliki znalci” zazivaju otkaz Mister Gattusa što je totalna glupost i nema veze s pameti. Trener mora odraditi sezonu do kraja što god da se dogodilo. Hajduk u posljednjih 20 godina nikada nije stao iza svoga trenera i to ga je dovelo do toga gdje je sad. Mi možemo sebi tepati da smo veliki i u našim očima jesmo i trebamo biti. Realnost je da smo smiješan klub u europskim razmjerima, tamo gdje smo nekoć bili itekako konkurentni. Završnice velikih natjecanja zamijenili smo završnim kolima kvalifikacija.
Nekadašnji veliki pothvati su bili četvrtfinale i polufinale europskih natjecanja, a sada smo zadovoljni ako dođemo u zadnje kolo kvalifikacija. Opali smo jako i to zbog svog mentaliteta. Trener treba biti Bog i batina u klubu. Disciplinske mjere moraju biti kao božje zapovijedi. Mi smo tek sad dobili primjer kako bi disciplina trebala izgledati u 2024. godini. Čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Sve trenere smo pokopali u rekordnom vremenu.
Zadnji trener koji je bio na klupi čitavu sezonu je gospodin Burić u sezoni 2015./16, prije sad već devet sezona. Posljednji trener koji je ostao u klubu preko godinu dana je gospodin Tudor 2013. godine (PRIJE VIŠE OD 10 GODINA) i zbog toga priče o otkazu Misteru Gattusu su mi neukusne i besmislene. Ako postoji netko tko može promijeniti krvnu sliku ovog kluba i dovesti nas u red, to je on.
Ne zbog svog pretjerano velikog nogometnog znanja, već zbog toga što će nam uvesti pravila koja svi u Europi imaju i poštuju, pa ako ćemo iskreno i svi poslovi van nogometa. Ako vi zakasnite ili ne dođete na sastanak koji imate vrlo vjerojatno ćete biti sankcionirani. Još tragičnije je ako to napravite, a to vam je jedino što u životu radite, jer vam je sve ostalo servirano na srebrnom pladnju.
Ivan Perišić je prilikom dolaska bio najbliži statusu Livaje (Boga) u Splitu. Uzmimo u obzir da je Livaja igrao na vrhunskoj razini da bi došao do tog statusa, a Ivan Perišić je samo potpisao. Nažalost došao je od statusa junaka do statusa izdajice i to opravdano. Perišić je potpisao ugovor do kraja ove sezone s nekakvim klauzulama koje nismo ozbiljno shvaćali i koje smo svi gledali kao nekakav gumb koji može pritisnuti ako baš sve ode u zrak.
Ove sezone Hajduk je doveo još jedno veliko ime (Rakitića), pregovara se s još nekoliko velikih imena i ništa ne miriše na veliki raspad. Svi znamo da je Perišić htio kompletirati sve lige petice i da mu je to velika želja i počele su se pojavljivati priče da je Barcelona zainteresirana za njega i odigravši sezonu u La ligi kompletirao bi tih velikih pet liga. Dolaskom u Hajduk u siječnju ove godine činilo se da je odustao od tog cilja, jer s 34 godine se vraća u matično gnijezdo i činilo se da mu je to zadnja destinacija.
Nažalost Perišić je očito imao druge planove. Vratio se u Hajduk kako bi se spremio za Euro, dobio uvjete kakve nigdje ne bi dobio, sam sebe praktički rehabilitirao, sam određivao minutažu, na kraju krajeva sjetimo se da ga Hajduk nije htio povesti na Kranjčevićevu u zadnjem kolu kako ne bi riskirao novu ozljedu pred Euro. Takve uvijete ne bi dobio ni u jednom ozbiljnom europskom klubu, pa je odlučio „doći“ kući. Vidio je ovo kao odličnu priliku za vratiti se u puni trenažni proces, biti na Euru a onda paljba u La ligu. Nijedan igrač nikada nije, niti će biti veći od kluba, pa ni „veliki“ Ivan Perišić.
Svatko tko ne želi igrati u Hajduku zna gdje mu je izlaz, pa tako i njemu. Ovo je velika mrlja na njegovo ime i s obzirom na to da je iz Dalmacije i da se konstantno „kune“ u klub ovo mu nije trebalo, pogotovo jer je tu blizu Splita i ne znam baš kako će se u budućnosti ljudi odnositi prema njemu, ali sigurno neće biti lijepo i idilično kao što je moglo biti. Dočekan je kao Mesija, a odlazi kao Juda.
U četvrtak i nedjelju, ako uopće bude u kadru, će mu dosta ljudi na utakmici pokazati što misli o njegovom potezu i da nitko nije veći od kluba. Mislim da je kocka bačena i da čak i da ostane neće se baš lako proći preko ovoga. Često pitanje i razmišljanje dosta navijača Hajduka u zadnjih 24 sata je da se ne mogu sjetiti kad je netko zadnji put ovako izradio Hajduk.
Samim ovim događajem na važnosti dobiva Livaja koji je prošle sezone bio na velikoj meti kritika i kojeg su mnogi (uključujući i mene) napadali zbog „lošeg“ odnosa prema radu. Livaja je definicija igrača Hajduka i već sad je legenda Hajduka. Čovjek koji je odbio mnoge milijunske ponude zbog ljubavi prema klubu, koji je trpio i slušao brojne uvrede unatoč tome što je dvije godine sam nosio Hajduk.
Livaji Hajduk toliko znači da na dan kad mu je preminuo otac, on je poveo ekipu u Osijeku kao kapetan. Nitko više nikad ne smije sporiti njegovu ljubav, rad i trud prema klubu i Marko Livaja zaslužuje svoj kip na Poljudu pokraj Bernarda Vukasa i Frane Matošića.
Teška situacija je u Hajduku i svi smo nervozni i neoporavljeni od prošlosezonskog šoka kojeg su nam priuštili, a već se nove rane otvaraju i nervozniji smo nego ikada, ali to je sve dio ovoga. Više od remija bole neke druge nenogometne stvari, jer ovaj remi je već zaboravljen i naravno da nije ništa izgubljeno s obzirom na to da imamo još 34 kola za odigrati, ali da izgleda dobro, ne izgleda. Unatoč svim problemima koje imamo, moramo fokus prebaciti na Ružomberok, proći na Poljudu i izboriti 4. kolo kvalifikacija, a problemi se moraju rješavati u hodu.
© 2024 Dijalog - Designed by House of Code.