HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – RASPETOGA SPASITELJA. MIR VAM I DOBRO!
Petak je, spomen na Gospodinovu muku, razapinjanje, smrt i ukop. Prinio je sebe kao žrtvu prinosnicu, kao – kako kaže Pismo – mirisni prinos Ocu nebeskomu za spas svijeta. Ponizio se do kraja, do smrti, smrti na križu da bi mu Bog dao Ime nad svakim imenom, da se na Isusovo Ime prigne svako koljeno – na nebu, na zemlji, pod zemljom, u područjima pakla – te da svaki jezik prizna: Isus Krist je Gospodin – na slavu Boga Oca. On je Bog. Piše to Pavao Filipljanima, a zapravo je to dio iz ranokršćanskoga bogoslužja, liturgije, što su molili oni koji bi se okupljali na zajedničko bogoštovlje. Na bogoštovlju se vjera brusila, oblikovala, stvaralo naše Vjerovanje. Nisu ‘pametni’ ili umni pojedinci sjedili za svojim katedrama ili stolovima te smišljali, nego je vjera izrasla iz zajedničkoga bogoštovlja. Zahvalimo stoga Gospodinu za dar vjere, za istine vjere koje su tako lijepo oblikovane, da ih mogu zapamtiti i djeca. Treba nam svima upravo ta istina koja traje više od dva tisućljeća, nepromijenjena. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, u daljini se čuje grmljavina, vjerojatno će biti i kiše danas. Malo je osvježilo.
Tragedija 11. rujna i pamćenje ideologije terora
Danas je 11. rujna, dan koji je na svoj način traumatizirao Ameriku 11. 9. 2001. – kad su se islamistički teroristi zabili na Manhattanu u ona dva velika nebodera – The Twins – što je šokiralo cijeli svijet. Htjeli su se zabiti i u Pentagon, ali su putnici u trećem zrakoplovu svjesno otišli u smrt kako bi spriječili tu katastrofu – udar u mozak američke vojne sile. Upravo sam se u to doba zatekao u New Yorku. Naime, nakon službe provincijala uzeo sam nekoliko mjeseci odmora i sklonio se u našu župu u New Yorku te sam bio svjedokom svega – ne tako daleko od Blizanaca – The Twins.
Od tada je prošlo punih 25 godina. Tornjevi su gorjeli i pali, a Manhattan je nestao pod dimom i pepelom. Sjećamo se zbrke tih prvih sati i strašne jasnoće koja je uslijedila. Devetnaest terorista Al-Qaide otelo je četiri putnička zrakoplova u islamističkom terorističkom napadu na Ameriku. Napali su Svjetski trgovački centar i Pentagon. Putnici leta United 93 uzvratili su udarac. Gotovo tri tisuće ljudi je ubijeno. Dvadeset pet godina kasnije, cijela jedna generacija nema sjećanja na to jutro. Nijedno dijete u današnjoj američkoj školi nije bilo živo kada su tornjevi pali, a većina sveučilišnih studenata zna za 11. rujna samo kroz slike, filmove, učionice i sjećanja drugih.
To stavlja odgovornost na one od nas koji se sjećaju. Moramo prenijeti dalje ne samo ono što se dogodilo, već i ono što je taj dan otkrio. Treba se sjećati tko je napao i zašto. Muškarci koji su izveli napad 11. rujna bili su islamistički teroristi, vođeni ideologijom koja je nastojala uništiti Zapad i njegov način života. Pa ipak, previše zapadnih institucija još uvijek se muči to jasno reći. Povlače se u eufemizam, kao da bi izbjegavanje riječi moglo učiniti prijetnju manje stvarnom. Ne čini to. Ne možemo se suočiti s islamističkim terorizmom dok odbijamo imenovati ideologiju koja ga pokreće. 11. rujna također je otkrio snagu običnih Amerikanaca.
Dok su tisuće bježale iz Donjeg Manhattana, mornari su okrenuli svoje brodove prema gorućem gradu i odvozili ljude na sigurno. Vatrogasci su se penjali na tornjeve. Putnici leta 93 shvatili su što otmičari namjeravaju i borili su se kako bi spasili druge, znajući da će vjerojatno umrijeti. Na Ground Zerou, kapela sv. Pavla otvorila je svoja vrata iscrpljenim spasiocima i volonterima, nudeći hranu i odmor, ali i molitvu, utjehu i mjesto za tugovanje. U svojim najmračnijim satima, Amerika je crpila snagu iz nečega dubljeg od vlade: hrabrosti, vjere, služenja, zajedništva i odgovornosti. A danas, sve više i više nadire islam i u Ameriku. Kao da je pao zaborav na taj 11. rujna.
Pad Jeruzalema i Isusova proroštva o propasti
Možemo skrenuti pozornost i na židovsku povijest. Ako ste čitali minulih dana u Službi čitanja Proroka Jeremiju i ovih dana iz Knjiga Tužaljki – vidimo kako je ista tragedija, i još gora zadesila cijeli židovski narod. Spaljen Jeruzalem, uništen Hram, narod odveden u Babilon, sve je u ruševinama. O tome govori tako zorno Jeremijina Knjiga i Tužaljke. Bio je to ‘Veliki petak’ za Židove g. 587. prije Krista.
Ali se to ponovilo i u Isusovo vrijeme. Isus je pretkazao uništenje i Hrama i Jeruzalema. Tako jasnim slikama i zornim prizorima. I sve se do u tančine obistinilo. Židovski je ustanak protiv Rimljana počeo g. 66. i u krvi jeugušen g. 70. Opisao je to zorno Josip Flavije, koji je u početku bio vođa pobunjenika u Galileji, ali je prešao u rimski tabor i uzeo pridjevak ‘Flavije’ jer je Vespazijan car bio Flavijevac kao i sin mu – glavni rimski general – Tit koji je ugušio pobunu i razorio sve u gradu, opljačkao Hram i sve njegovo bogatstvo i odveo roblje u Rim ili ih je raselio po Sredozemlju.
Isus govori o znakovima na suncu, mjesecu, zvijezdama, o znakovima na nebu. I Isus uprizoruje pojave koje su igrale veliku ulogu u mentalitetu ondašnjega pučanstva, upravo kako to čine kozmički znaci i danas. I danas su kometi u (pod)svijesti mnogih znaci predstojećih svjetskih ratova i katastrofa. Ljudi traže znakove, propituju pojavnosti, fenomene u vremenima koja su nesigurna i opasna.
Josip Flavije koji je opisao židovski ustanak, rat i propast Jeruzalema te Hrama, piše: “I tako se bijedni puk dao nagovoriti i zavesti od zavodnika i varalica koji su se lažno izdavali kao Božji poslanici, a nisu se obazirali niti su vjerovali jasnim znakovima koji su pretkazivali nadolazeće pustošenje i katastrofu, nego su, kao munjom ošinuti, bili bez očiju i pameti, prečuli Božje pozive i upozorenja.
Znakovi i propast svetoga grada kroz povijest
Tako bijaše kad se nad Gradom ukazala zvijezda u obliku mača i kad je komet cijelu godinu bio vidljiv na nebu, ili kad se prije ustanka i velikoga pokreta koji je odveo u rat, skupio puk na svetkovinu beskvasnih kruhova… a noću se oko devete ure (dakle, tri po ponoći) pojavilo silno svjetlo na oltaru i obasjavalo cijeli Hram tako da se noć pretvorila u dan. Trajalo je to otprilike pola sata. Neiskusnima se to činilo kao dobar znak („omen“), učenjaci i znalci u Svetim spisima protumačili su to u smislu onoga što će doskora uslijediti.
Za iste svetkovine otelila je usred Hrama krava koju su vodili na žrtvovanje jedno janje. Istočne dveri unutarnjega hramskoga prostora – od čiste mjedi i silno teška – koje su uvečer dvadesetorica ljudi s naporom zatvarala, a iznutra su zatvarane zasunima, uz to su imale i okomite zaporke koje su duboko nalijegale u kamene udubine – ljudi su promatrali kako se te goleme dveri oko pola noći same od sebe otvaraju. Hramska je straža otrčala do hramskoga zapovjednika. Kad je i on došao, nisu uspjeli zatvoriti vrata. Neiskusnima se to opet činilo kao dobar znak, kako im naime Bog otvara vrata prema dobru, za dobro. Ali oni mudriji vjerovali su da u Hramu nema više sigurnosti, da se vrata otvaraju te nude neprijateljima kao dar, i međusobno su to tumačili kao očiti znak skorašnjega pustošenja.
Nakon same svetkovine ukazalo se grozomorno, nevjerojatno viđenje… Prije izlaska sunca po svoj zemlji vidjela su se u nebeskim prostorima bojna kola, naoružana vojska koja se probijala kroz oblake i opkoljavala gradove. Kad su na blagdan Pedesetnice došli svećenici u unutarnji hramski prostor kako bi prema svome običaju obavili svoju svetu službu, prema njihovu svjedočanstvu, najprije su čuli nekakve kretnje i strašnu huku, a onda se začuo višekratni zov: “Iziđimo odavle! Iziđimo odavle!” – Dakle, Bog je zauvijek napustio svoju Svetinju nad svetinjama!
Povijesna opomena i Bog kao jedini redatelj
Još je grozomornije bilo sljedeće: Čovjek imenom Isus, sin Ananov, četiri godine prije izbijanja ustanka i rata, kad je grad bio u dubokom miru, a posvuda je vladalo blagostanje, na svetkovinu za koje prema starom običaju svi Židovi na Božju slavu u blizini Hrama podižu sjenice, počeo je on najednom glasno izvikivati: Jao od istoka, jao od zapada, jao s četiri vjetra, jao Jeruzalemu, jao Hramu, jao svima, jao zaručnicima i zaručnicama, jao cijelom puku. Vikao je danonoćno, trčao kroz cijeli grad. Neki ugledni građani bili su gnjevni zbog tih jadikovanja i lamentiranja, uhvatili su bijednika i snažno ga premlatili. Ali on se ničim nije htio smesti niti pravdati, nije se opirao onima koji su ga tukli, nego je trajno ponavljao uvijek iste riječi: JAO. Odgovorni u narodu slutili su da se s čovjekom nešto posebno zbiva, da ga neka višnja sila tjera govoriti one riječi, pa su ga doveli rimskom namjesniku. Ondje je bio bičevan da su mu se ispod mesa vidjele kosti.
Međutim, nije prolio nijedne suze, nego je na svaki udarac odgovarao istim riječima: Jao Jeruzalemu. – Kornelije Tacit, rimski povjesničar, u svojoj Povijesti rimskih careva (Historiae) opisuje slične predznake: “Vidjelo se kako se na nebu sukobljavaju vojske, kako svjetluca oružje, vidjelo se kako se Hram sjaji u plamenu iz oblaka. Najednom su se otvorila vrata Hrama i čuo se nadljudski zov, bogovi su izišli. Istodobno se čuo snažni tutanj kao za izlaska”. – Bio je naime poganin pa je bio mnogobožac. Hram je bio silno bogat, rimski general i potonji car Tit, iz dinastije Flavijevaca, dao ga je opljačkati, spaliti, a hramskim novcem sagrađen je u Rimu Circus maximus – Colosseum, mjesto potonjih mučenja kršćana… Kakva samo ironija sudbine!?
Hramskim novcem sagrađeno potonje borilište za gladijatore, mučeničko mjesto za kršćane, gdje su bacani pred divlje zvijeri!… Dakle, Bog ne želi novca. Hramskim novcem sagrađen je Kolosseum u Rimu – do danas najveća rimska građevina. Bio je i ostao znamen mučeništva i mučenja kršćana, a sveti Ivan Pavao II. podigao je u Koloseumu veliki križ u spomen na sve mučenike koji su podnijeli mučeništvo za Isusa Krista. – I danas postoji Titov slavoluk u Rimu gdje se vidi židovski svijećnjak tzv. Menora – sedmerokraki – nešto kao simbol židovstva. Bijaše to zbilja Veliki petak za cijelu naciju koji ju je traumatizirao. Na kraju vidimo tko je redatelj povijesti. Treba se vratiti Bogu o kome je govorio Jeremija, svi proroci, Ivan Krstitelj i naš Gospodin. Sjetimo se svih koji su dali svoje živote za svoju vjeru.
Srž euharistijskog otajstva: Zašto su Blaženstva duhovna pobuna protiv suvremenog svijeta
