Početak rata za hrvatsku neovisnost obilježila je visoka motiviranost branitelja i vjera u pobjedu. Bili smo nenaoružani, a neprijatelj je započeo s masakrima nad našim narodom. Osim nad ljudima zločine je vršio i nad sakralnim objektima. S jedne strane bio je goloruki narod, s druge je strane bila višestruko nadmoćnija vojska, a obavještajne i državne strukture države u nastajanju dobrim su djelom bile odane bivšem sistemu.
Jedan događaj iz tog vremena koji je neopravdano manje poznat u našoj široj javnosti na najbolji način pokazuje što se zbiva kad se Boga postavi na prvo mjesto.
Naime, kad je JNA prestala glumiti arbitra između pobunjenih Srba i hrvatskih snaga, 20. rujna 1991. Jugoslavenska vojska je pokrenula veliki napad iz više smjerova s ciljem okupacije Hrvatske. Prije toga je, 1990. godine, Račan predao oružje teritorijalne obrane vojsci JNA, a Budimir Lončar, Hrvat, komunist, predstavnik Jugoslavije u Ujedinjenim narodima, isposlovao embargo na uvoz oružja za područje bivše Jugoslavije.
Američki državni tajnik bio je neposredno pred početak otvorenog sukoba u Beogradu, a zapadne države prognozirale su da će hrvatski otpor trajati dva tjedna. Milošević kao izdanak međunarodnih financijskih krugova bio je njihov izbor na budućeg vladara Jugoslavije.
JNA je krenula u napad iz nekoliko pravaca, Dalmacija je trebala biti podijeljena na tri dijela, Banjalučki korpus krenuo je prema zapadnoj Slavoniji, Tuzlanski korpus prema Slavonskom brodu. Najjače neprijateljske snage krenule su posavskim koridorom od Beograda prema Šidu da bi probile linije kod Vinkovaca i Vukovara i spojile se s Banjalučkim korpusom u Zapadnoj Slavoniji.
Prvo mjesto nakon Šida bio je Tovarnik kojeg je branilo tridesetak policajaca i tristotinjak mještana te nekolicina Tigrova koja se tu slučajno našla na proputovanju u Ilok. S druge strane nadirala je kolona vozila koja se protezala cijelom dužinom ceste od Tovarnika do Šida s desetinama tisuća vojnika i kompletnim artiljerijskim naoružanjem.
Osobe iz državnog vrha suočeni s ozbiljnošću situacije otišle su profesoru Ivančiću, dekanu KBF-a i svojevrsnom začetniku karizmatskog pokreta u Hrvatskoj. Profesor ih je utješio riječima: Ne bojte se ništa, organizirat ćemo lanac molitve i Gospodin će to srediti.
Prvi je napad na Tovarnik odbijen, uništena su tri tenka, jedan oklopni transporter, dva su tenka zarobljena, a ubijeno je desetak neprijateljskih vojnika.
Suočen s neočekivanim otporom, neprijatelj je panično uzmicao.
Nakon pregrupiranja idući su dan ponovo napali, ali ovaj put nisu naišli na otpor. Hrvatske su snage evakuirale stanovništvo i povukle se u iduće selo, Ilaču, gdje ih je dočekao otprilike isti broj branitelja i naoružanih civila.
Ohrabreni prolaskom kroz Tovarnik bez otpora, pripadnici JNA bahato su nastavili prema Ilači.
U tom slavonskom selu dogodio se jedan od onih preokreta koji se mogu shvatiti samo Božjom logikom.
Branitelji su ovaj put bili još učinkovitiji, skupina Tigrova organizirala je obranu i kad je naišla kolona uništili su desetak tenkova, iz stroja izbacili veći broj neprijateljskih vojnika nego u Tovarniku, a panika koja je nastala kod pripadnika JNA teško je opisiva.
Tada se događa situacija koju u Bibliji imamo opisanu u nekoliko navrata – neprijatelj krene uništavati vlastite snage.
Dva su moguća scenarija. Prema jednom je pilot greškom otvorio vatru na svoje postrojbe, a prema drugom su preneraženi gubitcima, vojnici s terena preuveličali brojnost i opremljenost hrvatskih snaga i do generalštaba je stigla vijest o hiljadama Ustaša naoružanih najmodernijim oružjem.
Suočeni s mogućim zarobljavanjem velike količine ratne opreme i naoružanja, vrh JNA je donio odluku o njegovu uništavanju. Uskoro je avijacija JNA bombardirala vlastitu kolonu, poginulo je stotine vojnika i uništen veliki broj oklopa i vojnih vozila.
Ova operacija nije mogla proći bez posljedica. Jedan je vojnik idući dan parkirao oklopno vozilo pred nacionalnom skupštinom i pozvao državni vrh da oni odu i bore se u Hrvatsku. Informacija da su avioni JNA uništili vlastite snage i da je poginulo 380 vojnika u prijateljskoj vatri rezultirala je potpunim raspadom sustava mobilizacije u Srbiji.
S položaja u Slavoniji je dezertiralo više tisuća vojnika, cijele postrojbe su ostavljale opremu i uputile se svojim kućama. Vukovar je dobio na vremenu, organizirao je obranu idućih mjeseci, a tako je i cijela Hrvatska dobila šansu da se obrani što se na kraju i dogodilo. Detaljan opis ovih ratnih događanja dostupan je na poveznici ovdje.
Gledajući iz duhovnog aspekta, lanac molitve koju je organizirao jedan karizmatski svećenik rezultirao je tako istim učinkom koji je u nekoliko navrata opisan u Bibliji – naveo je neprijateljske vojnike da sami sebe bombardiraju.
Poznata je i priča o Gideonu (Suci 7:15-22)kad je na Božju intervenciju u boj poveo samo 300 ratnika. Neprijatelji su se poubijali međusobno i pobjeda je došla jer se Gideon u potpunosti oslonio na Boga.
Prema zapisima Svetog pisma, osim Gideona, slično je iskustvo doživio i Jošafat, a opisano je u 2. knjizi Ljetopisa 20.
U knjizi proroka Zaharije (Zah 14:13) proročanstvo o opsadi Jeruzalema, koja se tek treba dogoditi, također najavljuje da će neprijatelji Izraela sami po sebi otvoriti vatru. Identičnu situaciju nalazimo i kod Ezekijela u poglavljima 38. i 39.
Hrvatska je 1991. obranjena hrabrošću i spremnosti na žrtvu njenih branitelja i direktnom Božjom intervencijom.
Crtica iz obrane Otočca – Napad na četničko uporište Podum i brdo Hum 30. prosinca 1991.
Bučje – simbol patnje, otpora i pobjede hrvatskih branitelja
Svečano otkrivena spomen-ploča posvećena poginulim djelatnicima Hrvatskih šuma u Domovinskom ratu
