Svijet je s početkom 2026. godine, sasvim izvjesno, ušao u novo poglavlje neizvjesnosti. Sigurnosni mehanizmi se urušavaju na očigled cjelokupne svjetske javnosti i dojam je da su svjetski moćnici u jednoj suludoj pokerskoj partiji.
Ulozi u toj igri sve su veći. Dijelovi teritorija, neovisnost suverenih država, NATO savez, životi milijuna u ratu u Ukrajini i ratovima koji bi mogli uslijediti, sve je na stolu.
Financijska kriza kakvu svijet nije vidio mogla bi nastati ako se uslijed poremećaja u trgovinskim odnosima raspline financijski sustav koji odavno ne počiva na zlatnim rezervama već na uvjerenjima o budućem gospodarskom rastu.
Nakon što je šokirao svijet filmskom akcijom otmice venezuelanskog predsjednika Madura u kojem ni jedan jedini američki vojnik nije poginuo, Donald Trump je najavio mogućnost aneksije Grenlanda.
Nitko ga više ne ismijava, naprotiv, Europljani polako postaju svjesni kud su ih dovele njihove promašene politike.
Krene li Trump u realizaciju svojih najava o Grenlandu, NATO savez će prestati postojati i globalno preslagivanje koje je već u tijeku ući će u novu brzinu.
Hrvatska pozicija u toj je slagalici poprilično komplicirana. Prostor na kojem se sudaraju silnice svjetskih interesa već je bio poprište početka jednog svjetskog rata.
Hrvatski istočni susjedi, baš kao i oni sjeverni s nostalgijom gledaju na vrijeme kad su upravljali našim teritorijima i uvijek jedno oko uvijek drže usmjerenim na njih.
Jadranska obala tiha je patnja njenih nekadašnjih vladara.
Sigurnost koju je Hrvatska polagala u NATO savez topi se poput snijega na južini.
Hrvatska je u geopolitički kaotičnom stanju pred odlukom o savezništvima kojima treba stremiti, a stav o aktualnoj situaciji na Grenlandu indikator je smjera u kojem Hrvatska namjerava krenuti.
Službena Hrvatska politika zauzela je očekivano proeuropski stav uz laganu kritiku američkih najava i poziv na razboritost.
Dok vlada i Premijer ističu okvir Europske unije, NATO-a i trgovinskih odnosa, Predsjednik naglašava pravo stanovnika Grenlanda na samoodređenje.
Iako kreću iz različitih pozicija, ovaj put dva se brda ne sukobljavaju već na neki način nadopunjuju.
Lijeva opozicija u Hrvatskoj ne odudara bitnije od ovih stavova, njihove kritike konkretnije su upućene Trumpovim politikama, a to je i smjer kojeg drže od njegove pojave u političkom prostoru.
Potpuno razumljivo. Donald Trump je najzaslužniji za odbacivanje ludila WOKE kulture, a dao je i značajan poticaj prolife pokretu i smanjenju broja pobačaja u Americi.
Nitko mu ne može oduzeti ni zasluge za prekid rata između Izraela i Irana koji je mogao prerasti u globalni sukob. Zaustavio je i sukog Izraela i Palestinaca, Indije i Pakistana, Armenije i Azerbajdžana, Ruande i Konga i Tajlanda i Kambodže, a jedini se od svih svjetskih čelnika i lidera međunarodnih institucija ozbiljno trudio Rusiju i Ukrajinu približiti postizanju mira.
Zbog njegovih nesumnjivih zasluga za tradicionalne i konzervativne vrijednosti i doprinos miru u raznim sukobima u svijetu zanimljivo je promatrati kako na Trumpov stav prema Grenlandu gledaju na domaćoj konzervativnoj sceni, u Crkvi i na desnici.
Službena Crkva u Hrvatskoj nije se oglašavala o ovoj temi kao ni većina vjerskih medija s dvije iznimke. Portal Bitno je prenio tekst Edwarda Fessera iz First Things s kritikama Trumpu, a podcast Ora et Labora je u svojoj objavi od 20. siječnja naznačio dosadašnje Trumpove zasluge i geopolitičke bitke u pozadini aktualne krize uz dozu rezerve za moguće buduće postupke američkog predsjednika.
Nas je zanimalo kako aktualnu situaciju oko Grenlanda komentiraju predstavnici desnih oporbenih stranaka i nezavisni zastupnici u Hrvatskom saboru koji djeluju na toj strani političkog spektra te kako bi se po njihovu mišljenju Hrvatska trebala postaviti u ovom slučaju.
Iz Mosta nisu bili voljni komentirati ovu osjetljivu temu, a svoje izjave dali su nam nezavisni zastupnik dr. sc. Nino Raspudić i saborski zastupnik dr. Damir Biloglav iz Dom i nacionalno okupljanje. Iz Hrvatskih suverenista, svoj komentar dao je član predsjedništva, Frano Čirko.
Evo što su nam rekli;
Nino Raspudić
Ironično bismo mogli reći kako je, u ovakvim situacijama, sreća u nesreći to što nas nitko ništa neće pitati i što ništa oko Grenlanda neće ovisiti o nama. Predaleko je Grenland od bilo kakvog hrvatskog interesa i bilo kakve obveze lojalnosti u srazu SAD-Danska (budući da su obije članice NATO-a), da bismo ikakvim našim angažmanom u toj priči riskirali i cent našeg novca, a kamoli glavu našeg vojnika.
No to ne znači, kad nas se upita, da o tome ne trebamo imati svoj stav. Hrvatska, ali i sve druge članice NATO-a, pa i EU i onoga što nazivamo “Zapadni svijet” općenito, po prvi put se nalaze u situaciji da imaju, za sad, samo politički i carinski sukob dviju država unutar “našeg” okvira.
Međunarodno-pravno i formalno, Danska je u pravu, koliko god stajale činjenice da stanovnike Grenlanda ni u prošlosti nitko nije pitao dio koje države žele biti, kao i to da je Grenland dvostruko bliže teritoriju SAD-a nego Danskoj, pa čak i razumijevajući potrebu Amerike da svoje strateški važno predvorje bolje zaštiti od ugroze drugih supersila, nego što bi to bila u stanju napraviti Danska.
Nadam se da će razum i svijest o vrijednosti šireg zapadnog savezništva prevladati. Pretpostavljam kako se radi o ranije već viđenoj Trumpovoj trgovačkoj strategiji maksimalističkog zahtjeva u startu, kako bi se na koncu postiglo neko “srednje” rješenje.
Ako je riječ samo o geostrategiji i potrebi jače američke vojne kontrole u tom dijelu svijeta, budući da američke vojne baze tamo već postoje, ne vidim razlog da se u sadašnjem okviru ne može dogovoriti i jača vojna prisutnost.
Hrvatska kao mala zemlja, koja je kroz povijest iskusila što znači teritorijalna pretenzija većih i jačih zemalja, ne bi se trebala radovati dokidanju međunarodnog prava i uvođenja isključivo “prava” jačeg.
Dakle, Hrvatska treba formalno dati za pravo Danskoj, ali i pozvati na dogovor i kompromis, jer sve drugo bi bilo nepovratno pucanje atlantskog savezništva sa srednjoročno katastrofalnim posljedicama po Europu, a dugoročno i po SAD.
Damir Biloglav
Moj stav je da se svjetski poredak uspostavljena nakon 2. Svjetskog rata u međuvremenu raspao. Ključni trenutak je bio pad komunizma u SSSR-u i drugim komunističkim zemljama.
Slijedilo je razdoblje u kojem se pojavljuju novi važni igrači, prije svega Kina, a gube na značaju stari akteri poput Europe.
UN postupno gubi utjecaj a najdalje odlazi WHO koja pokušava igrati ulogu neprikosnovenog gazde, za početak na području javnog zdravstva.
Jako dugo bi se moglo govoriti i o nizu drugih globalnih procesa koji teku usporedo i interferiraju. Konačan učinak je potpuni raspad međunarodnog prava što Trump shvaća i počinje djelovati sukladno primordijalnim zakonima to jest zakonima jačeg.
To je zametak novog svjetskog poretka na kojeg mi ne možemo utjecati, ali bi upravo zbog toga trebali biti duplo pametniji od jačih kako bi se postavili na način koji je najbolje usklađen s našim interesima.
Mi ne smijemo ići u klinč s velikim silama. Nitko nas ni ne pita za bilo što. Nemamo nikakvih interesa na Grenlandu i prihvaćamo svaki mirni dogovor onih koji su uključeni u taj problem.
Frano Čirko
S jedne strane, ovakve otvorene Trumpove prijetnje Europi oduzimanjem Grenlanda puno govore o jačini Europe. Možete li zamisliti kako u istom kontekstu Trump govori ne o većim ruskim otocima Arktičkog oceana, poput otočja Novaje zemlje, već samo o malim Diomedovim otocima u Beringovom moru?
Naravno da ne možete. To se ne može dogoditi jer je Rusija dovoljno jaka. No, Europi se očito može dogoditi jer je dovoljno slaba. Slaba i liberalna, kako to kaže Trumpova administracija. Upravo time opravdavaju želju da pod svoje ruke stave arktičku granicu američke obrane. SAD ne želi da joj o slaboj i liberalnoj Europi ovisi njezin arktički štit.
S druge strane, SAD eskalacijom odnosa s Europom čini i pogrješku. Jer, upravo je SAD kroz svoj višedesetljetni projekt “širenja demokracije” uvelike doprinio tome da Europa bude slaba i liberalna.
Kroz sorošizaciju civilnoga društva, financiranje medija i organizacija koje su djelovale protiv interesa vlastitih naroda, promovirajući sve vrste autodestruktivnih vrijednosti, pa i direktno sudjelujući u dovođenju ljevičara na vlast – poput onoga u Hrvatskoj 2000. godine – kroz sve to je SAD debelo doprinio da je Europa danas onakva kakvu ju Trump i njegova administracija opisuju. Slaba i liberalna.
Ako već želi biti i ostati hegemon, bolji potez SAD-a bilo bi “iskupljenje” za te nečasne radnje po Europi – na obostranu korist. Pomoć u vraćanju Europe izvornim zapadnim vrijednostima, uvjetujući suradnju zaštitom slobode govora, remigracijom europskih država, ulaganjem u obranu, odustajanjem od zelenog ludila suprotno vlastitim gospodarskim interesima i zaštitom temeljnih europskih vrijednosti od ljevičarskih težnji za autodestrukcijom.
