Crtica iz obrane Otočca – Napad na četničko uporište Podum i brdo Hum 30. prosinca 1991.

Predzadnjeg dana 1991. godine na Ličkom ratištu, u okolici Otočca, poduzeta je ofenzivna vojna akcija s ciljem nanošenja štete neprijateljskoj vojsci i pokušajem neutraliziranja kota s kojih je terorizirano stanovništvo Otočca.

Cilj su bili položaji na liniji razgraničenja u selu Podum s kojeg se Otočac napadao bestrzajnim topovima, minobacačima i „pragama” te minobacački položaj u selu Škare koje je smješteno iza brda Hum koje se nadvija nad Podumom.

Povodom godišnjice ove akcije, razgovarali smo s jednim od sudionika Riječaninom Zoranom Šalovom.

Šalov se kao učenik srednje trgovačko-tekstilne škole u dobi od 18 godina i bez prethodnog vojničkog iskustva prijavio kao dragovoljac u Otočku 133. brigadu ZNG/HV.

Brigadi je pristupio u rujnu potaknut primjerom prijatelja iz kvarta, Vežičana koji su već bili aktivni u obrani Domovine. Iako su bili prisutni i na drugim ratištima, najveći broj njih borio se u Lici.

Slučaj je htio da se jednom dijelu njih koji su završili u Otočcu pridruži i Šax, kako su ga zvali prijatelji.
Mršo, File, Kina i Đani tako su dobili još jedno pojačanje iz kvarta.

U Božićno vrijeme te 1991. donesena je odluka da se poduzme spomenuta ofenzivna akcija.

Osamdesetak pripadnika 133. brigade kojoj su bili priključeni i pripadnici samostalnog voda Meduza iz Senja krenulo je u četiri ujutro iz jednog od skladišta u Otočcu koje je poslužilo kao polazna točka.

Nakon sat vremena pješačenja kroz noć stigli su do prvih neprijateljskih položaja u Podumu. Ubrzo su bili primijećeni i započela je razmjena vatre. Selo je bilo razvučeno u podnožju brda Hum, a iz jedne od kuća te s položaja na Humu od pedesetak metara iznad kuća pružan je žestoki otpor.

Hrvatski su branitelji bili raspoređeni u strijelce, naoružani lakim naoružanjem, „zoljama” i puškomitraljezima.

Po njima su djelovali puškomitraljezi i automatske i poluautomatske puške kojima su bili naoružani lokalni četnici.

U jednom trenutku svi su bili prikovani za tlo, a iznad glava fijukali su im meci. Rješenje za neutraliziranje položaja u kući bilo je u aktiviranju protuoklopnog naoružanja, tražila se hladna glava i mirna ruka i spremnost na rizik.

U toj pat poziciji nekolicina branitelja procijenila je da je vrijeme za uporabu protuoklopa. Kuća je pogođena s dvije „zolje” i taj je neprijateljski položaj bio uništen.

Osokoljeni ovim uspjehom u samom začetku akcije, otvorena je i paljba iz puškomitraljeza na položaj na padini Huma i neprijateljski puškomitraljezac precizno je pogođen točno u čelo.

Put prema vrhu Huma činio se otvoren. Negdje na polovici uspona branitelji su naišli na zemunicu iz koje je jedan neprijateljski vojnik uspio pobjeći skokom sa stijene i uz mekano prizemljenje na terenu kojeg je sasvim sigurno dobro poznavao. Njegov suborac nije imao odlučnosti da ga slijedi i pripadnici 133. brigade imali su prvog zarobljenika u toj akciji.

Kasnije će se ispostaviti da se radilo o Neđeljku Čurčiću, stručnjaku za artiljerijsko oružje koji je već bio zarobljavan i razmijenjen, a navodno je bio važan neprijateljskoj vojsci tako da je više zarobljenih hrvatskih branitelja bilo razmijenjeno za njega.

Naš mu je sugovornik ponudio čokoladu i pokušao mu objasniti kakva je hrvatska vojska te da se ne treba bojati. Čurčić je zbog Šaxovih godina i humanog odnosa prema njemu procijenio da bi mogao iskoristiti naivnost mladog borca pa mu je predložio da ga odveže i pusti da on ide ispred pa da će on reći svojima da ne pucaju ako se susretnu s njima.

Nakon ove krive procijene srpskog vojnika komunikacija je bila završena, ali svejedno do kraja akcije, a ni nakon toga nije doživio nikakva maltretiranja od strane hrvatskih vojnika.

Ubrzo je osamdesetak branitelja s ovim zarobljenikom došlo do vrha Huma s kojeg se s jedne strane pružao pogled na Otočac, a s druge na sela u ravnici među kojima je bilo i selo Škare s minobacačkim položajima.

Akcija je bila koordinirana, a na drugom pravcu bili su angažirani pripadnici A bojne 111. riječke brigade.

U to vrijeme Hrvatska vojska je još bila malobrojna i slabo naoružana i nakon što je prošao faktor iznenađenja neprijatelj je uspostavio snažnu obranu, a hrvatske snage nisu imale ljudstva za osigurati bokove.

Zbog opasnosti da se ne bi našli u okruženju, a djelomice i zbog zadovoljstva postignutim, zapovjedništvo akcije donijelo je odluku o izvlačenju i povratku u Otočac.

Na povratku su hrvatski branitelji poveli i još nekoliko srpskih civila na koje su naletjeli putem.

U tijeku ove akcije uništena su dva neprijateljska gnijezda, desetak neprijateljskih vojnika, zarobljen je važan neprijateljski časnik i nekoliko civila koji su se našli u tim borbenim okolnostima koji su kasnije razmijenjeni za hrvatske civile i branitelje.

U cijeloj akciji ni jedan hrvatski branitelj nije poginuo niti je ranjen, neprijatelj je doživio štetu zbog koje su njihovi budući manevri bili mnogo oprezniji, a uskoro je došlo i primirje koje će u okolici Otočca trajati do Oluje i velike pobjede Hrvatske vojske.