Lokacija

Mauzolej je Ivan Meštrović gradio od 1926. do 1930 na Paraćevoj Glavici, brežuljku na rubu Petrovog polja, između Ružića i Otavica.

Nekada je polje u Otavicama bilo močvarno a Meštrović je finanicirao uređenje pritoka i korita rijeke Čikole i isušivanje močvare koja je bila izvor zaraze malarijom. Na ulazu u selo izgradio je antimalarijsku ambulantu i školu i predao ih mjestu na uporabu.

Ambulanta i škola su 1943. godine zapaljene od strane četnika, a od tih istih su kasnije u Domovinskom ratu 1991.g. opet uništene. Nakon Domovinskog rata obje zgrade su obnovljene korištenjem autentičnih materijala. Škola od 1991.g. više nema tu funkciju i u planu je prenamjena te zgrade u kulturni centar sa kiparskom i likovnom radionicom, sobama za goste itd.

Prilikom izgradnje mauzoleja na Paraćevoj Glavici, izgradio je mostić preko Čikole i zasadio jablane s obje strane ceste koje danas čine aleju.

Gradnjom ovoga objekta ispunio je namjeru da svojoj obitelji izgradi grobnicu, a svom rodnom kraju podari crkvicu u kojoj će se, prema njegovoj želji, glagoljati misa na narodnome jeziku.

Na uzvisini od 20-ak metara uzdiže se građevina građena od autohtone vrste kamena – vapnenca i muljike, koja i danas dominira Petrovim poljem. U Domovinskom ratu srpski pobunjenici koristili su mauzolej kao dominantnu građevinu odnosno kao izvidničko mjesto pa su zbog toga posjekli i puno okolnih stabala koja su im smetala za osmatranje.

Unutrašnjost

Vrata mauzoleja bila su izgrađena od bronce i u njima su bili isklesani likovi pokopanih članova obitelji, ali tokom velikosrpske agresije su ukradena i nikada nisu pronađena.

Oblikovanje unutarnje arhitektonske plastike potrajalo je čitavo četvrto desetljeće, a na njemu su radili Meštrovićevi učenici i suradnici Grga Antunac, Antun Augustinčić, Ivo Lozica, Marijan Matijević, Dragutin Orlandini i Vanja Radauš. Unutarnja zidna ploha ritmički je razvedena naizmjeničnim pravokutnim i polukružnim nišama. One su poslužile kao okvir za reljefe koje su po Meštrovićevim gipsanim modelima isklesali spomenuti kipari. Povrh oltara nalazi se Vječno raspeti nošen na krilima serafina, a četiri polukružne niše krase prikazi evanđelista.

Oslikavanje kupole, nažalost, nije dovršeno, ali naknadno postavljene skice otkrivaju Meštrovićevo neobično ikonografsko rješenje. Raspored figura na skicama čitamo kao hijerarhijski niz na tri razine: na bazi sjede proroci, odnosno duhovni učitelji, a nad njima se uzdižu arkanđeli usmjerujući svoja tijela ka središnjem božanstvu u centru kupole.

I ako sam prostor nije posebno velik impresionira akustika prostora. Već pri običnom poluglasnom razgovoru stvara se vrlo neobičan zvuk. Vjerojatno je pjevanje nekog zbora u tome prostoru poseban doživljaj.

Ako dolazite iz smjera Drniša i krećete se prema Kninu primjetit ćete skretanje za Otavice i i oznake za mauzolej. Do sela dolazite nakon par minuta a odmah na ulazu u mjesto nalazi se spomenuta škola i antimalarijska ambulanta. Dok stojite ispred škole ugledat ćete na brežuljku ispred vas mauzolej do kojega vam treba doslovno dvije minute s motorom/autom. Naravno, dobra stara Google karta odvest će vas na pravo mjesto.

Čikola i Svilaja

Nakon što prođete impresivnu aleju visokih jablana i prijeđete most preko Čikole stižete do ulaza, odnosno podnožja dugog stepeništa koje vas vodi do mauzoleja. Cijena ulaznice je 5 eura a mladi ljubazni gospodin koji tamo radi bio je na usluzi cijelo vrijeme i strpljivo odgovarao na moja pitanja i trudio se sve objasniti pa i ispričati neke detalje koje je teško pronaći negdje zapisano.

Ukoliko vas je ovo motiviralo da prvom prilikom sjednete na motor i krenete u vožnju prema Otavicama, onda savjetujem da u plan puta uabacite i Vrliku i to preko Svilaje i Lemeškog sedla.

Oduševit će vas cesta duga i ravna nekoliko kilometara bez i najmanjeg zavoja… Još je ljepše ako se odlučite prvo otići u Vrliku (u kojoj morate obavezno stati i popiti kavu) pa iz Vrlike preko Svilaje krenete prema Otavicama jer je još veći doživljaj kada se tom dugom i ravnom cestom spuštate sa Svilaje. Prizori su nevjerojatni a konji „Šarci“ kao iz western filmova će vas oduševiti.

Javite kako vam je bilo i pošaljite nam vaše fotografije. Nadam se da ćete uživati u ovom izletu.

Tekst je preuzet s portala Moto Trip Croatia:

„Prijedlog za izlet: Mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama“

The post Moto Trip: Mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama first appeared on Dijalog.hr.

U feljtonu „Neka ostane zapisano” donosimo tekst “Anđeo Škabrnje” koji u tri dijela iznosi potresno svjedočanstvo Maje Rogić, tada devetogodišnje djevojčice, o pokolju i okupaciji Škabrnje 18. studenoga 1991. tijekom Domovinskog rata. Njezin posljednji pogled na oca, bijeg u podrum i progon iz sela otkrivaju svu težinu zločina koji je to ravnokotarsko mjesto zauvijek upisao u hrvatsku povijest.

Posljednjih sedamnaest godina u sebi nosim živu uspomenu na onaj trenutak u kojemu sam po posljednji put pogledala u oči moga oca. U moju sigurnost i u moj život. Moja sjećanja o ratu su bolna, a današnje poimanje o ratu koji se dogodio u Škabrnji 1991. godine obojeno je posljednjim pogledom moga oca. Taj pogled je pun ljubavi, nježnosti, brižnosti, topline. Jedino to mi nisu mogli ukrasti, tada pa ni sada, u ovom trenutku u kojem živim.

Djetinjstvo u Škabrnji prije rata

Tijekom svog devetogodišnjeg odrastanja otac i majka su u mene i sestre usađivali vrijednosti ljudskog života, značenje obitelji u društvu, nacionalnu osviještenost, ponos prema domovini i ljubav kao temelj života. Do svoje devete godine živjela sam u Škabrnji, malom ravnokotarskom mjestu, nedaleko od Zadra. Sretna obitelj uključivala je majku, oca i tri mlađe sestre.

U Škabrnji smo živjeli na početku sela koji se naziva Ambar. Kroz svojih devet godina života u Škabrnji proživjela sam djetinjstvo koje je bilo ispunjeno igrom, srećom i bezbrižnošću. Stričeva djeca koja su živjela u našoj neposrednoj blizini bili su moji najbolji prijatelji s kojima sam provodila svoje djetinjstvo.

U to vrijeme nismo imali računala niti game boy igrice. Imali smo prirodu koja nas okružuje i djetinju maštu koja je bila sposobna na izmišljanje raznih igara koje su krasile naše dane. Jedan dan glumili smo da živimo u šumici kao Tarzani, drugi dan bilo smo kuhari, treći dan smo se svađali, četvrti mirili, peti tražili načina da sami osposobimo biciklu na kojoj se probušila prednja guma, šesti dan se utrkivali, sedmi išli na nedjeljnu Svetu misu…

Tenkovi iznad kuće: susret s ratom

Sjećanja koja me vežu za ratno razdoblje u Škabrnji započela su jednog jutra nekoliko dana prije pada Škabrnje. Prije nesretnog 18. studenoga 1991. izletjela sam iz obiteljske kuće brzinom svjetlosti jer sam začula neke čudne, vrlo glasne zvukove. Nikad do tada nisam čula takve zvukove. Stala sam ispred kuće, i pokušala odgonetnuti iz kojeg smjera dolaze zvukovi i tko ih proizvodi. Usmjerila sam pogled prema cesti koja prolazi iznad obiteljske kuće, onoj koja vodi prema gradu Benkovcu, kada se putuje iz smjera Zadra. Iako su velika hrastova stabla zaklanjala pogled, mogla sam vidjeti zelenu boju tenkova.

Nisam baš mogla vjerovati da iznad moje kuće prolaze tenkovi. Meni je u tom trenutku bilo s jedne strane drago da sam prvi puta u živo vidjela kako izgleda tenk, ali s druge strane imala sam čudni osjećaj. Nije mi bilo jasno što se događa. Pokušala sam dozvati majku neka izađe i sa mnom podjeli radost kako sam vidjela tenkove.

„Mama dođi vidjeti, prolaze tenkovi iznad naše kuće!“

Ubrzo sam vidjela kako je majka samo na trenutak izašla i onda ponovno ušla u kuću. Nije se zadržavala da zajedno promatramo tenkove. I to mi je bilo čudno. Nisam bila sretna. Pokušala sam brojiti koliko je tenkova prošlo, al to mi nije baš išlo za rukom. Bilo ih je puno, svi su bili zeleni…

Nepisano pravilo u mojoj obitelji je valjda bilo da se pred djecom ne razgovara o temama koje se tiču oca i majke, ili nekim ozbiljnim temama koje „nisu za djecu“. Prešla sam preko toga jer sam znala da takva nepisana teorija postoji u mojoj obitelji. Budući da nisam mogla ništa čuti što su moji roditelji o tome potencijalno razgovarali, stavila sam to sa strane.

Pa, ionako mi nitko ništa nije objasnio o tenkovima, tako da je najbolje bilo sve zaboraviti. Jedino sam par riječi mogla razmijeniti s rođakom Tomislavom kojega smo svi zvali Toni. Toni je bio moj vršnjak. Zajedno smo išli u Osnovnu školu Vladimir Nazor u Škabrnju. Zajedno smo pohađali prvi, drugi i 10 dana trećeg razreda osnovne škole. On je bio moj najbolji prijatelj s kojim sam barem malo mogla podijeliti oduševljenje o tenkovima koji su prošli iznad naših kuća.

Igre, pioniri i odbacivanje Jugoslavije

Toni je bio moj rođak i prijatelj s kojim sam izmišljala razne umotvorine. Ako bih u našoj igri željela nešto konstruirati, Toni je bio moja desna ruka. Pomagao mi je zakrpati biciklu jer je imao više spretnosti u rukama nego ja. Uvijek bih stajala pored njega i dodavala štogod mu je trebalo da riješimo naš veliki problem. Jedna od zajedničkih igara poslije smrti Tita bila je na koji način se riješiti malih crvenih knjižica s amblemom Jugoslavije i ostalih stvarčica koje smo dobili na dan kada smo postali pioniri.

Naša generacija, rođena 1982. ili 1983. bila je posljednja generacija koja je „bila u pionirima“. Nikad nam se nije sviđala ta kapa koju su nam stavili na glavu, niti oprema u kojoj smo smiješno morali stajati na pozornici u školi. Jedva smo dočekali dan da se takvih nepotrebnih stvarčica možemo riješiti. Naravno, zeleno svjetlo smo dobili od roditelja. Iako tada nismo znali koja je stvarna uloga pionira i te smiješne opreme, znali smo samo ono što su nam roditelji tada prenijeli. Od njih smo dobili poruku da se možemo riješiti svega što je povezano s pionirima.

Mi smo to shvatili ozbiljno te smo pokušavali smisliti na koji se način riješiti svega što smo dobili u pionirima. Prva stvar koju smo napravi je da smo uzeli papirnate materijale koje smo lijepo poderali u najsitnije moguće komadiće i spalili na obiteljskom ognjištu. I taj čin nam je davao zadovoljstvo. Ipak smo nešto uništili, nešto što nije dobro. Nama je to bila samo jedna u nizu naših igara. U trenutcima u kojima sam secirala pticu, Toni je samo sa strane stajao i asistirao. Izgleda da mu se nije sviđao taj vid moje znatiželje.

Napetost u selu i prva priprema za bijeg

Nedugo nakon što su prošli tenkovi iznad moje kuće, ništa nije bilo isto u našoj kući. Osjećala se napetost. Sjećam se jedne scene koja mi u tom trenutku nije bila jasna. Očevi prijatelji i susjedi, svi skoro pa vršnjaci, sastali su se ispred kuće rođaka Miljanića. Pričali su očito nešto što nisam smjela čuti. Vidjela sam samo nekoliko pušaka. Sjedili su jedan pored drugoga pored gusterne na kojoj su bile puške. Nekolicina od njih puške je držala u rukama kao da pokušavaju vidjeti funkcioniraju li puške još uvijek.

Majka je kao i uvijek bila smirena. Neočekivano je rekla: „Moramo spremiti tvoju robu i robu sestara u torbe jer će nas tata odvesti izvan Škabrnje“.
Nisam se mogla suspregnuti a da je ne upitam: „Zašto moramo ići?“ Majčin odgovor, meni gotovo neuvjerljiv bio je: „Moramo otići iz Škabrnje zato što bi nas mogli napasti Srbi pa tata i ja mislimo da bi bilo najbolje da odemo iz Škabrnje na neko vrijeme.“

S takvim odgovorom nisam bila zadovoljna. Prvo, nisam željela ići nigdje izvan Škabrnje zbog škole, pa sam majci rekla: „Pa tek sam krenula u treći razred, pa kud sada moramo negdje ići?“ Ona je samo slegnula ramenima: „Tata tako kaže i tako će biti“. Druga stvar koja mi najviše smetala je neobjašnjiva situacija koja mi želi prekinuti igru s prijateljima. Nemogućim mi se činila pomisao: „Netko nas može napasti“ ili „Srbi nas mogu napasti.“ Pitala sam se: „Što nam mogu Srbi napraviti? Rat postoji samo u filmovima a ne u našem selu“.

I tako, pristala sam pomoći majci spakirati nekoliko torbi s robom. I cijelo vrijeme sam razmišljala kako oni zbilja nemaju pojma o tome kako me mogu razljutiti s nekim idejama o odlasku iz Škabrnje na neko vrijeme. Nije me zanimalo gdje trebamo otputovati. Bila sam preokupirana jednim problemom kojeg sam pokušavala riješiti. A on je glasio:“Zašto moramo ići iz Škabrnje?“

Majka mi je neduga zatim obznanila vijest: „Stric Ante će s našim autom odvesti strinu Gordanu, Nevena, Tonija i Anu. Nakon što se stric Ante vrati, nas će odvesti tata“. Neven, Toni i Ana bili su moji stričevići. Eto, ostala sam bez rođaka i s majkom, i sestrama bila sam primorana čekati prijevoz „za nigdje“.

Budući da je stric kasnio s autom, tata je na kraju odlučio da ipak ostajemo svi zajedno u selu. Ništa mi opet nije bilo jasno. Sada smo samo opet privremeno odustali od odlaska iz Škabrnje. Bilo mi je drago da smo ipak ostali u kući, ali mi nije bilo drago što više nije bilo Tonija i Nevena.

Jutro 18. studenoga: početak bijega

Moja najmlađa sestra Ivana imala je svega nekoliko mjeseci. Sjećam se samo kako je kao dijete voljela plakati. I tih dana zbilja je plakala. Meni se također plakalo jer više ništa nije bilo kao prije.

Mama i tata su mislima bili na nekim drugim mjestima, sestre su sve bile mlađe od mene, a rođaci s kojima sam provodila najviše vremena više nisu bili tu za igru.

Probudila sam se toga 18. studenoga 1991. Nisam se probudila sama, probudila me majka, kao i moje sestre, Maru i Marinu koje su sa mnom spavale u istom velikom krevetu. Majka nas je požurivala: „Majo tu ti je roba i obuci se na brzinu, ja ću pomoći Mari i Marini da se obuku“.

Iz sobe sam vidjela tatu koji je brzo hodao po kući, zgrabio je kožnu jaknu i još nekakvu torbu, pušku i otišao. Nakon što nas je majka obukla, uzela je u naručje sestru Ivanu koja je to jutro zbilja glasno plakala i majka je nikako nije mogla smiriti. Moja pomisao je bila: „Sigurno je nešto opasno kad se moramo žuriti“. Pitala sam se: „Gdje mi uopće bježimo?“

Majka je bila izvan sebe. Nervozna i stalno je vikala: „Majo požuri se i izađi iz kuće.“ Za jednu ruku sam uhvatila Marinu, a za drugu ruku uhvatila sam Maru. Majka je rekla: „Stisni ih čvrsto za ruke da ti ne bi pobjegle na cestu i trči ispred mene“.

Uloga najstarije sestre

I tako morala sam trčati i odjedanput sam shvatila da to nije nikakva igra. Po prvi puta u životu toliko me bilo strah da su mi koljena klecala. Okrenula bih se netremice prema majci da vidim može li sama nositi Ivanu, a ona je stalno ponavljala: „Gledaj ispred sebe, čvrsto uhvati sestre za ruku i trčite“.

U trenutku dok sam trčala znala sam da kao najstarija sestra moram poslušati majku i čvrsto za ruke držati Maru i Marinu, ali isto tako znala sam da me obuzeo silni strah te sam se bojala da ću od toga silnog straha stati te da se neću moći pomaknuti.

Vjerojatno uz pomoć majčina vikanja trčale smo sestre i ja najbrže što smo mogle. I dok smo trčale, stalno sam provjeravala pratili li nas majka koja je trčeći u naručju nosila Ivanu. Bojala sam se za majku. Bojala sam se da ne bi pala pošto je morala trčati i u naručju nositi sestru Ivanu. Ona je uvijek bila osjetljiva. Na neki način tada sam se osjećala jačom od nje i osjećala sam se ponosnom što mogu povesti sestre i spasiti nas. Pitala sam se samo:“Spasiti, od koga“, „“Tko želi nauditi nama djeci i našim mamama“?

Posljednji očev pogled

I tada sam vidjela posljednji pogled moga oca. S prijateljem je bio iza jedne šikare. Obojica su bili naoružani i prvo što sam učinila kad sam ga vidjela je da sam potrčala ravno prema njemu. Otac me zaustavio, kao i majka. Čekala sam odgovor, a on je glasio.“Sve će biti dobro, pomozi mami, nastavite trčati gdje ti mama kaže“. Bez ikakvog odgovor znala sam što mi je činiti. Okrenula sam se prema majci i sestrama.

Posljednji pogled moga oca bio je pun nekakve snage. On je nešto želio napraviti, on se želio obraniti, on je želio spasiti mene, sestru i majku. Bio je spreman na sve. Najvažnije mu je bilo da mi budemo sigurne.

U selu Ambar osjećao se muk. Sjećam se tutnjave tenkova u zraku. I tada mi je pomalo već bilo jasno koja bi mogla biti uloga tih tenkova. Ali, opet, nisam mogla znati što konkretno meni netko može učiniti? Tko to želi prekinuti moje djetinjstvo, moje radoznale misli i moja djetinja maštanja i neizmjernu sreću moje obitelji.

Podrum pun žena, djece i strah

Vrlo brzo, nakon možda desetominutnog trčanja našle smo se ispred podruma. Ušle smo u podrum i imala sam što vidjeti, podrum je bio pun susjeda, najviše žena, starijih osoba i djece. Muškarci, oni u najboljim godinama, bili su negdje drugdje. Pitala sam se: “Gdje bi mogli biti ako nisu sa svojim obiteljima“.

I stravična parada započinje. Brujanje tenkova, geleri koji se odbijaju od kuću u čijem smo podrumu bili. Tenkovi, ljudski zvukovi približavali su se našem podrumu. Meni u tom trenutku ništa nije bilo jasno. Bila bih zahvalna nekome da mi je samo rekao nešto o tome zašto nas Srbi napadaju. Izgleda da nitko nije znao odgovor na moje pitanje. Strah, strah, strah… sve više se uvlačio u moje kosti.

Mama nas je okupila oko sebe. Sve četiri sestre bile smo u njenom naručju. Jedino je njeno naručje u tom trenutku bilo sigurno. Ništa više. Sve što sam mogla čuti davalo mi je dojam da nam netko želi nauditi i da je to zlo. Zlo koje ne bira mjesto ni način.

Majka je bila prepadnuta. Bojala se za nas. Sve se to vidjelo na njoj. Iz pozicije devetogodišnjeg djeteta pratila sam izraze ljudi koji su boravili u podrumu. Na licima strah, smrtni strah. Koliko god nešto strašno bilo, ne može biti strašnije od onih izraza lica koje sam mogla vidjeti u tom podrumu. Lica koja su slutila smrt. Lica koja su već ronila suze. Sve misli prestravljenih ljudi bile su negdje drugdje. Svatko od njih mislio je na nekoga svoga, na bližnjega. Na muža, na brata, na sestru, na oca…

I kako se približavala nepoznata i glasna dernjava onih koji su napadali tako su žene započele s naricanjem. Neke su već znale da su ubijeni njihovi najdraži. Ispred mene sjedila je baka Jeva koja je u ratu izgubila 3 sina i supruga. Ona je zasigurno već tada znala da više nisu živi. Osjećala je da gubi sve najdraže. Otužno je gledala u udubinu koja se nalazila na podu. Besciljno je očekivala svoju sudbinu. Besciljno je dočekala i kraj.

Istjerali su nas kao životinje…

Otvorila su se vrata podruma. Meni se sada čini da je ulazak ljudi u zelenim odorama i naše istjerivanje trajalo veoma kratko. Govorili su pogrdne riječi, vrijeđali su nas. O tome ne želim pisati na ovim stranicama. Na ovim stranicama želim ostaviti samo bol koju sam doživjela, bol koju su osjetili svi oni koji su bili uz nas u podrumu. Kako sam kasnije doznala, u tim je zelenim odorama bila vojska JNA. A bilo je i četnika, no glavnu riječ su vodili vojnici JNA. (tekst o dokumentima JNA o zločinima u Škabrnji može se pogledati na poveznici ovdje)

Istjerali su nas kao životinje. Posložili u red i tjerali da krenemo. Majke su držale djecu za ruku. Ja se više ne sjećam koga sam držala za ruku, niti znam jel mene neka od žena uhvatila za ruku. Svi su pomagali jedno drugome. Bilo je i onih koji su pokušavali spasiti samo sebe. To mi je bilo grozno vidjeti. Al’ opet majka mi je kasnije objasnila o čemu se radilo.

Ta osoba je bila neki moj daljnji rođak, muškarac koji je bio s nama u podrumu. Obično se znalo kako će muškarci završiti, tako da je zbog toga želio odglumit bolesnog ili nešto slično pa da ga onda ne bi dirali ili naudili. U tom trenutku to nisam shvaćala.

Muškarci na cesti i početak velike patnje

Otkud bih znala da Srbi najprije žele poubijati muškarce, a usput i ostale. Nisam kao dijete voljela gledati takve filmove jer bih ružno sanjala, kao većina djece. Povorka je išla prema početku sela. Kad smo došli u blizinu gdje sam mogla vidjeti našu kuću pitala sam majku: „Gdje je tata“?. Ubrzo je jedan od vojnika viknuo:“Gdje je Marko i njegovih četvero sinova“? To se odnosilo na moga tatu. Oni su očito poznavali moga oca i pogrdno su se ismijavali. U tom trenutku naravno nisam shvaćala da se to odnosi na nas. To mi je tek majka kasnije rekla.

Moj otac je bio izrazito društvena osoba. Bio je omiljen, pošten, radišan i u potpunosti predan obitelji. Moja obitelj je bila jedna od imućnijih u selu. Uvijek su nam ljudi pomalo zavidjeli jer je moj otac bio snalažljiv i uspješan u svemu čega bi se dohvatio. Inače, bio je šef jedne trgovine u Zadru, a poslije posla imao je vremena za druge stvari. Tijekom ljetnog perioda radio je s kombajnom, žeo je polja cijelih Ravnih kotara i Like.

Ljudi su ga poznavali. Uvijek je imao posla. Znao je sastaviti i rastaviti bilo koji alat, stroj ili motor. U našu kuću uvijek su dolazili ljudi koji su plaćali usluge žetve i slične usluge. Budući da je majka završila ekonomsko birotehničku srednju školu, ona je bila zadužena za financijski dio. Sve je imala u rukama i tata se o tom dijelu nije brinuo. Mama je sve izračunavala, čak je obračunavala i plaće očevog posla u Zadru.

Ona je baš voljela matematiku, davala bi djeci iz susjedstva repeticije iz matematike tako da je bila omiljena. Posebice za djecu koja su teško usvajala matematičko gradivo. Moram priznati da je meni uvijek bilo smiješno vidjeti kako mama pomaže drugoj djeci. Pitala sam se: „Zašto im njihovi roditelji ne pomognu pri domaćim zadaćama, pa imaju i oni mamu?“

Budući da sam postala nesnosna s upitima gdje je otac, majka je odgovorila: „On radi, na poslu je“. Kada mi je to rekla, nisam joj vjerovala jer sam ga vidjela to jutro dok smo bježali od naše kuće prema podrumu. Bilo mi je nelogično da može tako brzo biti na dva mjesta. Možda nije mogla procijeniti djetinju logiku misleći da će me zavarati, ali nije uspjela u tome. Al’ opet, shvatila sam da ne smijem ispitivati.

Znala sam to po majčinom pogledu.

Kad ona nešto naredi, znala sam što mi je činiti.

I onda u jednom trenutku, muškarci, gotovo svi moji bliži ili malo dalji rođaci leže na cesti. Ti očajnički zli ljudi s puškama prolaze jedno pored drugoga, udaraju ih po glavi i spremaju se, u ljutnji i bijesu, s pogrdnim riječima na usnama, lišiti ih života. Ovaj prizor nikad neću zaboraviti. Ovo je toliko zlo da ne može biti veće. Imati želju da ubiješ nekoga, oduzeti mu život i to onako na najgori mogući način, kao da nisu ljudi.

Od tog trenutka počinje patnja. Snažno se uvlači u kosti žena koje su vidjele prave prizore krvoločnog ubijanja i taj divlji, buntovnički nagon da se uništi drugoga. I kako onda kad vidiš takav prizor, možeš više ikome vjerovati? Ne možeš ni pomisliti da netko može biti toliko zao. Nepojmljivo je to bilo mojem dječjem umu tada, a nepojmljivo mi je i danas. Sada kada mi se vrati taj prizor, iznova ga gledam kroz oči devetogodišnjakinje.

Pitanja Bogu: zašto nam je sve oduzeto?

Oduzeli su mi radost. Silom. Usudili su se uzeti moje djetinjstvo, moju obitelj i moga oca. I kako sad ići dalje, kako pronaći smisao i život u sebi. Samo neizmjerna tuga koja je ušla u srce mnogih žena i djece koji su bili tamo. Moje srce i dan danas želi saznati pravi smisao ove patnje. Pokušavam suzama obrisati svoju tugu, pokušavam drhtajima svoje duše odgovoriti na patnju.

Moja obitelj je tada bila slomljena. Izgubili smo sve. I onda se pitaš kako ići dalje, kako živjeti dalje na ovom svijetu. Hoće li te itko više moći razumjeti. Moja majka sigurno u tom trenutku nije znala što je čeka i kakav će ishod biti. Međutim, ona je vjerojatno slutila na najgore. Ona je osjećala patnju koja je čeka prema izlazu iz sela.

Upućivali su nas prema početku sela. Sjećam se da sam okrenula glavu prema našoj kući i u tom trenutku kao da je propao svijet pod mojim nogama. Znala sam da je to zadnji put da ću vidjeti moju obitelj, da je u toj kući ostala živjeti povijest jedne sretne obitelji. Jedne obitelji koja nikome nije naudila. Obitelji koja je živjela uz Boga. I sada više nije bilo nikoga. Ni Boga, ni zemlje pod mojim nogama, ni neba iznad moje glave, ni budućnosti. Ničega. Mogla sam samo čekati što će napraviti s nama.

Kako ćemo mi na kraju završiti? Zašto se ovo moralo dogoditi mojoj obitelji i mojem narodu. Zašto je Bog dopustio ovo? Zašto je dopustio da izgubim sve? Zašto nam je oduzeta ljubav i zajedništvo? Moja djetinja sreća? Zašto? Zašto je patnja ušla u naše živote? Zašto je patnja ušla u srce moje majke?

Kad vidim druge obitelji koje se vesele, koje se raduju nekim malim stvarima, kako pjevaju, kako se glupiraju, pitam se zašto je to meni moralo biti uskraćeno?

Željela bih im tiho šapnuti njihova srca neka osjete koliko su sretni, neka budu svjesni koliko imaju, neka budu svjesni koliko im je Bog poklonio..a. nekima je to sve oduzeto, sve, zauvijek…

Ne želim samosažalijevanje, ne želim ničije umjetno pretvaranje da mu je žao mene i moje obitelji. Želim da ti koji me pitaju kako proživljavam svoju nesreću, da pitaju Boga kako nam je bilo. Možda im On udijeli zrno tuge koja će proći njegovim srcem u samo jednom dijeliću, u jednoj sekundi. ne duže od toga. Nikome ne želim da uđe u potpuno spoznavanje ove tuge. Jer to nikad neće ni moći.

Pitam se samo mogu li ikome to uopće objasniti. Pokušala bi s riječima da je to tuga koja te tjera na suze dok ovo pišeš, želja da saznaš odgovore na pitanja zašto, želja za mijenjanjem svijeta, želja za davanjem sebe drugima, želja da budem žrtva, da budem krivac, da me gaze. Al, opet želja da se ovo nikada ne ponovi, nikome. Želja da o ovome mogu pričati bez teškoća drugima, želja da ovo što sam proživjela bude još veći zamah za životom, želja da pokažem sebi i drugima da oduzeto i slomljeno srce može ponovno živjeti.

Ponovno uskrsnuti. Isus je proživio ubijanje. I valjda je tako trebalo biti i s nama. Shvaćam da smo i mi zbog nekog razloga kojega samo Bog zna morali biti žrtvovani. Morali predati najveću žrtvu. Život. Gubitak života drage osobe, gubitak je dijela života u srcima nas koji i danas živimo. Ono što želim sebi i drugima koji znaju o čemu pišem, jest da shvatimo ovaj život ispred sebe kao ponovno rođenje, kao ponovno uskrsnuće. Kao jedna ponovna šansa. Kao potvrda da se život ne može ubiti.

Zapaljena tetkina kuća i kraj radosti

Nakon toga uputila sam pogled prema tetkinoj kući. Njena kuća već je gorjela, vidio se crni dim koji je dolazio kroz prozor. Zavjese su bile iskidane i visjele su na oknima prozora. Moja teta je izgradila ovu kuću radeći u Njemačkoj cijeli svoj život i u njoj sam voljela boraviti u ljetnim mjesecima kada bi teta došla iz Njemačke. Teta bi uvijek donosila lijepih stvari, slatkiša, robe i igračaka. Tu mi je uvijek bilo lijepo doći. U djetetovim očima to je bila meka za slatkiše. I to ne bilo kakve, već njemačke.

Znala sam tada da se više neću radovati i da više neću moći posjećivati tetu. Nastala je radost iščekivanja tete iz Njemačke, opojnog mirisa robe i slatkiša koji su uvijek mirisali na neki posebni, njemački način. Svaki put kada je teta dolazila donosila bi sa sobom i taj miris, kojeg nije bilo u našem selu. Zavjese koje poderane vise značile su jedno. Nema više radovanja igračkama. Nema više postavljanja pitanja.

Žene u zelenim uniformama i slomljena slika ženstvenosti

Ispred mene hodale su žene obučene u zelenu, jugoslavensku odoru. Promatrala sam ih s čuđenjem i nevjericom. Do tada nisam znala kako žena može ratovati, kako i žene mogu biti agresivne i sklone ubijanju. Žene su mi uvijek bile pojam moje majke. U njima je uvijek prebivala dobrota, nježnost za djecu, neustrašivost, snaga. NIKAD grubost i ratovanje.

Put ‘za nigdje’ prema Benkovcu

Došli smo do početka sela. Na onom zapadnom spoju gdje se ulazi za Škabrnju, i dalje nastavlja prema Benkovu. Tu su stajali JNA kamioni, tenkovi, vojnici. Baka Soka, moja daljnja rodica tada je počela prosvjedovati i govorit neke stvari koje JNA vojska nije htjela čuti. Govorila je sve ono što je svima u tome trenutku prolazilo mislima, ali se nije usudio na glas reći. Baka Soka bila je hrabra, po meni jedina iskrena osoba koja je u tom trenutku stavila svoj život na kocku.

U međuvremenu su mene, majku, sestre Ivanu, Maru i Marinu, zajedno sa susjedom Svetkom i njenom djecom i čini mi se strinom Marijom ukrcali u jedan od kamiona. Svi smo bili stisnuti jedni do drugih. Svetka je pokušavala pitati jednog vojnika gdje nas vode i pokušavala je saznati gdje joj je muž. Njen muž, ja sam ga zvala stric Ćave, bio dobar prijatelj s mojim ocem, i to je jutro ostao na straži s mojim ocem. Pokušavala je doznati gdje su Ćave i moj otac Marko. Svetka je pokušavala pitati majku i doznati istinu.

Moja majka nije previše pričala. Tek sada shvaćam da je možda već u tom trenutku slutila na najgore. Mislim da je u dubini svoga srca znala odgovor. I zato je već u tom trenutku njeno srce bilo slomljeno. Pokušala je sestre i mene držati na okupu. Uz nju smo se osjećale sigurno. I bez obzira na to što su oko nas bili užasni glasovi tih zlotvora, moja majka je i dalje bila uz nas. Nisu nam naudili, majka je bila tu.

Povorka kamiona u koje su nas smjestili vozili su prema Benkovcu. Sjedila sam s desne strane prozora tog njihovog kamiona i gledala prema svom selu. Znala sam da se više nećemo vratiti i da je izgubljeno sve. Prošlost je zapečatirana tamo gdje je stala. Životi su pokošeni, a neki od nas su preživjeli. I vozili su nas za put za nigdje. Istjerani iz naših kuća s onim što smo imali na sebi. A to je bila samo odjeća za jedan dan. Nismo imali prtljage.

Ovo je bilo najgore putovanje u mom životu. Putovanje prema zlu, na koje su nas natjerali. Uzevši našu slobodu. Uzevši naše osmijehe, uzevši našu povijest. I tu su je zgazili. Zgazili su je bez žaljenja. Naprotiv, činilo se kao da u tome uživaju. U mislima sam ponijela drage ljude, susjede i rođake muškarce koji su ostali ležati na cesti, poredani jedan pored drugoga. Znala sam kako su završili. Najsramotnije. Najponiženije. Bačeni na nemilost zemlji, ostavljeni i prezreni. A, nikome nisu krivi bili i nikome nisu naudili. Poštenje, radost i život uništeni su smrću i krvlju.

Benkovački vrtić: noć bez sna

Kasnije sam doznala kako je baka Soka završila. Pregazili su je tenkom. Odvezli su nas u jedan vrtić u Benkovcu. Nikad nisam kao mala bila u vrtiću i moram priznati nisam se baš veselila tom nenadanom posjetu Benkovačkom vrtiću. Znala sam da sam već preozbiljna i da vrtić nije za mene. To jutro sam vidjela i čula puno toga što me je natjeralo da više ne budem dijete.

Utjerali su nas unutra u jednu prostoriju. Žene i djeca. Nije bilo kreveta, ničega. Nekoliko deka i tu smo trebali prespavati. Na podu. Dali su nam jesti. Sjećam se da je bilo čaja, paštete i kruha. Od toga dana ne jedem paštetu više. Tada sam je morala jesti jer sam bila gladna.

Pustili su nam TV program na kojemu su bile jugo vijesti. Prikazivali su nam ubijene ljude i govorili pogrdne riječi kako smo mi krivi za to i da naši ljudi ubijaju njihove. Rekli su nam da su to njihovi ljudi ubijeni. Žene oko mene nisu se mogle svladati. Znale su da nam lažu, znale su da su to naši ljudi pobijeni od njihove strane.

Moja sestra Ivana bila je mala, a jedna rodica je imala malu bebu kojoj su bile potrebne pelene. Nismo imali ništa od toga. Starije žene su davale svoje marame, bilo što, što su imale pod rukom kako bi žene mogle promijeniti djeci pelene. Tu noć spavali smo na podu, ali tu noć nitko nije spavao. Svima se u kosti uvukao strah i svi su razmišljali o svojim najmilijima. Žene je bilo strah otići na WC jer su ispred naše prostorije bili muškarci u JNA odorama. Smijali su se i pili. Strah nas je bilo tih zvukova koji su se čuli cijelu noć.

nastavlja se…

Tekstove svjedočanstva hrvatskih branitelja i civila iz Domovinskog rata, koje objavljujemo u feljtonu “Neka ostane zapisano u rubrici Braniteljski kutak, ustupio nam je Dražen Kasprek, hrvatski dragovoljac, koji je u razdoblju od 2008. do 2014. za udrugu UHD91 prikupio brojne vrijedne i često potresne priče iz tih najvažnijih trenutaka u novijoj, ali i cjelokupnoj hrvatskoj povijesti.

The post Anđeo Škabrnje (1. dio): Pogled mog oca first appeared on Dijalog.hr.

Mostov zastupnik Marin Miletić istaknuo je na konferenciji za novinare da se radi o političkoj odluci koja dolazi s vrha vlasti, odnosno od premijera Andreja Plenkovića i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića.

“Kada bi ministar dao jasnu uputu MUP-u i policiji da se branitelje ne kažnjava zbog tog pozdrava, takva praksa bi odmah prestala”. izjavio je Miletić.

Marin je upozorio i na praksu anonimnih prijava, nakon kojih policija izlazi na teren, dolazi braniteljima na kućna vrata te im uručuje prekršajne naloge zbog sadržaja objavljenog na društvenim mrežama. Ocijenio je da je takav postupak neprihvatljiv i pozvao ministra Božinovića i policiju da prestanu uznemiravati hrvatske branitelje.

Naglasio je i da se branitelji nisu borili za slobodnu i demokratsku Hrvatsku kako bi danas bili izloženi represiji sustava samo zato što su domoljubi i javno izražavaju svoj patriotizam.

Miletić je poručio i premijeru Plenkoviću, čija Vlada gradi čak 40 centara za srpsku manjinu dok istodobno postoje svega četiri centra za hrvatske branitelje, da bi se prema braniteljima trebala odnositi s poštovanjem i pomagati im sustavno, a ne samo deklarativno.

Jurčević: Ne postoji zakonska osnova za kazne

Nezavisni zastupnik Josip Jurčević istaknuo je da ne postoji nikakva izričita zakonska odredba na temelju koje bi se hrvatske branitelje moglo kažnjavati, jer nigdje nije jasno definirana zabrana, ne samo pozdrava „Za dom spremni“, nego ni sličnih izraza. Smatra da se takvi slučajevi proizvoljno podvode pod narušavanje javnog reda i mira, čime se otvara prostor za političko arbitriranje i zloupotrebe.

Jurčević je rekao da se radi o modelu u kojem politička vlast, preko ministra, izravno utječe na postupanje policije, čime se dovode u pitanje demokratski standardi. Naglasio je da u zakonima ne postoji izričita zabrana tog pozdrava, pa samim time ni jasna osnova za kažnjavanje.

Jurčević je dodao i da premijer Plenković, pojavljujući se s Markom Perkovićem Thompsonom i sudjelujući na promociji knjige „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“, pokušava prikupiti političke bodove uoči izbora. Ipak, poručio je da to neće biti dovoljno ako se istodobno kroz djelovanje institucija kriminalizira Domovinski rat.

„Ne mogu se sudionici Domovinskog rata tretirati kao prekršitelji samo zato što koriste stari hrvatski i patriotski pozdrav ‘Za dom spremni’“, poručio je Jurčević.

Na novinarski upit, Miletić je dodatno naglasio da se u Hrvatskoj nitko ne bi smio kažnjavati zbog tog pozdrava. Upozorio je da, ako se već ide putem zabrana, onda se moraju primjenjivati jednaki kriteriji na sve simbole. Istaknuo je crvenu zvijezdu, pod kojom je JNA napadala Vukovar, Slavoniju i Dalmaciju, poručivši da se ne mogu primjenjivati dvostruki standardi.

Marin Miletić: Obavezno cijepljenje protiv HPV-a imaju samo Uganda, Turkmenistan i Ukrajina!

Miletić: ‘Za incidente u društvu kriva je ljevica’

Miletić poručio Turudiću: ‘Istražite rast prihoda udruga oko Možemo!’

The post Miletić poručio Vladi: Maltretiranje branitelja zbog pozdrava ‘Za dom spremni’ mora prestat! first appeared on Dijalog.hr.

Predzadnjeg dana 1991. godine na Ličkom ratištu, u okolici Otočca, poduzeta je ofenzivna vojna akcija s ciljem nanošenja štete neprijateljskoj vojsci i pokušajem neutraliziranja kota s kojih je terorizirano stanovništvo Otočca.

Cilj su bili položaji na liniji razgraničenja u selu Podum s kojeg se Otočac napadao bestrzajnim topovima, minobacačima i „pragama” te minobacački položaj u selu Škare koje je smješteno iza brda Hum koje se nadvija nad Podumom.

Povodom godišnjice ove akcije, razgovarali smo s jednim od sudionika Riječaninom Zoranom Šalovom.

Šalov se kao učenik srednje trgovačko-tekstilne škole u dobi od 18 godina i bez prethodnog vojničkog iskustva prijavio kao dragovoljac u Otočku 133. brigadu ZNG/HV.

Brigadi je pristupio u rujnu potaknut primjerom prijatelja iz kvarta, Vežičana koji su već bili aktivni u obrani Domovine. Iako su bili prisutni i na drugim ratištima, najveći broj njih borio se u Lici.

Slučaj je htio da se jednom dijelu njih koji su završili u Otočcu pridruži i Šax, kako su ga zvali prijatelji.
Mršo, File, Kina i Đani tako su dobili još jedno pojačanje iz kvarta.

U Božićno vrijeme te 1991. donesena je odluka da se poduzme spomenuta ofenzivna akcija.

Osamdesetak pripadnika 133. brigade kojoj su bili priključeni i pripadnici samostalnog voda Meduza iz Senja krenulo je u četiri ujutro iz jednog od skladišta u Otočcu koje je poslužilo kao polazna točka.

Nakon sat vremena pješačenja kroz noć stigli su do prvih neprijateljskih položaja u Podumu. Ubrzo su bili primijećeni i započela je razmjena vatre. Selo je bilo razvučeno u podnožju brda Hum, a iz jedne od kuća te s položaja na Humu od pedesetak metara iznad kuća pružan je žestoki otpor.

Hrvatski su branitelji bili raspoređeni u strijelce, naoružani lakim naoružanjem, „zoljama” i puškomitraljezima.

Po njima su djelovali puškomitraljezi i automatske i poluautomatske puške kojima su bili naoružani lokalni četnici.

U jednom trenutku svi su bili prikovani za tlo, a iznad glava fijukali su im meci. Rješenje za neutraliziranje položaja u kući bilo je u aktiviranju protuoklopnog naoružanja, tražila se hladna glava i mirna ruka i spremnost na rizik.

U toj pat poziciji nekolicina branitelja procijenila je da je vrijeme za uporabu protuoklopa. Kuća je pogođena s dvije „zolje” i taj je neprijateljski položaj bio uništen.

Osokoljeni ovim uspjehom u samom začetku akcije, otvorena je i paljba iz puškomitraljeza na položaj na padini Huma i neprijateljski puškomitraljezac precizno je pogođen točno u čelo.

Put prema vrhu Huma činio se otvoren. Negdje na polovici uspona branitelji su naišli na zemunicu iz koje je jedan neprijateljski vojnik uspio pobjeći skokom sa stijene i uz mekano prizemljenje na terenu kojeg je sasvim sigurno dobro poznavao. Njegov suborac nije imao odlučnosti da ga slijedi i pripadnici 133. brigade imali su prvog zarobljenika u toj akciji.

Kasnije će se ispostaviti da se radilo o Neđeljku Čurčiću, stručnjaku za artiljerijsko oružje koji je već bio zarobljavan i razmijenjen, a navodno je bio važan neprijateljskoj vojsci tako da je više zarobljenih hrvatskih branitelja bilo razmijenjeno za njega.

Naš mu je sugovornik ponudio čokoladu i pokušao mu objasniti kakva je hrvatska vojska te da se ne treba bojati. Čurčić je zbog Šaxovih godina i humanog odnosa prema njemu procijenio da bi mogao iskoristiti naivnost mladog borca pa mu je predložio da ga odveže i pusti da on ide ispred pa da će on reći svojima da ne pucaju ako se susretnu s njima.

Nakon ove krive procijene srpskog vojnika komunikacija je bila završena, ali svejedno do kraja akcije, a ni nakon toga nije doživio nikakva maltretiranja od strane hrvatskih vojnika.

Ubrzo je osamdesetak branitelja s ovim zarobljenikom došlo do vrha Huma s kojeg se s jedne strane pružao pogled na Otočac, a s druge na sela u ravnici među kojima je bilo i selo Škare s minobacačkim položajima.

Akcija je bila koordinirana, a na drugom pravcu bili su angažirani pripadnici A bojne 111. riječke brigade.

U to vrijeme Hrvatska vojska je još bila malobrojna i slabo naoružana i nakon što je prošao faktor iznenađenja neprijatelj je uspostavio snažnu obranu, a hrvatske snage nisu imale ljudstva za osigurati bokove.

Zbog opasnosti da se ne bi našli u okruženju, a djelomice i zbog zadovoljstva postignutim, zapovjedništvo akcije donijelo je odluku o izvlačenju i povratku u Otočac.

Na povratku su hrvatski branitelji poveli i još nekoliko srpskih civila na koje su naletjeli putem.

U tijeku ove akcije uništena su dva neprijateljska gnijezda, desetak neprijateljskih vojnika, zarobljen je važan neprijateljski časnik i nekoliko civila koji su se našli u tim borbenim okolnostima koji su kasnije razmijenjeni za hrvatske civile i branitelje.

U cijeloj akciji ni jedan hrvatski branitelj nije poginuo niti je ranjen, neprijatelj je doživio štetu zbog koje su njihovi budući manevri bili mnogo oprezniji, a uskoro je došlo i primirje koje će u okolici Otočca trajati do Oluje i velike pobjede Hrvatske vojske.

Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a Bogdanovci o ubojstvu Ante Paradžika, Crvenkapi, Jean-Michel Nicolieru…

Hrvatska i dalje traga za 1740 nestalih: 34 godine neizvjesnosti i potrage za istinom

Jean-Michel Nicolier – francuski heroj koji je život dao za Vukovar

The post Crtica iz obrane Otočca – Napad na četničko uporište Podum i brdo Hum 30. prosinca 1991. first appeared on Dijalog.hr.

Jedan događaj iz tog vremena koji je neopravdano manje poznat u našoj široj javnosti na najbolji način pokazuje što se zbiva kad se Boga postavi na prvo mjesto.

Naime, kad je JNA prestala glumiti arbitra između pobunjenih Srba i hrvatskih snaga, 20. rujna 1991. Jugoslavenska vojska je pokrenula veliki napad iz više smjerova s ciljem okupacije Hrvatske. Prije toga je, 1990. godine, Račan predao oružje teritorijalne obrane vojsci JNA, a Budimir Lončar, Hrvat, komunist, predstavnik Jugoslavije u Ujedinjenim narodima,­ isposlovao embargo na uvoz oružja za područje bivše Jugoslavije.

Američki državni tajnik bio je neposredno pred početak otvorenog sukoba u Beogradu, a zapadne države prognozirale su da će hrvatski otpor trajati dva tjedna. Milošević kao izdanak međunarodnih financijskih krugova bio je njihov izbor na budućeg vladara Jugoslavije.

JNA je krenula u napad iz nekoliko pravaca, Dalmacija je trebala biti podijeljena na tri dijela, Banjalučki korpus krenuo je prema zapadnoj Slavoniji, Tuzlanski korpus prema Slavonskom brodu. Najjače neprijateljske snage krenule su posavskim koridorom od Beograda prema Šidu da bi probile linije kod Vinkovaca i Vukovara i spojile se s Banjalučkim korpusom u Zapadnoj Slavoniji.

Prvo mjesto nakon Šida bio je Tovarnik kojeg je branilo tridesetak policajaca i tristotinjak mještana te nekolicina Tigrova koja se tu slučajno našla na proputovanju u Ilok. S druge strane nadirala je kolona vozila koja se protezala cijelom dužinom ceste od Tovarnika do Šida s desetinama tisuća vojnika i kompletnim artiljerijskim naoružanjem.

Osobe iz državnog vrha suočeni s ozbiljnošću situacije otišle su profesoru Ivančiću, dekanu KBF-a i svojevrsnom začetniku karizmatskog pokreta u Hrvatskoj. Profesor ih je utješio riječima: Ne bojte se ništa, organizirat ćemo lanac molitve i Gospodin će to srediti.

Prvi je napad na Tovarnik odbijen, uništena su tri tenka, jedan oklopni transporter, dva su tenka zarobljena, a ubijeno je desetak neprijateljskih vojnika.

Suočen s neočekivanim otporom, neprijatelj je panično uzmicao.

Nakon pregrupiranja idući su dan ponovo napali, ali ovaj put nisu naišli na otpor. Hrvatske su snage evakuirale stanovništvo i povukle se u iduće selo, Ilaču, gdje ih je dočekao otprilike isti broj branitelja i naoružanih civila.

Ohrabreni prolaskom kroz Tovarnik bez otpora, pripadnici JNA bahato su nastavili prema Ilači.

U tom slavonskom selu dogodio se jedan od onih preokreta koji se mogu shvatiti samo Božjom logikom.

Branitelji su ovaj put bili još učinkovitiji, skupina Tigrova organizirala je obranu i kad je naišla kolona uništili su desetak tenkova, iz stroja izbacili veći broj neprijateljskih vojnika nego u Tovarniku, a panika koja je nastala kod pripadnika JNA teško je opisiva.

Tada se događa situacija koju u Bibliji imamo opisanu u nekoliko navrata – neprijatelj krene uništavati vlastite snage.

Dva su moguća scenarija. Prema jednom je pilot greškom otvorio vatru na svoje postrojbe, a prema drugom su preneraženi gubitcima, vojnici s terena preuveličali brojnost i opremljenost hrvatskih snaga i do generalštaba je stigla vijest o hiljadama Ustaša naoružanih najmodernijim oružjem.

Suočeni s mogućim zarobljavanjem velike količine ratne opreme i naoružanja, vrh JNA je donio odluku o njegovu uništavanju. Uskoro je avijacija JNA bombardirala vlastitu kolonu, poginulo je stotine vojnika i uništen veliki broj oklopa i vojnih vozila.

Ova operacija nije mogla proći bez posljedica. Jedan je vojnik idući dan parkirao oklopno vozilo pred nacionalnom skupštinom i pozvao državni vrh da oni odu i bore se u Hrvatsku. Informacija da su avioni JNA uništili vlastite snage i da je poginulo 380 vojnika u prijateljskoj vatri rezultirala je potpunim raspadom sustava mobilizacije u Srbiji.

S položaja u Slavoniji je dezertiralo više tisuća vojnika, cijele postrojbe su ostavljale opremu i uputile se svojim kućama. Vukovar je dobio na vremenu, organizirao je obranu idućih mjeseci, a tako je i cijela Hrvatska dobila šansu da se obrani što se na kraju i dogodilo. Detaljan opis ovih ratnih događanja dostupan je na poveznici ovdje.

Gledajući iz duhovnog aspekta, lanac molitve koju je organizirao jedan karizmatski svećenik rezultirao je tako istim učinkom koji je u nekoliko navrata opisan u Bibliji – naveo je neprijateljske vojnike da sami sebe bombardiraju.

Poznata je i priča o Gideonu (Suci 7:15-22)kad je na Božju intervenciju u boj poveo samo 300 ratnika. Neprijatelji su se poubijali međusobno i pobjeda je došla jer se Gideon u potpunosti oslonio na Boga.

Prema zapisima Svetog pisma, osim Gideona, slično je iskustvo doživio i Jošafat, a opisano je u 2. knjizi Ljetopisa 20.

U knjizi proroka Zaharije (Zah 14:13) proročanstvo o opsadi Jeruzalema, koja se tek treba dogoditi, također najavljuje da će neprijatelji Izraela sami po sebi otvoriti vatru. Identičnu situaciju nalazimo i kod Ezekijela u poglavljima 38. i 39.

Hrvatska je 1991. obranjena hrabrošću i spremnosti na žrtvu njenih branitelja i direktnom Božjom intervencijom.

Crtica iz obrane Otočca – Napad na četničko uporište Podum i brdo Hum 30. prosinca 1991.

Bučje – simbol patnje, otpora i pobjede hrvatskih branitelja

Svečano otkrivena spomen-ploča posvećena poginulim djelatnicima Hrvatskih šuma u Domovinskom ratu

The post Biblijska slika u obrani Tovarnika i Ilače 1991. first appeared on Dijalog.hr.

U Bučju kod Pakraca svečano je obilježena 34. obljetnica oslobađanja nekadašnjeg logora i neprijateljskog uporišta, jednog od najtežih mjesta stradanja Hrvata u Domovinskom ratu. Uz molitvu, sjećanje i zahvalu, odana je počast onima koji su u toj borbi položili živote za slobodu Hrvatske.

Polaganjem vijenca i paljenjem svijeća kod spomen-obilježja u Bučju nedaleko od Pakraca, u petak je obilježena 34. obljetnica oslobađanja toga zloglasnog neprijateljskog uporišta i logora u kojem su tijekom Domovinskog rata zatočeni, mučeni i ubijani hrvatski branitelji i civili. Komemoracija, održana uz prisutnost brojnih sudionika, bila je snažan podsjetnik na jedan od najmračnijih, ali i najponosnijih trenutaka hrvatske novije povijesti.

U ime predsjednika Vlade Republike Hrvatske počast je odao potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, koji je istaknuo da Bučje nosi „teško breme stradanja, ali i snažnu poruku pobjede i zajedništva“.

“Bučje je simbol neizmjerne patnje, ali i nepokolebljivog duha naših branitelja koji su u nemogućim okolnostima branili slobodu i dostojanstvo hrvatskog naroda. Ovdje je završila jedna od najmračnijih epizoda Domovinskog rata, a započelo novo poglavlje nade”, poručio je Medved okupljenima kod kapelice sv. Antuna Opata.

Podsjetio je da su zatočenici logora bili izloženi brutalnim mučenjima, nehumanim uvjetima i poniženju, a mnogi nisu dočekali slobodu. Preživjeli su svjedočanstvima o tim zločinima obvezali hrvatsko društvo da istina o Bučju nikada ne utihne niti bude zaboravljena. „Ovaj dan posvećujemo onima koji se nisu vratili svojim domovima, ali i onima koji su svojim svjedočanstvima sačuvali sjećanje na istinu i žrtvu“, dodao je Medved.

Oslobođenje Bučje bilo je dio šire operacije Papuk ’91 , jedne od ključnih vojno-redarstvenih operacija u ranoj fazi Domovinskog rata. Zajedno s operacijama Otkos 10 i Orkan 91 , Papuk je donio slobodu i sigurnost zapadne Slavonije te spriječio presijecanje hrvatskog teritorija. Unatoč teškim zimskim uvjetima i ograničenim resursima, hrvatske su snage ostvarile izniman uspjeh zahvaljujući hrabrosti i domoljublju branitelja.

Ministar Medved podsjetio je kako je cijena te slobode bila visoka – samo su tijekom operacija Papuk ’91 poginula 142 hrvatska branitelja. Posebno je istaknuo lik i djelo dr. Ivana Šretera, mučki ubijenog liječnika i domoljuba, čije ime i danas simbolizira humanost i žrtvu hrvatskoga čovjeka. Ministarstvo hrvatskih branitelja, dodao je, nastavlja trajne napore u pronalaženju svih nestalih te brige o njihovim obiteljima.

Komemoraciji su uz obitelji poginulih i preživjele logoraše nazočili izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Željko Glavić, požeško-slavonska županica Antonija Jozić, predstavnici lokalne samouprave, Crkve i udruge proizašlih iz Domovinskog rata. U ime ratnih postrojbi 123. i 136. brigade HV-a obratili su se zapovjednici Željko Kalić i Josip Černi, dok je molitvu za sve poginule i nestale predvodio velečasni Mislav Juraković.

Nakon svečanosti u Bučju, ministar Medved obišao je radove na rekonstrukciji i uređenju Braniteljskog centra u Pakracu – budućeg središta potpore i dugotrajnog smještaja hrvatskih branitelja. Novi centar, naglasio je, bit će trajni podsjetnik na njihovu žrtvu i mjesto brige, poštovanja i zajedništva.

Bučje tako ostaje mjesto tišine i molitve, ali i ponosa. U njegovoj hladnoj zemlji utkana je bol tisuća, ali i snaga naroda koji je znao što znači boriti se za slobodu. Sjećanje na poginule i nestale branitelje nije samo čin pijeteta, nego i moralna obveza svakog naraštaja da čuva istinu o Domovinskom ratu i vrijednostima na kojima je stvorena Republika Hrvatska.

Crtica iz obrane Otočca – Napad na četničko uporište Podum i brdo Hum 30. prosinca 1991.

Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a Bogdanovci o ubojstvu Ante Paradžika, Crvenkapi, Jean-Michel Nicolieru…

34. godišnjica masakra na Ovčari: Sjećanje na 200 žrtava iz vukovarske bolnice

The post Bučje – simbol patnje, otpora i pobjede hrvatskih branitelja first appeared on Dijalog.hr.

U čestitki upućenoj pripadnicima brigade Medved je istaknuo kako su Pume, djelujući pod motom Semper Primus – Uvijek prvi, ostavile dubok i neizbrisiv trag u modernoj hrvatskoj povijesti, dajući nemjerljiv doprinos obrani i oslobađanju Hrvatske. Naglasio je da su sudjelovali upravo u onim najzahtjevnijim, prijelomnim i strateški ključnim operacijama Hrvatske vojske, u kojima se odlučivala sudbina zemlje.

Tijekom Domovinskog rata 7. gardijska brigada, osnovana u Varaždinu, ostvarila je iznimne vojne rezultate te se istaknula sudjelovanjem u najvažnijim vojnim operacijama i borbenim djelovanjima Hrvatske vojske, kako na području Republike Hrvatske, tako i u Bosni i Hercegovini, gdje je dala značajan doprinos slamanju neprijateljskih snaga.

Brigada je ustrojena 23. prosinca 1992. godine u varaždinskoj vojarni „Ivan V. Drašković“, i to od pripadnika 5. bojne 1. gardijske brigade „Tigrovi“, a za njezina prvog zapovjednika imenovan je Ivan Korade. Iako je većina pripadnika dolazila iz sjeverozapadne Hrvatske, tijekom ratnih godina u postrojbu su se priključivali dragovoljci iz svih krajeva zemlje, dodatno jačajući njezin borbeni i simbolički značaj. Vrhunac ratnog puta Puma bilo je sudjelovanje u veličanstvenoj operaciji Oluja, kada su upravo njihovi pripadnici 5. kolovoza 1995. godine prvi ušli u oslobođeni Knin i na Kninskoj tvrđavi podigli hrvatsku zastavu, simbol konačne pobjede i slobode. Tome su prethodile zahtjevne i teške operacije Zima ’94 na Dinari, Skok 1 i Ljeto ’95, tijekom koje je oslobođeno Bosansko Grahovo, a nakon Oluje brigada je nastavila djelovati u operacijama Maestral i Južni potez u Bosni i Hercegovini, pri čemu je oslobođeno ukupno 748 četvornih kilometara teritorija. Kroz brigadu je tijekom rata prošlo više od 4500 branitelja, a njezinu slavnu tradiciju danas nastavlja 2. oklopno-mehanizirana bojna „Pume“, koja djeluje u sastavu Gardijske oklopno-mehanizirane brigade Hrvatske vojske.

„Vi ste uzor mladim generacijama kako se voli i brani domovina, kao i vašim nasljednicima u redovima Hrvatske vojske koji danas časno i ponosno nose beretku i oznaku Puma, u čast i slavu svima koji su pod tim znakom ginuli za našu slobodu i neovisnost“, poručio je Medved u čestitki.

Ministar se pritom posebno prisjetio svih poginulih, nestalih i preminulih pripadnika 7. gardijske brigade, uputivši riječi duboke zahvalnosti njima i njihovim obiteljima za žrtvu koju su podnijeli u stvaranju slobodne i samostalne Hrvatske. U Domovinskom ratu poginuo je ili smrtno stradao 91 pripadnik brigade, dok se jedan pripadnik i dalje vodi kao nestao.

Na kraju je sadašnjim i bivšim pripadnicima brigade čestitao 33. obljetnicu ustrojavanja 7. gardijske brigade te Dan Oklopno-mehanizirane bojne Pume, uz poruku da i dalje ostanu vjerni vrijednostima za koje su se borili, a koje su trajno utkane u temelje suvremene i moderne hrvatske države.

Crtica iz obrane Otočca – Napad na četničko uporište Podum i brdo Hum 30. prosinca 1991.

Bučje – simbol patnje, otpora i pobjede hrvatskih branitelja

Svečano otrkivena spomen-ploča posvećena poginulim djelatnicima Hrvatskih šuma u Domovinskom ratu

The post Tomo Medved čestitao 33. obljetnicu osnutka gardijske brigade ‘Pume’ first appeared on Dijalog.hr.

Spomen-ploča postavljena je kao trajni znak sjećanja na radnike Hrvatskih šuma koji su tijekom Domovinskog rata izgubili svoje živote, bilo kao pripadnici obrambenih snaga ili kao civilne žrtve ratnih stradanja. Prema dostupnim podacima, više od 2500 zaposlenika Hrvatskih šuma aktivno je sudjelovalo u sastavima Hrvatske vojske i policije, svjedočeći o snažnoj povezanosti šumarskog sektora s obranom zemlje u najtežim godinama. U tim okolnostima 49 radnika položilo je život kao hrvatski branitelji, dok su 24 zaposlenika poginula kao civilne žrtve rata, što dodatno naglašava razmjere stradanja, ali i doprinosa ove profesionalne zajednice.

Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Hrvatskih šuma već godinama aktivno djeluje kroz svoje podružnice diljem Hrvatske, kontinuirano njegujući kulturu sjećanja i poštovanja prema poginulim kolegama. U sklopu svog djelovanja organiziraju komemoracije, paljenje svijeća kod spomen-obilježja te sudjeluju u obilježavanju važnih datuma iz Domovinskog rata, uključujući posjete spomenicima na Ljubovu i drugim mjestima stradanja branitelja povezanih sa šumarskim sektorom. Udruga pritom tijesno surađuje i s drugim braniteljskim organizacijama, s ciljem očuvanja sjećanja na doprinos radnika šumarstva obrani Domovine. Hrvatsko šumarstvo, koje ima više od 260 godina dugu tradiciju organiziranog gospodarenja, u ratnim je godinama dalo dodatni doprinos ne samo kroz sudjelovanje svojih djelatnika u borbenim postrojbama, već i kroz održavanje ključne infrastrukture te sanaciju ratnih oštećenja u šumama nakon oslobođenja.

Predsjednik Uprave Hrvatskih šuma Joško Radanović naglasio je kako postavljanje spomen-ploče predstavlja trajnu i moralnu obvezu prema kolegama koji su dali neprocjenjiv doprinos stvaranju i obrani hrvatske države, ističući važnost institucionalnog pamćenja i odgovornosti prema prošlosti.

„Ovom spomen-pločom odajemo počast našim kolegama koji su u najtežim trenucima za Hrvatsku pokazali iznimnu hrabrost, odgovornost i odanost Domovini. Njihova je žrtva trajno utkana u povijest Hrvatskih šuma i u temelje slobodne Republike Hrvatske“, rekao je Radanović.

Predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Hrvatskih šuma Milivoj Diklić istaknuo je kako je postavljanje spomen-ploče rezultat dugogodišnje inicijative Udruge, čiji je temeljni cilj bio dostojno, trajno i vidljivo obilježiti imena stradalih radnika, kako bi njihova žrtva ostala zapisana i prepoznata.

„Ova ploča trajno čuva imena naših poginulih kolega od zaborava. Zahvaljujemo Upravi Hrvatskih šuma koja je prepoznala važnost ove inicijative i omogućila njezinu realizaciju“, rekao je Diklić.

Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved tom je prilikom naglasio da spomen-ploča ima snažnu simboličku i edukativnu ulogu, jer služi kao stalni podsjetnik na žrtvu podnesenu za hrvatsku slobodu i neovisnost.

„U godini u kojoj obilježavamo 30. obljetnicu pobjede u Domovinskom ratu važno je trajno obilježavati imena onih koji su svoje živote položili za slobodu Hrvatske. Ovakva obilježja svjedoče o najtežem razdoblju naše novije povijesti i o temeljima na kojima je izgrađena Republika Hrvatska“, istaknuo je Medved.

Inicijativu za postavljanje spomen-ploče pokrenula je Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Hrvatskih šuma, dok je projekt u cijelosti financiran sredstvima Hrvatskih šuma d.o.o. Spomen-ploča izrađena je od crnog granita iz Zimbabvea, a stihovi uklesani na njoj djelo su autorice Marije Gregurović Banovac, čime je ovom obilježju dana dodatna umjetnička i simbolička vrijednost.

Crtica iz obrane Otočca – Napad na četničko uporište Podum i brdo Hum 30. prosinca 1991.

Bučje – simbol patnje, otpora i pobjede hrvatskih branitelja

Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a Bogdanovci o ubojstvu Ante Paradžika, Crvenkapi, Jean-Michel Nicolieru…

The post Svečano otkrivena spomen-ploča posvećena poginulim djelatnicima Hrvatskih šuma u Domovinskom ratu first appeared on Dijalog.hr.

Božićni susreti obitelji nestalih hrvatskih branitelja već se niz godina održavaju u organizaciji Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, a redovito okupljaju i predstavnike drugih braniteljskih i stradalničkih udruga. Ovakva okupljanja predstavljaju važan prostor međusobne potpore, razmjene iskustava i emocionalne bliskosti među obiteljima koje dijele istu bol i neizvjesnost, ali i jačanja nade da će sudbine nestalih osoba biti razjašnjene. Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, na čelu s predsjednicom Ljiljanom Alvir, kontinuirano surađuje s Ministarstvom hrvatskih branitelja u procesima traženja nestalih, organizirajući pritom i druge aktivnosti, poput obilježavanja Međunarodnog dana nestalih osoba, stručnih tribina te javnih rasprava o pravu obitelji na istinu o sudbini nestalih.

Skup je organizirao Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, a ministar Medved tom je prilikom obiteljima izrazio zahvalnost na iskazanom povjerenju i dugogodišnjoj potpori. Posebno se obratio onima koji još uvijek tragaju za svojim bližnjima, uputivši im poruku nade i ohrabrenja te želju da u dogledno vrijeme dobiju odgovore i saznaju istinu o sudbini svojih nestalih članova obitelji.

U sklopu programa, izaslanstva su odala počast žrtvama Domovinskog rata polaganjem vijenaca kod spomen-obilježja Glas hrvatske žrtve – Zid boli na zagrebačkom groblju Mirogoj, kao i kod Zajedničke grobnice neidentificiranih posmrtnih ostataka – Kenotafa na Krematoriju, čime je odana počast svim poginulim i nestalim braniteljima i civilnim žrtvama rata.

Obraćajući se okupljenim obiteljima, ministar im je još jednom zahvalio na povjerenju i ustrajnosti, a osobitu je zahvalnost izrazio obiteljima čiji su članovi identificirani, istaknuvši njihovu solidarnost i podršku obiteljima koje još uvijek prolaze kroz neizvjesnost potrage. Ponovio je poruku nade i ohrabrenja, uz želju da i one obitelji koje još čekaju odgovore uskoro dođu do istine o sudbini svojih najmilijih.

Medved je naglasio da su tijekom ove godine, zahvaljujući naporima hrvatskih institucija, identificirane 43 osobe – hrvatski branitelji i civili nestali u Domovinskom ratu. Dodao je kako su u proteklih devet godina njegova mandata ukupno identificirane 323 osobe, čime je velikom broju obitelji vraćen mir i dostojanstvo, dok se za sudbinom još uvijek traga za 1740 nestalih osoba.

Ujedno je pozvao sve koji imaju saznanja o mogućim mjestima masovnih ili pojedinačnih grobnica s posmrtnim ostacima žrtava iz Domovinskog rata da se s povjerenjem obrate nadležnim institucijama, kako bi se proces traženja i identifikacije mogao dodatno ubrzati.

„Ministarstvo hrvatskih branitelja zajedno sa svim dionicima nastavit će predano i neumorno tražiti nestale osobe“, poručio je Medved, zahvalivši pritom svima koji na bilo koji način sudjeluju u zahtjevnom i dugotrajnom procesu traženja osoba nestalih u Domovinskom ratu.

Uz ministra Medveda, koji je na susretu sudjelovao kao izaslanik predsjednika Vlade, u izaslanstvu za polaganje vijenaca bili su i ravnateljica Uprave za zatočene i nestale Ana Filko te ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar Krunoslav Šeremet.

Vijence su položili i izaslanik predsjednika Republike brigadir Nikola Mostarac, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora saborski zastupnik Ante Deur te izaslanica gradonačelnika Grada Zagreba Suzana Hloverka Noršić.

U Crkvi Sveta Mati Slobode potom je služena misa za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civilne žrtve, nakon čega je uslijedilo zajedničko druženje okupljenih obitelji i uzvanika uoči nadolazećih božićnih blagdana, navodi se u priopćenju Ministarstva hrvatskih branitelja.

Crtica iz obrane Otočca – Napad na četničko uporište Podum i brdo Hum 30. prosinca 1991.

34. godišnjica masakra na Ovčari: Sjećanje na 200 žrtava iz vukovarske bolnice

Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a Bogdanovci o ubojstvu Ante Paradžika, Crvenkapi, Jean-Michel Nicolieru…

The post Održan tradicionalni Božićni susret obitelji nestalih branitelja: Medved obećao još predaniji rad first appeared on Dijalog.hr.

U ranim jutarnjim satima 6. prosinca 1991., na dan poznat kao ‘crni petak dubrovački’, snage srpsko-crnogorskog agresora pokrenule su opći i žestoki napad na grad. Najintenzivniji udari usmjereni su prema tvrđavi Imperial na brdu Srđ iznad grada, zatim prema povijesnoj jezgri, hotelu Belvedere te naseljima Nuncijata i Sustjepan.

Malobrojni branitelji smješteni u tvrđavi Imperial u jednom su kritičnom trenutku zatražili od suboraca u gradu da usmjere vatru upravo na samu tvrđavu, jer su daleko nadmoćniji neprijateljski vojnici već bili zauzeli njezin gornji dio. Taj hrabri potez pokazao se uspješnim, jer je agresor bio prisiljen na povlačenje uz značajne gubitke.

Tog jednog dana poginulo je 19 civila i branitelja, dok je ranjeno 60 osoba. Kroz cijeli Domovinski rat na dubrovačkom području stradalo je više od 300 branitelja i civila, više od 30 tisuća stanovnika bilo je prisiljeno napustiti domove, a šteta na imovini bila je neprocjenjiva.

Bitka za Srđ 6. prosinca 1991. predstavlja jednu od najvećih pobjeda hrvatskih snaga u Domovinskom ratu, jer bi pad Srđa neizbježno doveo do pada cijelog Dubrovnika. Tvrđavu Imperial branilo je oko 34 branitelja (21 dubrovački branitelj i 13 pripadnika HOS-a), uz dodatnih šest koji su pritekli u pomoć, nasuprot daleko brojnijim i bolje opremljenim agresorskim snagama. Tog dana na prvim crtama obrane grada nalazilo se točno 163 branitelja, po čemu je kasnije, 16. siječnja 1992., osnovana 163. brigada Hrvatske vojske. Granatiranje UNESCO-om zaštićene povijesne jezgre tog dana obuhvaćalo je tisuće projektila, što je izazvalo globalnu osudu i pojačalo međunarodni pritisak na agresora. U obrani grada sudjelovali su i strani dragovoljci iz više od 35 zemalja, motivirani borbom za slobodu, a njihova uloga posebno je istaknuta izložbama tijekom obilježavanja.

Program obilježavanja započeo je u srijedu 3. prosinca predavanjem o Domovinskom ratu u dubrovačkim školama, dok se u četvrtak nastavio križnim putem na Srđ, prikazivanjem dokumentarnog filma “Istina” i koncertom Dubrovačkog simfonijskog orkestra u crkvi Male braće.

U petak je odana počast stradalim braniteljima na području grada, otvorena je izložba “Strani dragovoljci u Domovinskom ratu” te predstavljen dokumentarni serijal “Zagonetka Pobjede”.

Na sam dan obilježavanja Dana dubrovačkih branitelja bit će odana počast poginulima kod Spomen križa na groblju Boninovo, ispred zgrade MUP-a, na Srđu te na Liechtensteinovu putu u sjećanje na stradale vatrogasce i pripadnike Hrvatske ratne mornarice.

Pred starom gradskom lukom bit će odana počast pomorcima i braniteljima koji su stradali na moru. Poslijepodne slijedi mimohod Gradske glazbe Dubrovnik, a u katedrali svečana misa zadušnica. Večer će upotpuniti koncert Đanija Stipaničeva s klapama More i Ragusavecchia na Stradunu.

Obilježavanje 34. obljetnice hrabre obrane Dubrovnika u Domovinskom ratu završit će u nedjelju utrkom “Stazom deva” i prikazivanjem dokumentarnog filma “Hrvatski mučenici”.

34. godišnjica masakra na Ovčari: Sjećanje na 200 žrtava iz vukovarske bolnice

Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a Bogdanovci o ubojstvu Ante Paradžika, Crvenkapi, Jean-Michel Nicolieru…

34. godišnjica stradanja Ernestinova: Sjećanje na žrtve Domovinskog rata

The post Obilježena 34. obljetnica Dan branitelja u Dubrovniku first appeared on Dijalog.hr.