Crkva u eri algoritama: kako digitalni mediji mijenjaju put vjerske informacije

Medijski monopol nad vjerskom informacijom pao je i nikada se neće vratiti. To je dobra vijest. Loša je da je na njegovo mjesto stupila moć bez imena, adrese i odgovornosti to jest algoritam koji ne razlikuje biskupovu poruku od stranice influencera s dvjesto tisuća pregleda.

Trideset godina hrvatski je vjernik o svojoj Crkvi čitao ono što su mu odabirali drugi. Uređivačke politike nekoliko velikih redakcija odlučivale su hoće li se o Crkvi pisati kao o dijelu naroda ili kao o predmetu istrage; hoće li svećenik biti pastir ili sumnjivac; hoće li se o Domovinskom ratu i krunici oko vrata govoriti s poštovanjem ili s podsmijehom. Vjerski su mediji postojali, ali možemo reći da su bili u svojevrsnom getu jer su ih čitali oni koji su ionako već vjerovali.

Masovnom primjenom tehnologije taj je monopol pao. Pametni telefoni i digitalne platforme taj su monopol srušili. Nije ga, dakle, srušila neka promišljena crkvena strategija, a ni politička odluka. Tehnologija je postupno zavladala životnim navikama naše civilizacije. Danas svaka župa, svaka molitvena zajednica i svaki pojedinac imaju kanal do publike koji nijedna redakcija više ne može zatvoriti.

Bila bi, međutim, opasna naivnost misliti da je time bitka dobivena. Sada umjesto nekolicine novinara i urednika s imenom i prezimenom, odlučuje sustav koji nema nužno ni ime ni odgovornost, a glavni mu je kriterij naša reakcija.

Stara je kula Babilonska pala. Monopol na oblikovanje javnog mišljenja umjesto redakcija preuzeli su algoritmi, a na bespoštednu bitku za pregled, lajk ili pozitivni komentar više nitko nije imun.

Tako bake na Facebooku objavljuju sliku svoje unučadi na krštenju, a svećenik na istoj platformi umjesto istina vjere objavljuje poruke nalik na new age floskule.

Sredstvo više nije prepreka pa će bake izložiti privatnost svoje obitelji, a svećenik navještanje evanđelja podrediti objavama nepoznatog autora u kojima se ne spominju Krist, Blažena Djevica Marija niti Duh Sveti.

Isto tako, svaki će angažirani vjernik, ili onaj koji to želi biti, objaviti fotografiju s procesije, video propovijedi s duhovne obnove ili događaj s hodočašća.

Algoritmi sve te objave uredno sortiraju, označavaju i serviraju korisnicima koji su pokazali zainteresiranost za slične sadržaje svojim prethodnim reakcijama.

Vijest nas više ne čeka; ona nas presretne

Prvi podatak koji bi trebao promijeniti svaku župnu i biskupijsku komunikacijsku raspravu u Hrvatskoj glasi: publika informaciju uglavnom više ne traži.

Prema istraživanju koje je za Agenciju za medije u travnju 2026. na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1014 punoljetnih građana provela agencija Ipsos, gotovo 60 posto Hrvata do vijesti u pravilu dolazi slučajno. Među pripadnicima generacija Z i Y taj udio raste na 70 posto. Oni sami navode da vijesti „nikada“ ili „rijetko“ ciljano traže.

Istraživanje dijeli hrvatsku publiku na dva svijeta koji se sve manje dotiču. Oko 60 posto građana pripada tradicionalnim medijskim konzumentima: prate vijesti u fiksnim terminima, naviknuti su na određenu emisiju u točno određeno vrijeme, više od polovice ih vijesti aktivno traži i vijesti smatraju važnima.

Preostalih 40 posto su digitalno-mrežni konzumenti: bez rutine, s osjetno nižom percipiranom važnošću vijesti, a svaki treći među njima često izbjegava vijesti u cjelini.

Prevedeno na crkveni jezik: pastir koji u srijedu u podne objavi priopćenje na mrežnoj stranici biskupije obratio se onima koji su ga već namjeravali čuti. Do onih drugih, a to su upravo mladi, oni koje se najviše želi dosegnuti, nije stigao ni slučajno.

Vjera u Hrvatskoj još živi od žive riječi

Ipak, kad je riječ o vjeri, hrvatski se obrasci razlikuju od političkih, a oni pokazuju da Crkva ima prednost koju rijetko koristi.

Istraživanje provedeno u sklopu projekta „Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama“ (KAT), koji od rujna 2023. zajednički provode Hrvatsko katoličko sveučilište, Hrvatski katolički radio i Hrvatsko društvo katoličkih novinara, pokazalo je na uzorku od 600 punoljetnih građana da se 28 posto ljudi o vjerskim temama informira na misnim bogoslužjima, a 45 posto kroz razgovore s članovima obitelji, prijateljima i kolegama.

Ovakav odnos preferiranih izvora informiranja u hrvatskom je društvu iznimka, a nikako nije pravilo. Naime, kod društvenih i političkih tema primarni su izvor internetski portali, koje kao glavni kanal navodi 70 posto građana. Ambon i obiteljski stol, dakle, kod vjerskih pitanja još imaju težinu koju su u svemu ostalome izgubili. Nijedna platforma to nije uspjela istisnuti. Taj je kapital Crkva stvarala stoljećima.

Isto istraživanje, međutim, otkriva i neke neugodne realnosti. Trećina građana o vjerskim se temama ne informira uopće. U zemlji u kojoj se, prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz 2022., katolicima izjašnjava 79 posto građana, to znači da stotine tisuća krštenih ljudi o vjeri saznaju samo ono što do njih slučajno doleti, a to se najčešće događa kad izbiju neke afere.

Prepoznatljivost vjerskih medija taj razmjer potvrđuje. Glas Koncila poznaje 32,8 posto građana, Hrvatski katolički radio odnosno Hrvatsku katoličku mrežu 31,8 posto, Laudato TV 23,2 posto, Radio Mariju 12,5 posto, a portal Bitno.net tek 3,3 posto. Nijedan katolički medij u Hrvatskoj nije poznat ni trećini nacije koja se izjašnjava katoličkom.

Povjerenje pritom nije visoko ni prema jednom kanalu: prosječna ocjena povjerenja u medije kad je riječ o vjerskim temama iznosi 3, dakle neutralno. Radiju i televiziji vjeruje se više, internetskim portalima i društvenim mrežama manje. Iznadprosječno povjerenje uživaju samo dvije kategorije, prijatelji i poznanici te novinari i urednici vjerskih medija.

Taj je nalaz važniji nego što se na prvi pogled čini. Hrvatski građanin ne vjeruje portalu koji mu svakodnevno objašnjava što bi trebao misliti o Crkvi već svoje povjerenje poklanja čovjeku kojeg poznaje i uredniku koji s njim dijeli svjetonazor. Medijska tvrđava koja je desetljećima proizvodila javno mnijenje o Katoličkoj Crkvi, još iz vremena kad su politički komesari diktirali smjer medijima, još stoji, ali su joj zidovi popucali. A to pokazuju i brojke.

Ne postoji „digitalni prostor“. Postoje tri odvojena svijeta

Najvažniji hrvatski nalaz o vjeri na internetu dolazi iz projekta „Prikaz i analiza katoličke tematike u digitalnom medijskom prostoru“, koji na Odjelu za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta vodi doc. dr. sc. Luka Šikić. Analiza razdoblja od 2021. do 2023. srušila je pretpostavku od koje polazi gotovo svaka crkvena komunikacijska strategija, a radi se o onoj prema kojoj postoji jedan digitalni prostor u kojem je dovoljno biti prisutan.

Ta teza, jednostavno, nije točna.

Postoji niz preklapajućih, ali bitno različitih arena, svaka s vlastitim pravilima i vlastitim ključnim akterima.

Lista najutjecajnijih glasova o katoličkim temama mijenja se dramatično, ovisno o platformi.

Web portali

Na web portalima najveći angažman publike ostvaruje kombinacija glavnostrujaških medija, specijaliziranih vjerskih portala i portala s desnoga političkog spektra. Šikićev tim to okruženje opisuje kao visoko kompetitivno i često ispolitizirano. U praksi to znači da se vjerska tema na portalima gotovo nikad ne čita kao vjerska. Ona ulazi u javnost samo ako se može uklopiti u političku podjelu — a najlakše se uklapa kroz aferu, sukob i sumnju.

Katekizam ili pozitivna vijest iz života Crkve ne donosi klikove; istraga donosi.

YouTube

Na YouTubeu je slika gotovo obrnuta i za ovu temu je možda i presudna. Ta platforma funkcionira kao zaseban ekosustav kojim dominiraju neovisni kreatori sadržaja, molitvene zajednice i mediji fokusirani isključivo na duhovne teme. U toj se analizi navodi i da je na platformi YouTube zamijećeno „gotovo potpuno odsustvo glavnostrujaških medija“.

Vrijedi se na tome zadržati.

Tamo gdje su ljudi slobodni sami izabrati što će gledati, bez uredničkog posrednika koji im objašnjava kako da to razumiju, oni u velikom broju izabiru molitvu, katehezu, svjedočanstvo i duhovni nauk.

Ovaj podatak možda i najzornije pokazuje koliko je stvarna vjerska potreba svih ovih godina bila sustavno zapostavljana i nedovoljno prikazana u velikim medijima.

Facebook

Facebook je hibrid. Uz medije i crkvene institucije, značajan angažman ostvaruju stranice posvećene apstraktnim vjerskim pojmovima kao što su milosrđe, suosjećajnost ili tolerancija. Tu su i profili javnih osoba i političkih organizacija koje vjerski jezik koriste kao okvir za svoje interese. Pored iskrenih nakana tu se često može naići i na pokušaje zloupotrebe vjerskih tema.

Nova moć bez imena i adrese

Ako je novinarstvo dužno nadzirati moćnike, tada u ovoj priči postoji moćnik kojeg gotovo nitko ne nadzire.

Vlasnici platformi nisu izabrani, nemaju uredničku odgovornost, ne podliježu hrvatskom medijskom zakonodavstvu i ne obrazlažu svoje odluke nikome. A svakoga dana mogu utjecati na odluku o tome hoće li neka poruka jednog biskupa doći do tisuću ili do sto tisuća ljudi.

Njihov kriterij može iznjedriti cenzuru ili pojavnost neke poruke koja može biti potpuno nesrazmjerna njenoj objektivnoj kvaliteti, istinitosti ili koristi za duhovni rast, društvene procese ili život Crkve.

Priopćenje Hrvatske biskupske konferencije i anonimni video o izmišljenim porukama svetog Padre Pia natječu se pod istim pravilima, a pobjeđuje onaj koji izazove jaču emociju ili onaj kojeg algoritmi iz produkcije vlasnika platforme odaberu kao poželjnijeg.

72. zasjedanje plenarnog Sabora Hrvatske biskupske konferencije — Foto: HINA/ Edvard ŠUŠAK

Nekoliko pojmova, koji se u crkvenim raspravama rijetko izgovaraju, upravlja tim mehanizmom.

Angažman.

Lajkovi, komentari, dijeljenja, vrijeme gledanja. Doseg dobiva ono što izaziva ogorčenje, strah ili ganutost. Mirna kateheza gubi utrku prije nego što je ova i započela.

Viralnost.

Lančano dijeljenje bez provjere izvora. Lažni papin citat širi se brže od pravoga jer je i sastavljen da bi se dijelio, a ne da bi bio točan.

Dekontekstualizacija.

Jedna rečenica iz dvadesetominutne homilije ili podcasta, izvučena i uokvirena naslovom koji joj daje suprotno značenje. Ova je metoda stara koliko i tabloid, samo je danas brža i besplatna.

Ekonomija pažnje.

Sadržaj koji nije proizveden da informira, nego da zadrži. Vjera je u njoj izdašna sirovina, jer se tiče identiteta, a ničim se ne trguje lakše nego identitetom.

Rim je to prepoznao prije mnogih

Crkveno je učiteljstvo na tu promjenu reagiralo ozbiljnije i ranije nego većina hrvatskih medijskih rasprava.

Dikasterij za komunikaciju Svete Stolice objavio je 29. svibnja 2023. dokument „Prema punoj prisutnosti — pastoralno promišljanje o angažmanu u društvenim medijima“, koji su potpisali pročelnik Paolo Ruffini i tajnik Lucio A. Ruiz.

U 82 numerirana odlomka i četiri poglavlja, od kojih prvo nosi naslov „Čuvajte se zamki na digitalnim cestama“, izrečena je tvrdnja koja bi trebala biti polazište svakog razgovora o župnom Facebooku, a ona glasi: u društvenim medijima pojedinac je istodobno potrošač i roba.

Još je izravniji papa Lav XIV. u poruci za 60. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, naslovljenoj „Zaštititi ljudski glas i lice“. Papa poziva medijske i komunikacijske kuće da ne dopuste da „algoritmi usmjereni na osvajanje svake sekunde pažnje po svaku cijenu“ nadvladaju odanost profesionalnim vrijednostima i traženju istine.

Lav XIV. upozorava i na nekritično oslanjanje na umjetnu inteligenciju kao na „sveznajuću prijateljicu“, „djeliteljicu svake informacije“ i „proročicu svakog savjeta“, jer takvo oslanjanje slabi sposobnost analitičkog i kreativnog mišljenja te razlikovanja sintakse od semantike. Čovjek, podsjeća papa, nije „vrsta sastavljena od unaprijed određenih biokemijskih algoritama“.

Papina je teza antropološka, nipošto se ne radi o tehnofobiji. Papino upozorenje svojevrsna je obrana protiv svođenja čovjeka na predvidljiv obrazac ponašanja, što je upravo poslovni model na kojem počiva cijela industrija pažnje.

Kritika prema unutra: prostor je ostao prazan

Bilo bi jednostrano ovu raspravu zaključiti na tuđoj odgovornosti za postojeće stanje i njegove posljedice.

Analiza 49 mrežnih stranica muških i ženskih redovničkih zajednica hrvatskoga govornog područja pokazala je da je online prisutnost katoličkih zajednica najčešće samo produžetak njihova offline djelovanja, a ne sadržaj koji je konkretno osmišljen za digitalni prostor.

Digitalni se alati za promociju duhovnih zvanja koriste u samo 5,2 posto slučajeva.

Dok je nekoliko naraštaja pisalo da je Crkva u Hrvatskoj medijski „premoćna“, ona je u praksi propustila najveću komunikacijsku priliku u svojoj novijoj povijesti.

Prostor koji institucija nije zauzela ipak nije ostao prazan. Zauzeli su ga angažirani pojedinci, neovisni kreatori, molitvene zajednice ili javne osobe s političkim
interesom.

Neki od njih rade koristan i vrijedan posao kojeg Crkva propušta obavljati, i rade ga vrlo dobro.

Osim njih postoji i znatan broj onih koji rade nešto drugo, ali pod istim imenom.

Da problem nije teoretski, pokazuje činjenica da je oko njega izgrađena javna infrastruktura.

Projekt KAT dio je mjere „Uspostava provjere medijskih činjenica i sustava javne objave podataka“ u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, koju financiraju Agencija za medije i Ministarstvo kulture; mjera je vrijedna gotovo šest milijuna eura, a u prvoj je fazi odabrano dvanaest projekata. Novinari Hrvatskoga katoličkog radija u rubrici „Glas istine — Vox Veritatis“ redovito provjeravaju točnost informacija o vjerskim temama, a stručne tekstove pišu komunikolozi s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

Znak je to da je i država prepoznala ono što bi Crkva morala prepoznati prva: dezinformacija u vjerskom pakiranju pitanje je javnog interesa.

Međutim, „fact checkeri“ su se tijekom pandemije Covida pokazali kao vrlo problematična tijela koja nipošto nisu bila neovisna.

Bilo bi netočno tvrditi da su sve njihove teze bile plod tadašnjih političkih odluka, ali mnoge njihove navodno provjerene tvrdnje iz vremena pandemije dekonstruirane su kasnijim znanstvenim istraživanjima ili javnim ispitivanjima vinovnika tih događaja, poput nedavnog saslušanja Anthonyja Faucija.

Podsjetimo se da je dr. Anthony Fauci na saslušanju pred senatskim odborom 29. srpnja 2026. odbio odgovarati na pitanja o podrijetlu Covida i vlastitu postupanju u pandemiji, pozvavši se pritom više od stotinu puta na Peti amandman američkog Ustava, zbog čega je senatski odbor tjedan dana kasnije izglasao njegovo kažnjavanje zbog nepoštivanja Kongresa. Takvo držanje baca ozbiljnu sumnju na ispravnost teza koje je prethodno iznosio, a koje su fact check agencije nekritički prihvaćale kao da se radi o Svetom Pismu.

Nezavisne agencije koje će utvrđivati točnost informacija iz područja crkvenog djelovanja, žele li zadobiti povjerenje vjernika i tako učinkovito doprinositi točnosti informacija u javnom prostoru, ne smiju ponavljati greške srodnih civilnih agencija iz vremena pandemije.

Sloboda koja obvezuje

Možemo zaključiti da su digitalni mediji srušili posrednike koji su desetljećima odlučivali kako će se katolički identitet u Hrvatskoj prikazivati, kao i da su vratili vjernicima pravo da izabiru sami.

Podaci s YouTubea najbolje pokazuju što ljudi izabiru kad nemaju tutora.

Ali sloboda bez razlučivanja može izazvati zbrku. Umjesto obnove može se dogoditi i odmicanje od izvornog Kristova nauka, suobličavanje modernom svijetu ili približavanje novovjekim herezama vezanima primjerice uz spolni moral.

Bez vjerskog predznanja, medijske pismenosti i ponajviše bez djelovanja Duha Svetoga, vjernik koji se oslobodio jednog posrednika lako postaje podanik drugoga, koji uz to, ovaj puta može biti i bezimen.

Zato pitanje za Crkvu u Hrvatskoj danas nije treba li biti na internetu. Ona već jest, htjela to ili ne, jer se o njoj tamo govori svakodnevno i bez nje.

Pitanje je hoće li u toj areni biti prisutna ozbiljno, s ljudima, znanjem i sredstvima te istinitim i pravovremenim informacijama, ili će i dalje prepuštati bezimenim algoritmima da je predstavljaju umjesto nje.

Tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.