U ovom predavanju Peter Seewald, dugogodišnji sugovornik i biograf Benedikta XVI., prikazuje Josepha Ratzingera kao teologa, papu između epoha i svjedoka vjere čija baština ostaje ključna za razumijevanje budućnosti Crkve i svijeta.
Benedikt XVI. (16. travnja 1927. – 31. prosinca 2022.)
U predavanju u Baselu Peter Seewald, dugogodišnji sugovornik i biograf Benedikta XVI., prikazuje Josepha Ratzingera kao papu između epoha, teologa razuma i svjedoka vjere čija ostavština ostaje presudna za Crkvu i suvremeni svijet.
Uvod u predavanje i lik Benedikta XVI.
Predavanje u Baselu 3. svibnja 2023.
Poštovani profesore Schwanke, cijenjene kolege Neovisnoga teološkoga veleučilišta, dame i gospodo!
Velika Vam hvala na pozivu u Basel. Velika mi je čast što mogu govoriti u jedinstvenom okruženju Evangeličkoga reformiranoga veleučilišta. Nadam se da će vam moje predavanje dati uvid u ono što sam naučio o Josephu Ratzingeru i od Josepha Ratzingera u svojim osobnim susretima s njim, te zašto sam uvjeren da Crkva i svijet još uvijek mogu imati velike koristi od njegove baštine. Pitanje je, kao i sa svakom baštinom, što ćemo od nje napraviti. I dakako, kakvo će vodstvo zauzeti novi Papa koji će naslijediti Franju.
Bez dvojbe, Benedikt XVI. ispisao je povijest. Kao pokretačka snaga Drugoga vatikanskoga koncila, kao teološki reformator, kao Prefekt koji je četvrt stoljeća bio sigurni jamac da pontifikat Ivana Pavla II. može odoljeti olujama vremena. I, naravno, kao Papa. Joseph Ratzinger stalno je bio kritiziran, ali čak ni napadi na njega nisu ga mogli spriječiti da postane najčitaniji teolog suvremenoga doba, s milijunima prodanih primjeraka diljem svijeta.
Mnogi Benedikta XVI. ne vide samo kao strastveno borbena pastira, nego i, kao što je nedavno istaknuo praški filozof religije Tomáš Halik, kao najvećega teologa koji je ikada sjedio na Petrovoj stolici. Nadalje, zbog svoga doprinosa društvenoj debati, Ratzinger je smatran vodećim misliocem diljem svijeta. Engleski povjesničar Peter Watson smatra ga toliko značajnim da ga je čak i prije pontifikata ubrajao među „njemačke genijalce“, uz velikane poput Beethovena, Bacha i Hölderlina.
Naš svijet prolazi kroz transformaciju kakvu nikada prije nismo doživjeli. Svakodnevno čitamo o posljedicama klimatskih promjena. S Covidom‑19 neviđena pandemija zahvatila je cijeli svijet. Stručnjaci vjeruju da će utjecaj napredne umjetne inteligencije o kojoj sada svi govore biti veći od kombiniranih inovacija interneta i mobilnih telefona, možda čak i veći od kvantnoga skoka koji je donijela industrijska revolucija.
Papa između epoha i prvi u mnogočemu
Benedikt XVI. sebe je vidio kao papu između epoha. Kao posljednjega iz stare i prvoga iz nove, koja je tek počela potresati svijet. Bio je i posljednji u nizu Petrovih nasljednika koji je osobno iskusio ateistički nacistički režim i Svjetski rat. Posljednji koji je sudjelovao na Drugom vatikanskom saboru i koji ga je odlučno usmjeravao i trasirao. Posljednji koji je utjelovio, kroz humanističko obrazovanje, Europu, koje su kultura, znanost i vjera bile ukorijenjene u baštini klasične Grčke i Rima, kao i u religijskom utjecaju judaizma i kršćanstva.
Istodobno je bio prvi u mnogim stvarima. Prvi Nijemac ponovo pozvan na Petrovu stolicu nakon pola tisućljeća, nakon Velikoga raskola koji je započeo u Njemačkoj. Prvi papa u povijesti koji je predstavio sveobuhvatnu kristologiju sa svoja tri sveska o Isusu iz Nazareta. On je prvi istinski vladajući papa koji je dobrovoljno dao ostavku, čime je transformirao papinstvo na način kakav nikada prije nije viđen u moderno doba.
I ne najmanje važno, prvi je predvidio Crkvu koja će ponovno postojati kao dijaspora i ponudio koncept za tešku situaciju vjernika u svijetu sve neprijateljskijem prema kršćanstvu, koncept koji bi im omogućio da budu učinkoviti čak i u sekulariziranom društvu. Na kraju je čak postavio rekord: s 95 godina bio je najstariji papa svih vremena.
„Moj temeljni poticaj“, objasnio je Ratzinger, opisujući svoje samorazumijevanje, „bio je otkriti pravu srž vjere ispod naslaga i dati toj srži snagu i dinamiku.“ Taj impuls bio je konstanta tijekom cijeloga njegova života. I moglo bi se dodati: kao teolog, kao kardinal i kao Papa, Ratzinger je prije svega želio ponovno upoznati ljude s Kristom u vremenu otuđenja od Boga, voditi ih k Njemu, k Njegovu milosrđu, Njegovoj dobroti, Njegovim zapovijedima te k revolucionarnoj poruci da je Krist pobijedio smrt.
Nije slučajno da je Ratzinger svoju teologiju posvetio Posljednjim stvarima, što se odrazilo i u njegovoj enciklici „Spe salvi“. Njegovom najtemeljitije istraženom teološkom djelu. „Ako pripadnost Crkvi uopće ima ikakva značenja“, uzviknuo je, „to je samo zato što nam daje vječni život i time, doista, pravi, istinski život. Sve ostalo je sporedno.“
Djetinjstvo, nacizam i mladi profesor
Imao sam zadovoljstvo – a moram priznati, često i teret – pratiti Josepha Ratzingera kao novinar tijekom 30 godina te objaviti četiri međunarodne uspješnice intervjua s njim. Iskustvo izravnih susreta često može otkriti više o osobi nego mnogi pronicljivi eseji. Prije nego što vam kažem nešto o tome, dopustite mi da ponudim nekoliko uvida u Ratzingerovu karijeru. Onimogu osvijetliti bitne zrenike njegove osobnosti i rada.
Ponajprije, tu je dječak iz antifašističke obitelji, s ocem koji se usudio „misliti drukčije nego što se u to vrijeme pretpostavljalo“. Joseph je morao svjedočiti kako je zabluda stvaranja svijeta bez Boga i „novoga čovjeka“ završila terorom i apokaliptičnim razaranjem. Njegovo iskustvo nacionalsocijalizma iz prve ruke oblikovalo je cijeli njegov život, usađujući mu budnost protiv manipulacije masama i protiv ljudske arogancije koja nijekanje više sile vidi kao preduvjet za slobodu.
Borci otpora poput protestantskoga teologa i pastora Dietricha Bonhoeffera postali su mu uzori u cilju postati svećenikom. Što se tiče Crkve, središnje iskustvo već je bilo urezano u um mladoga Ratzingera: „puke institucionalne garancije nisu od koristi ako nema i ljudi koji nose vjeru iz unutarnjega uvjerenja“.
Zatim tu je mladi profesor. S jedva 30 godina Ratzinger se smatra teološkom zvijezdom u usponu. Učitelj koji utjelovljuje neviđenu inteligenciju u prepoznavanju i proglašavanju misterija kršćanstva, a istodobno brani pobožnost običnih ljudi od hladne religije tolikih pismoznanaca. „Münchenska škola“, iz koje je proizašao, napredovala je u ponovnom otkrivanju Biblije i učenja Otaca, ali i u hrabrosti da se odbace stari obrasci i krene u nove.
Dobar teolog, prepoznao je Ratzinger, treba „hrabrost da propituje“. Jednako tako i „poniznost da sluša odgovore koje nam daje kršćanska vjera“.
Koncil, prijepori i medijska slika
Vidimo i Ratzingera, jedva 35 godina stara, kao savjetnika Sabora za odnose s javnošću. Bez njegovih inicijativa, uz slijepoga kardinala Josepha Fringsa, nikada se ne bi dogodio Drugi vatikanski koncil kakva poznajemo. S papom Ivanom XXIII., kojega je cijenio kao odani ‘fan’, borio se za obnovu Crkve prema potrebama vremena. Reforma, isticao je, trebala bi voditi natrag do srži vjere, a ne do njezina isušivanja. Potraga za onim što je suvremeno nikada ne smije dovesti do napuštanja istinitoga i valjanoga te do prilagodbe prolaznim modama.
Sabor je, naravno, također uzrokovao i frakcije koje danas čine povijesnu osnovu za prijepor oko Ratzingera i sliku koju o njemu njeguju mnogi mediji, kao o crkvenom dostojanstveniku neprijateljski raspoloženom prema svakom napretku. Kao netko tko se borio uz progresivne likove poput Henrija de Lubaca i Yvesa Congara za otvaranje Sabora, iznenada se našao u situaciji da se mora suprotstaviti reinterpretaciji Koncila koja, kako je pokazao, nije imala puno veze s voljom koncilskih otaca i njihovim odlukama.
Ratzinger je postao nepopularan. Stajao je na putu. U stanovitom smislu zdrobili su ga kotači napretka. Kako takvo što funkcionira može se vidjeti u basni Georgea Orwella „Životinjska farma“. Riječ je o preispitivanju procesa i ljudi koji zanemaruju stvarne činjenice. Na jednoj strani slavljen kao progresivni teolog, Ratzinger je preko noći označen kao odmetnik, izdajnik koji je promijenio stranu.
Sliku o njemu kao neprijatelju, koju je uglavnom širio njegov kolega teolog Hans Küng, pojačala je legenda da je Ratzinger pretrpio psihološki šok od buntovnih studenata 1968., što ga je navodno potaknulo da promijeni stranu. Od revolucionara do reakcionara: svojevrsno ispiranje mozga.
Svatko tko ima i površni uvid u biografije i teologiju budućega pape vidi da se „trauma iz Tübingena“ nije dogodila. Niti je Ratzinger promijenio svoje stajalište. Upravo je suprotno istina. Kontinuitet u teološkom radu može se smatrati jedinstvenim. Svatko tko pročita „Uvod u kršćanstvo“ iz 1968. prepoznat će da nema drukčijega Ratzingera nakon ‘68. od onoga prije ‘68. Njegova motivacija bila je izgraditi zid razuma i vjere protiv „tlačiteljske moći nevjere“ koju je vidio kako se uzdiže.
Rim, teologija oslobođenja i prvi susret
Pod Ivanom Pavlom II., koji ga je praktički prisilio da dođe u Rim, Ratzinger je definitivno postao kamen temeljac. Bavarac je svoj poziv vidio kao teolog na sveučilištu. Nije želio postati biskup niti preuzeti položaj u Rimu, a ponajmanje prefekt Kongregacije za nauk vjere, položaj koji će uskoro dobiti zadatak vođenja teške rasprave s teologijom oslobođenja koja se pojavila u Južnoj Americi.
Novi čuvar vjere suosjećao je s ciljevima novoga pokreta, ali se žestoko protivio pretvaranju Isusove poruke u ideologiju i instrumentalizaciji religije u političke svrhe. Danas vidimo što se dogodilo s revolucionarnim buđenjima teologa oslobođenja, na primjeru Nikaragve. U to vrijeme, međutim, Ratzingerov kritički stav bio je opravdanje za tvorce javnoga mnijenja da konačno bace na lomaču „Panzerkardinala“ i „Velikoga inkvizitora“.
U to sam vrijeme prvi put susreo Ratzingera. Nakon rada u časopisima Spiegel i Stern, radio sam i za Süddeutsche Zeitung. S 18 godina, kao vatreni komunist, s velikim olakšanjem napustio sam Katoličku Crkvu. Dvadeset godina kasnije moje znanje o vjerskim pitanjima jedva je prelazilo osnove: da Augustinove „Ispovijesti“ nisu bile razotkrivanje skandala, a Sikstinska kapela nije bila Big Band.
U našoj redakciji znati nabrojiti pet od Deset zapovijedi bilo je dovoljno da se pojedinca smatra teološkim stručnjakom. Tko bi onda bio bolji od mene da pobliže pogleda ‘monstruma’ u Vatikanu? Na fotografijama je Ratzinger obično izgledao ukočen i strogi, a ono što se o njemu moglo pročitati nije imalo za cilj probuditi simpatije.
S druge strane, njegova intelektualna briljantnost učinila ga je vodećim misliocem diljem svijeta. Kardinal nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Bilo da ga se, poput njegovih sljedbenika, uključujući mnoge protestante, smatralo svjetionikom tradicije ili groznim kočničarem, glavnim krivcem za nelagodu u Crkvi i oko nje, Ratzinger nije bio potpuno bez krivnje za sliku o sebi. Njegova komunikacija često se činila strogom i beskompromisnom. Ipak, njegova nepokolebljiva odlučnost bila je dovoljna da, uz Karola Wojtylu, postane najozloglašeniji vjerski vođa na svijetu. Njegov Credo bijaše: „Crkva prima svoje svjetlo od Krista. Ako ne primi i ne prenese to svjetlo, ona je samo neupadljiva i blijeda gruda zemlje.“
Prvi intervju i razbijanje predrasuda
Kardinal je pristao te mi je odobrio u Rimu 45 minuta za moj izvještaj. Večer prije termina prijavio sam se u mali hotel blizu Španjolskih stuba sa svojim fotografom. Moj je kolega imao tajnu ljubavnicu u gradu i brzo je iščeznuo. Uživao sam u večernjem suncu na krovnoj terasi, otvorio bocu Chiantija i pregledao popis pitanja koja sam pripremio za intervju.
Činilo mi se da je ovo čovjek za kojega je utjelovljenje Boga u Isusu iz Nazareta bila apsolutna stvarnost, za razliku od mlakih kršćana koje sam poznavao. Uspoređivao je Boga s duhom, svjetlošću, hranom i prijateljstvom. Istovremeno, gotovo nitko nije nailazio na toliki otpor. Police knjižara bile su prepune knjiga Hansa Künga, Drewermanna i drugih samoproglašenih „spasitelja“, ali Ratzingerova djela praktički su se prodavala ispod pulta.
Studenti na katoličkim fakultetima riskirali su oduzimanje ocjena ako bi se u svom radu pozvali na koncilskoga teologa. Čim bi bio spomenut Ratzinger, francuski filozof Bernard‑Henri Lévy primijetio je: „Predrasude, neiskrenost, pa čak i otvorene dezinformacije dominiraju svakom raspravom.“ Ono što me zapanjilo bilo je to što su, s izuzetkom Hansa Künga i Eugena Drewermanna, svi suvremeni svjedoci koje sam intervjuirao opisali čovjeka koji uopće nije odgovarao slici koju su širili mainstream mediji.
Kao bivši Spiegelov novinar nisam bio osobito blizak s jednom vodećom osobom Katoličke Crkve. Oko njega je zračila aura nedokučivoga. Ispitivačka kvaliteta njegova pogleda. Crte lica koje nisu uvijek olakšavale čitanje odgovora koji će dati. S druge strane, kao bivši komunistički aktivist, divio sam se kardinalovu neslomljivu borbenomu duhu, njegovu nekonvencionalnu otporu pokušajima da se Kristova poruka oblikuje u poslušnu religiju prilagođenu potrebama takozvanoga „civilnoga društva“.
Postojao je gotovo revolucionarni suverenitet i svijest da se govori istina čak i kada je nitko nije htio čuti. Ratzinger nikada nije izgubio hrabrost da se suprotstavi „jednomu“, protiv onoga što „jedan“ treba misliti, govoriti i činiti. Što je veliki engleski esejist Gilbert Keith Chesterton rekao o svetcima? Oni su svojevrsni protuotrov. Obnavljaju i liječe svijet utjelovljujući upravo ono što svijet najviše zanemaruje i odbacuje.
Ljubav, vjera i razum
Bio sam impresioniran načinom na koji je navodno hladni kardinal pisao o ljubavi. Doista, njegova umjetnost izražavanja posjedovala je profinjenu, poetsku kvalitetu. Neki tekstovi nalikovali su glazbenim skladbama, iako je autor povremeno riskirao skrenuti u previše sentimentalan jezik, što mu je u mladosti donijelo nadimak „Zlatna usta“.
Iznad svega, bio sam impresioniran načinom na koji je Ratzinger pomirio vjeru i razum. U tome je nalikovao svom uzoru i mentoru, svetomu Augustinu. Sa sjevernoafričkim crkvenim ocem dijelio je središnje teme razuma, istine i ljubavi. Dijelio je i pristup nastojanja da se Crkva obnovi ne površnošću, nego produbljivanjem vjere.
Za Augustina, kao i za Ratzingera, Crkva je i Crkva svetaca i Crkva grješnika. Ponekad, napisao je Augustin, ona je toliko „Crkva grješnika“ da bi se čovjek mogao zapitati je li u njoj ostala ijedna pravedna osoba.
Suprotno mojim očekivanjima, u Ratzingerovim propovijedima, komentarima ili knjigama nisam pronašao ništa što bi se moglo percipirati kao nedemokratsko, rasističko, populističko ili reakcionarno. Osim, naravno, ako se vjera u Boga, a posebno katoličanstvo, smatra svojevrsnim terorističkim pokretom.
Možda se nijedan drugi crkveni vođa nije tako žestoko bunio protiv zloporaba unutar vlastite institucije kao prefekt Kongregacije za nauk vjere. Njegova kasnija jadikovka na Veliki petak 2005. ostaje nezaboravna: „Koliko samo prljavštine ima u Crkvi, a posebno među onima koji bi, kao svećenici, trebali njoj u potpunosti pripadati?“
Optužio je katolički establišment u svojoj domovini za pronevjeru Neba. Umjesto „dinamične vjere“, njegovali su užurbanost, samopromociju i zamorne rasprave o strukturnim pitanjima „koja potpuno promašuju poantu poslanja Katoličke Crkve“. Bila je kolosalna pogrješka misliti da netko samo treba obući drukčiji plašt i da će ga tada drugi ponovno voljeti i prihvatiti. Samo kroz svoju odlučno predstavljenu i življenu etiku kršćanstvo može ostati istinski partner u teškim pitanjima suvremene civilizacije.
Unutarnja borba, Husserl i rimska Kongregacija
Moj je problem bio jasan: dolazio sam s ljevice, Ratzinger, kako se govorilo, iz čvrsto konzervativna tabora. Mogu li ignorirati činjenicu da je ovdje netko tko govori i utjelovljuje nešto uvjerljivo? Osobito u društvu koje je bilo u opasnosti da bude ugušeno golemim pritiskom novih formula duha vremena, zeitgeista?
Problem broj dva: kako bih iskreno raspravljao o tom pitanju u otvoreno ljevičarskoj publikaciji? Kako crkveni vođe mogu pisati, a da se i sami ne osumnjiče da su u biti strašni reakcionari?
Što sam dulje gledao s terase svoga hotela kako se boca Chiantija prazni, postajao sam uvjeren da priči moram pristupiti posvema drukčije. Čovjek iz bavarskih planina, shvatio sam, bio je usamljena figura. Uistinu jedinstvena, nemanipulativna osobnost. Cijenu svoje suverenosti platio je gubitkom općega priznanja. Ali činilo se da mu se isplatilo.
Ukratko: uzeo sam list papira s pripremljenim pitanjima i rastrgao ga na komadiće. Zaboravite sve što ste pročitali o ovom čovjeku, rekao mi je unutarnji glas. Stvorite vlastito mišljenje. Baš kao što je učio filozof Edmund Husserl. Da bi se ispravno razmišljalo, objasnio je osnivač fenomenologije, čovjek se mora izložiti stvarnosti. Bez osobnoga iskustva nema znanja.
U Palaču rimske Kongregacije za nauk vjere na Piazza del Santo Uffizio, izvorno poznatoj kao Ured Svete rimske inkvizicije, moj fotograf i ja uvedeni smo u otrcano namještenu sobu za primanja. Nisam mogao a da ne pomislim na Émila Zolu, koji u jednom od svojih romana opisuje svećenika kako drhti od uzbuđenja čekajući audijenciju kod pape Lava XIII.
Upravo smo sjeli na otrcane crvene barokne stolice kad su se negdje otvorila vrata. Ušao je nizak, nježan čovjek, manji nego što sam zamišljao. Kardinal je nosio crnu sutanu s crvenim gumbima. Prišao nam je s razvučenim „Da!“ i pružio ruku biskupskom gestom. Rukovanje nije bilo bolno. Glas mu je bio visok i krhak, gotovo na granici hrapava. Cijeli njegov izgled bio je sve samo ne izgled „Velikoga inkvizitora“ kojega smo očekivali.
Ratzinger je bio osoba seoskoga podrijetla, odrastao u podnožju Bavarskih Alpa. Stara seoska kuća njegove obitelji nije imala ni tekuću vodu ni udobnost unutarnjega zahoda, no ipak je govorio o sreći skromnih početaka. Sve na njemu djelovalo je skromno, nepretenciozno, pristupačno. Istovremeno je imao vrlo strastven način govora. Gestikulirao je rukama, oči su mu bljeskale. Govorio je elokventno, bez pokušaja da impresionira, i nije vam trebala sveučilišna diploma da biste razumjeli što govori.
Slabost, umor i „Sol zemlje“
Kad je razgovor skrenuo na nacističko doba, tijekom kojega je Hitlerova mladež vikala kako će svećenici u budućnosti biti suvišni i da će se sa svim „crnim svinjama“ obračunati nakon konačne pobjede, sve je dublje tonuo u svoju stolicu. Očito mu je odgovaralo biti jednostavno saslušan. Nikada nije tražio svoju službu, ali se nije ni žalio. Odbijanje nemilosrdnoga napada na temelje Crkve koju je predstavljao uzelo je velik danak.
Osim toga, kardinal je patio od ozbiljnih zdravstvenih problema. Od studentskih dana mučile su ga gotovo stalne, neizlječive migrene. Sada mu je infekcija prijetila uništiti lijevo oko. Posljedice moždanoga udara često su svakodnevni rad činile mukom.
Na kraju našega razgovora kardinal je priznao da je umoran. Sagorio je. Čuvar katoličke vjere, prikazan kao nemilosrdna osoba gladna moći, netko tko navodno uživa u mučenju teologa oslobođenja poput Leonarda Boffa u vatikanskim tamnicama, priznao je, potpuno neoprezno, da više ne može nastaviti. „Već sam star, bližim se kraju“, rekao je 65‑godišnjak. „Osjećam se sve manje i manje fizički sposobnim za ovo, a osjećam se i iscrpljeno.“ Mlađa osoba morala je preuzeti njegove dužnosti.
„Jeste li sretna osoba?“ upitao sam. „U miru sam sa svojim životom“, odgovorio je.
Moj članak u časopisu Süddeutsche Zeitung započeo je rečenicom da je Ratzinger bio prorok u starozavjetnoj tradiciji i slijedu, čovjek koji je mogao sagledati budućnost. Ali kardinala sam usporedio i s „gorkim drvetom“, „suhim i hladnim, nalik obrazini“. Bio je to kukavički ustupak čitateljima koje bi mogla uznemiriti pretjerano pozitivna prosudba. I onako nisam namjeravao dalje ulaziti u tu temu. Ipak, stvari su se pokazale sasvim drukčije.
Ideja urednika, četiri godine nakon moga prvoga susreta s Ratzingerom, bila je stvaranje knjige intervjua koja će kasnije biti objavljena na trideset jezika pod naslovom „Sol zemlje“. Susret se održao u proljeće 1996. u bivšem sjemeništu u blizini Frascatija. Poderane hlače levise koje sam nosio trebale su signalizirati „razgovor na ravnopravnoj osnovi“, što je, naravno, bilo apsurdno. Kardinal se nije ni trznuo.
Možda ga je upravo pogled na moje iznošene traperice potaknuo da bez oklijevanja odgovori na pitanje o tome koliko putova postoji do Boga: točno onoliko koliko ima ljudi.
Pogled, meditacija i Monte Cassino
Ratzinger je izvanredno olakšao razgovor sa sobom. Ponekad bi vas pogledao s dozom skepticizma, vireći preko naočala. Ozbiljno, pozorno. U tom izrazu lica bili su prisutni i odmak i bliskost, pozornost i čežnja. Zjenice bi mu se pomicale s lijeva na desno, a zatim s desna na lijevo. Zatim bi pogled lutao u prazninu, kao da govornik ponovo traži onu ravninu između neba i zemlje, rezerviranu samo za njega, kako ne bi upao u mrtvu zonu u komunikaciji s Bogom.
Kad ste ga tako slušali, osjetili biste ne samo briljantna mislioca, već i, pomalo dramatično rečeno, nešto od svjetla i sjaja Isusa, koji želi susresti svaku osobu i nikoga ne isključuje.
Sastanke, sjednice započinjali smo i završavali u točno određeno vrijeme. Tijekom stanki moj je sugovornik želio „meditirati“. Zašto? Nije pretpostavljao, objasnio je, da će sve postići vlastitim genijem. Često se osjećao „slabo, bespomoćno i preplavljen situacijama“. U takvim je trenutcima utjehu pronalazio samo u Božjoj pomoći: „Sada mi moraš pomoći“, molio bi se, „ne mogu dalje ni više.“
Sviđao mi se njegov pritajeni humor i smirenost. Tijekom naših razgovora povremeno bi prebacio jednu nogu preko naslona stolca, a zatim bi, u žaru rasprave, pustio svoj um da se vine u nove visine. Bez ikakva glumačkoga talenta, nije imao ulogu u koju bi se mogao skloniti. Ali kad bi se naslonio i povukao naramenice, znao sam da uživa, izgovarajući izričaje koje ni sam prije nije čuo. Poput umjetnika, nekoliko poteza kistom bilo mu je dovoljno da prikaže, slikom jednostavnom koliko i dubokom, punu veličinu svete Euharistije.
Naše drugo djelo trebalo je nastati u opatiji Monte Cassino blizu Napulja, matičnom samostanu svetoga Benedikta. Smjestili smo se u svoje ćelije kako bismo tijekom sljedeća četiri dana radili na nečemu poput katekizma u obliku dijaloga. U „Soli zemlje“ sam se, u određenom smislu, izvana približio kršćanskoj vjeri. Sada sam htio ići korak dalje.
O čemu točno govorimo, pitao sam se, kada govorimo o Crkvi, Bogu i Isusu? Činilo se da gotovo nitko više zapravo ne zna. Što znače sakramenti? Možemo li biti kršćani bez Crkve? Kako je zlo nastalo i zašto postaje sve snažnije i jače? To su bila neka od mojih pitanja.
Učitelj, siromaštvo i unutarnji uspon
Kardinal je uvijek živio s poniznošću redovnika u pogledu odijevanja, smještaja i putovanja. Siromašan u svemu što nije Bog, a opet u njemu nije bilo ponosa. Njegov način poučavanja uspio je učiniti da teško izgleda lako, a da pritom ne umanjuje misterij. Podsjetio me na duhovne učitelje koji ne uvjeravaju ispraznim poukama, nego tihim gestama, suptilnim nagovještajima i strpljenjem.
Iznad svega, poučavao je vlastitim primjerom koji uključuje integritet, vjernost, hrabrost i znatnu spremnost na patnju. „Pa, nismo se mogli uzdići iznutra kao sveti Benedikt“, primijetio bi Ratzinger kasnije o našem dijalogu o Monte Cassinu, „ali ipak, pokušali smo unutarnji uspon, proširenje duše, kako bismo primili iskru svjetla i razumjeli malo više nego što svakodnevni život dopušta o Božjemu misteriju, o našoj sudbini i našemu smislu.“
Što se mene tiče, u Josephu Ratzingeru nisam pronašao samo svećenika koji je uzdrmao moj materijalistički svjetonazor, nego i teologa koji me nadahnuo da nastavim pratiti put te pojave kroz koju je Bog, kako se kaže, postao čovjekom. Mnogi znanstvenici, čitam u Ratzingerovu djelu, sveli su „utjelovljenoga Sina na ‘povijesnoga Isusa’, uistinu tragičnu figuru, prikazu bez mesa i kostiju“. Iz prividnih rezultata znanstvene egzegeze „ispletene su najlošije knjige o uništavanju Isusova lika, o razgradnji vjere“.
Moja biografija o Isusu iz 2009., objavljena na Ratzingerov prijedlog, imala je za cilj suočiti prevladavajuće teološke standarde posljednjih dvjesto godina s novim znanstvenim otkrićima o biblijskim izvještajima. Posebno me zanimao pristup koji zagovaraju teolozi i znanstvenici poput Romana Guardinija, Carstena‑Petera Thiedea, Rainera Riesnera, Bargila Pixnera i Klausa Bergera. Bilo mi je važno izvući nadvremene, univerzalno valjane smjernice za djelovanje iz Isusova života i poruke te, u stanovitom smislu, razjasniti božanski Logos, čija provjera zahtijeva i racionalni i metafizički pristup kako bi se shvatilo ono što čisti razum ne može.
Izbor za papu i prve godine pontifikata
Načinimo jedan vremenski skok. Tko se ne sjeća 19. travnja 2005.? Monte Cassino bio je pet godina iza nas kad sam stajao na Trgu Svetoga Petra usred napete gomile. Nestrpljivo smo motrili hoće li se iz dimnjaka Sikstinske kapele ponovno dizati crni dim ili će konačno postati bijel.
Kada se novi papa pojavio na loži Bazilike svetoga Petra i bio predstavljen kao Benedikt XVI., izbio je val neobuzdana slavlja. Un papa tedesco – njemački papa! „Plakala sam“, priznala je rock legenda Patti Smith, koja je, kao i ja, bila posred silnoga mnoštva. „Čak i iz velike udaljenosti mogla se osjetiti ljudskost ovoga čovjeka. Znam da on nije za svačiji ukus, ali mislim da je dobar izbor. Sviđa mi se, jako.“
Nakon smrti velikoga Ivana Pavla II. činilo se nemogućim da bilo koji nasljednik, tko god on bio, može povesti Crkvu u novi pontifikat bez loma, bez prekida. Baština Poljaka, „Pape tisućljeća“, bila je jednostavno prevelika. Ipak, to se moralo učiniti. „U tom trenutku povijesti“, kasnije je potvrdio Jorge Bergoglio, tijesno poraženi kandidat u konklavi, „Ratzinger je bio jedini čovjek s ugledom, mudrošću i potrebnim iskustvom da bude biran.“
Kao 265. Petrov nasljednik Ratzinger uhvatio se u koštac s onim što mu se činilo najžurnijim, s obzirom na golemu krizu Crkve i urušavanje kršćanstva na Zapadu: jačanje vjere. Organizacijske stvari stavio je po strani. Nikada nije bio sklon praznim gestama ili pompi, jeftinim efektima. Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere često se u javnosti činio povučenim.
Ali sada je, primijetio je liberalni münchenski teolog Eugen Biser, postajalo vidljivo „lice rascvaloga, oslobođena čovjeka“. Biser je rekao: „On je Papa koji u žarište svoga pontifikata stavlja ideju Petrova nasljednika, Kristova namjesnika. On nije glava Crkve, nije on kultni objekt Crkve. On tu stoji na mjestu Drugoga koga jedinoga treba voljeti i u koga se mora vjerovati.“ Time, nastavio je, „započinje Crkva u kojoj se vjera shvaća kao poziv na iskustvo Boga“.
Krize, „Svjetlo svijeta“ i oporuka
Kontrast spram sekularizirana društva nije mogao biti veći. Dok su mnogi vjerovali da mogu odustati od istine, novi je Papa tvrdio da postoji temeljni poredak u stvaranju koji se ne može napustiti bez rizika od sloma i sunovrata. Dok se činilo da je intelektualna klasa uglavnom kapitulirala pred širenjem besmisla, na čelu Crkve stajao je intelektualac koji je inzistirao na razumu.
Civilizacija, upozorio je Benedikt XVI., može se „ukrotiti i dovesti do svoje veličine“ samo ako ponovo otkrije vlastite izvore snage; ako nema mjere za pravoga Boga, čovječanstvo uništava samo sebe. „Gledamo to svojim vlastitim očima.“
Četiri su godine Benediktova pontifikata bile izvanredno uspješne. Nikada prije riječ pape nije čulo toliko ljudi diljem svijeta. Po prvi put, s enciklikom „Deus caritas est“ (Bog je ljubav), njegovom programskom inauguracijskom enciklikom, papinska enciklika postigla je milijunsku nakladu. Ratzinger je govorio jasno i razumljivo, bez dvosmislenosti. Bivši profesor koristio je svoju sposobnost da dopre do široke publike.
Kritičari su zašutjeli. Sve dok se nije ukazala prva prilika za ponovno „punjenje topova i granata“. Kada je skandal oko poricatelja Holokausta Richarda Williamsona, biskupa raskolničkoga društva sv. Pija X., i otkriće opsega spolnoga zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi gurnulo Vatikan u krizu, predložio sam mu pisanje još jedne knjige dijaloga. Obradila bi sve eksplozivne teme, oslobođena uobičajenih pojednostavljenja i iskrivljavanja kakva su pratile svaku raspravu o Ratzingeru.
Sastali smo se na intervjuima u kolovozu 2010. u papinskoj ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu. Za mene je to bio trenutak déjà vua: vrata su se otvorila i ušao je isti onaj Joseph Ratzinger kojega sam upoznao za našega prvoga susreta. Više nije nosio iznošenu svećeničku halju, ali osoba je bila ista. U svojoj jednostavnosti, toplini i poniznosti. Čak i u svojoj poznatoj snazi, iako je Sveti Otac odmah istaknuo, gotovo se ispričavajući, da stvari nisu iste kao prije. Njegova je snaga nestala.
Središnja poruka Benediktove poruke u našoj knjizi „Svjetlo svijeta“ bila je ova: čovječanstvo stoji na raskrižju. Nemoguće je nastaviti kao prije. Vrijeme je za obraćenje. Potrebna je promjena svijesti i osobnoga ponašanja. Sve ostalo je nedovoljno. Gotovo molećivo, poput glasa koji vapi u pustinji, istaknuo je: „Postoji toliko problema koje treba riješiti, ali nijedan od njih ne će biti riješen osim ako Bog nije u središtu i ne postane nanovo vidljiv u svijetu.“
Teološka ostavština i vizija buduće Crkve
Što se tiče svoje Crkve, Papa je pozvao na obnovljenu predanost naviještanju otajstva Evanđelja, Isusa Krista, u njegovoj kozmičkoj veličini, nakon tolikih bezuspješnih rasprava i paralizirajuće zaokupljenosti sobom. Posebno je od svoga naroda zatražio spremnost da se pročisti. Tamo gdje te spremnosti nedostaje, upozorio je, „gunđanje i nezadovoljstvo sa svime i sa samim sobom postaju dominantno ozračje u kome su dani sivi, a radost ne raste, jer ne može pronaći sunce koje joj je potrebno da bi rasla i cvjetala“.
Benedikt XVI. samokritično je priznao da ni on nije učinio sve kako treba. No postalo je jasno da je pooštrio i proširio mjere koje je već bio uveo tijekom svoga mandata kao prefekt Kongregacije u vezi sa zlostavljanjem. Da su se te mjere u pojedinim biskupijama dosljedno provodile, ne bi se više mogla prikrivati kriminalna djela, a žrtve bi mogle dobiti zadovoljštinu i pravdu.
Što se tiče teologije, Ratzinger je od početka svoje učiteljske karijere inzistirao da biblijski temelj ne bi trebao biti otvoren za propitivanje ni diskusije. Božja riječ, kako se prenosi kroz Evanđelje, otvorena je za tumačenje i neprestano otkriva nove misterije. Međutim, o njezinu temeljnom sadržaju ne može se pregovarati. Za njega je reforma Crkve ležala u ponovnom otkrivanju njezine temeljne mjerodavnosti, kako bi ponovno postala izvor žive vode koji je društvu potreban, da ne bi postalo neplodno – duhovno, moralno i emocionalno.
Prema Ratzingeru, Crkvu i vjeru ne možemo stvoriti sami. Ako Bog postoji, ako postoji Objava, ako postoji ustanova koju je Isus utemeljio i ostavio, onda to ne dolazi od nas, nego nam je dano. Sve što je samostvoreno, ljudska tvorevina, ostaje zaglavljeno u nama. Bez zaokreta prema višoj ravni s koje, poput sunca, ulazi svjetlost u svijet, nedostajala bi istina koja nas čini ljudima.
To također znači: o istini se ne može odlučivati glasovanjem. A tamo gdje se zablude više ne odbacuju, one se moraju tolerirati. Vjera tada više nije istina, nego najniži mogući zajednički nazivnik. To se zove „tolerancija“. I ono što se samo tolerira postaje sve sporednije; najvažnije je da bude tolerirano, što god to bilo.
Kao teolog koji je studirao i bio učenik Augustina, Bonaventure i Newmana, Ratzinger je bio imun na slijepu vjeru u budućnost ili na očekivanje neprekinute uzlazne putanje u razvoju čovječanstva. „Svatko tko danas želi biti kršćanin“, izjavio je još 1970., „mora imati moć rasuđivanja i hrabrost prihvatiti ono što nije moderno. Moraju se osmjeliti, u vremenu koje je proglasilo Boga mrtvim, usidriti svoje korijene u Vječnome.“ „Ljudskim bićima potrebna je vječnost“, uzviknuo je, „svaka druga nada za njih je prekratka.“ Beznadna je sadašnjost koja je samo sadašnjost, „i nakon koje ništa ne slijedi“. Ništavilo koje slijedi iscrpljuje sadašnjost i čini je nepodnošljivom.
Benedikt XVI. tvrdio je da kriza u Crkvi nije iznimka, nego u osnovi njezina konstanta. Svako je doba iskusilo zloporabe, hereze, korupciju unutar svećenstva, samodopadnost i otpad velikih dijelova vjernika. Čitave biskupske konferencije i golema područja mogla bi biti izgubljena za vjeru. U konačnici, poruka Evanđelja previše je provokativna da bi bila univerzalno prihvaćena.
Štoviše, Crkva nikada nije patila od nestanka institucionalne veličine. Naprotiv, inzistirao je, mora se odreći dijela svoje imovine kako bi očuvala svoju pravu vrijednost i svoje blago. Čak i kao profesor u Regensburgu Ratzinger je predvidio razdoblje u kojem će kršćanstvo ponovo biti vidljivo u obliku gorušičina zrna, „u naizgled beznačajnim, malim skupinama koje ipak intenzivno žive usuprot Zlu i unose dobro u svijet; koje puštaju Boga unutra“.
Bitno je zadovoljiti čežnju čovječanstva koje žudi za pouzdanošću, za vjerodostojnošću, za orijentacijom, vodstvom, u konačnici za istinom; svijeta koji sanja o svijetu koji je ponovno blizak, koji je human, koji štiti maleno, a veliko čini dostupnim. Kriza Crkve može biti golema, tvrdio je Ratzinger, ali ona također sadržava golemu prigodu: ponovno otkrivanje istinske misije kršćana, uvijek vrijedećih istina i utješne, nadom ispunjene poruke Evanđelja, koja se ne zaustavlja na granicama zemaljskoga.
Ostavština Benedikta XVI. i završna misao
Dame i gospodo, povijest će suditi o budućem trajnom značenju Benedikta XVI. Možda je drama njegova života ležala u tome što je desetljećima morao djelovati iz defenzive, obrambeno, poput stražara u noći opasnosti, koji sam čuva kuću Božju. S druge strane, upravo je to bila njegova snaga, njegov poziv: prepoznati krizu, pozivati na ispravke, odgovarati na složena pitanja našega vremena te vjerno očuvati poruku Evanđelja za buduće naraštaje, kako bi čvrsti temelj omogućavao uvijek nove početke.
Bilo bi nemoguće da ozbiljan povjesničar tvrdi kako bi se povijest Crkve odvijala na isti način bez Ratzingera kao što se odvijala s njim. Njegova će ostavština trajati. Kao baština učitelja i pastira koji je nastojao očuvati u obnovi, obnoviti u očuvanju, koji je pomogao da se vratimo srži kršćanstva, a ne osiromašenju njegova sadržaja. Reforma, prema Benediktu, ne znači ništa drugo nego unošenje svjedočanstva vjere u tamu svijeta, s novom jasnoćom.
Dopustite mi da zaključim navodom koji mnogo otkriva o samoj biti značenja Josepha Ratzingera. Benedikt XVI. izgovorio je ove riječi kada je simbolično predao svoju inauguracijsku encikliku „Deus caritas est“ (Bog je ljubav) svetomu Augustinu na njegovu grobu u Paviji. Mislio je na velikoga crkvenoga naučitelja, ali kao da je otkrivao i nešto o sebi kada je rekao: „Bio je zaljubljen u Božju ljubav i hvalio ju je u svim svojim spisima, razmatrao, naviještao, a prije svega, svjedočio o njoj u svojoj pastirskoj službi.“
Peter Seewald
Predavanje održano 3. svibnja 2023. na Staatsunabhängige Theologische Hochschule Basel.
S njemačkoga preveo fra Tomislav Pervan OFM.
Literatura:
Peter Seewald o Benediktu XVI. Obnavljatelj vjere
Intervju s Peterom Seeewaldom Brana je propukla
Benedikt XVI. – Učitelj vjere [knjiga]
Benedikt XVI., Ljubljena Crkvo u Hrvata [knjiga]
Benedikt XVI., Crkva i sablazan spolnih zlostavljanja [knjiga]
