Isusovi posljednji dani u Jeruzalemu – ulazak i čišćenje Hrama
Povijest jednog čovjeka iz Nazareta, Isusa Krista, nosi u sebi breme Božjeg nauma koji je u njoj ostvaren. Cjelokupni poklad kršćanske vjere u otajstvo čovjekovog spasenja i uskrsnuća sadržan je u njemu i njegovom životu kao povijesne osobe. Govor o Isusovoj povijesti zapravo je govor o ulasku Boga u povijest čovjeka. Tim je ulaskom ostvarena objava spasiteljskog Božjeg nauma pri čemu čovjekova povijest dosiže svoj puni smisao. Središnje mjesto zauzimaju događaji muke i križa.
Križ je najviši i najmanje predvidljivi odgovor čovjeku na pitanje tko je njegov Bog i koji smisao ima Isusovo mesijansko poslanje. Sveti Pavao ukazuje da Isusov križ nije ništa drugo nego potpuna realizacija Božjeg nauma. Riječ je postala čovjekom da bi s njim podijelila njegov položaj. U križu je kulminirajuća točka Isusove poslušnosti Ocu. Muku i križ ne smijemo shvatiti samo kroz dimenziju spasenja, nego, čak još i više, moramo ih doživjeti kao objavu.
Kad bi se naglašavala samo njihova spasenjska uloga bilo bi to isto kao kad bi se reklo da je Isus mrtav isključivo zato da bi otkupio grijehe. Križ je još više od toga. On ima i drugu funkciju – želi objaviti do koje točke Bog ljubi čovjeka, dijeleći s njim svoje iskustvo. Promatrajući pod ovakvim vidom muku i križ, uskrsnuće koje nakon toga slijedi, služi kao potvrda. Ono je garancija da je onaj Raspeti, koji je s nama dijelio čovještvo, pravi Bog
Ovim se člankom želi progovoriti o događajima Isusovih posljednjih dana u Jeruzalemu koji su prethodili muci i križu. Razmotrit ćemo moguće razloge koji su doveli do njegova uhićenja, a potom i do osude. Razmišljat ćemo o pozicijama i stupnjevima odgovornosti, koje su imale rimska i židovska strana u sudskom procesu i optužbi. Na koncu ćemo iznijeti motive Isusove osude, utkane u cjelokupni proces.
Ulazak u Jeruzalem i čišćenje hrama
Odavno su se teolozi bavili pitanjem zašto je Isus krenuo put Jeruzalema. Jedna je od pretpostavki i ta da je u središtu vjerskog i društvenog života Židova htio očitovati svoju poruku o Kraljevstvu Božjem. Njegovo javno djelovanje, prema prikazu evanđelja, gotovo od samoga početka bitno je određeno sukobima s pripadnicima vjerskih frakcija. One su ujedno bile i političke.
I sam je Isus, vođen tom činjenicom, upozoravao učenike da ostati uz njega znači izložiti se životnoj opasnosti. Nije moguće da je tu opasnost uočio za svoje učenike, a da ju nije predvidio i za sebe. Jednako tako, teško je vjerovati da ga je opasnost koja ga čeka u Jeruzalemu potpuno iznenadila.
Njegov govor o vlastitoj smrti na posljednjoj večeri (Mk 14, 25) ukazuje na postojanje svijesti o tome. Kada razmišljamo o Isusovom posljednjem hodočašću ili putovanju iz Galileje u Jeruzalem, u proljeće 33. godine, nameću nam se dva problematična događaja. To su mesijanski ulazak u Grad i čišćenje Hrama.
Priprava mesijanskom ulasku u Jeruzalem
Priprava mesijanskom ulasku Isusa na ovom zadnjem putovanju vidimo kao jednog od hodočasnika, koji je na taj put krenuo zajedno sa svojim učenicima i učenicama. Tijekom puta postupno im se pridruživalo mnoštvo hodočasnika, tako da je broj onih koji su išli za Isusom bivao sve veći.
Svjedoči to Matej kad navodi da je na izlasku iz Jerihona silan svijet slijedio Isusa (20, 29), a Marko piše o silnom mnoštvu (10, 46). Ipak jedan drugi događaj, neposredno pred ulazak u Jeruzalem, pojačava mesijansku nadu hodočasnika i Isusa stavlja u središte njihova iščekivanja.
To je ozdravljenje jerihonskog slijepog prosjaka Bartimeja. Doznavši da je Isus među hodočasnicima Bartimej moli za iscjeljenje vičući iz sve snage: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ (Mk 10, 47). Isus vraća vid Bartimeju a on odlučuje slijediti Isusa (usp. Mk 10, 48 – 52), pridruživši se hodočasnicima u Jeruzalem. Stoga ova davidovska tema u kojoj je prisutna mesijanska nada, sada zahvaća ovo mnoštvo. Mnoštvo koje je bilo nazočno i svjedočilo čudesnom ozdravljenju zahvaća val oduševljenja: nije li Isus uistinu očekivani Mesija; hoće li on svojim ulaskom u Sveti grad ponovno uspostaviti kraljevstvo?
Dva naredna događaja dodatno potiču ovu nadu učenika. Prvi je Isusov dolazak na Maslinsku goru, odakle Židovi očekuju dolazak Mesije. S Maslinske gore on se spušta u Jeruzalem. Druga je „neobična“ zgoda s magarcem. Isus šalje učenike da mu dovedu mlado magare na kojemu će ući u Jeruzalem.
Sad kad je već na kraju putovanja, pred samim Jeruzalemom, tražiti prijevoz uistinu je neshvatljivo. Današnjemu čovjeku ovaj čin ništa posebno ne govori, ali za tadašnje Židove on je satkan od mnoštva tajanstvenih odnosa. Isus se ovdje koristi kraljevskim pravom uzimanja prijevoznog sredstva, jer jedini odgovor kojega učenici trebaju dati vlasniku magareta jest da Gospodinu treba (Mk 11, 3; Lk 19, 31).
Bez dubljeg značenja, osobito bez starozavjetne pozadine u obećanju danom Jakovu i Judi o vladalačkoj palici (Post 49, 10): „Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada – kome će se narodi pokoriti.“, te Zaharijinog proroštva (Zah 9, 9): „… Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.“, ovi Isusovi čini bili bi odveć bizarni.
Mesijanski ulazak
Broj Izraelaca koji su uzlazili u Grad za vrijeme Pashe bio je jako veliki. Procjena broja hodočasnika kreće se od 150.000 do čak 400.000. Ako se tom broju doda i broj stanovnika, koji se kretao oko 55.000, onda možemo procijeniti da je ukupan broj Židova u Jeruzalemu za vrijeme blagdana Pashe mogao biti i preko 400.000.
Koliko je puta Isus bio u Jeruzalemu prije svoje Muke, ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Sinoptici nam govore o jednom dolasku, dok sv. Ivan navodi nekoliko Isusovih boravaka u Jeruzalemu. Muškarce Židove na dolazak u Jeruzalem obvezivala su tri blagdana (Pasha – blagdan beskvasnih kruhova, Šavout – blagdan sjećanja na dobivanje Zakona na brdu Sinaju, te Sukot – blagdan žetve).
Pa iako su već tada Židovi smatrali da tu obvezu nije moguće obdržavati, ne može se isključiti mogućnost da je Isus svake godine dolazio u Jeruzalem slaviti sva tri blagdana. Ipak koliko god puta je Isus bio u Jeruzalemu vjerojatno nije bio toliko dobro poznat njegovim stanovnicima.
Scena uhićenja, u kojoj Juda mora pokazati koji je od okupljenih Isus (usp. Mk 14, 43 – 53), navodi na taj zaključak. Klicanje naroda koje je nastupilo vidjevši Isusov ulazak, najbolje je povezati s radošću iščekivanja uspostave Božjega kraljevstva koje je On naviještao kao onoga koje uskoro dolazi. Takvo klicanje mora imati mesijanski odjek, i zasigurno je pomogao razvitku negativne percepcije kod Isusovih tužitelja.
Nositelji tog klicanja nisu bili stanovnici Jeruzalema, nego Isusovi učenici i hodočasnici koji su im se pridružili na putu. Dakle, isti oni koje je već prije ulaska u Jeruzalem zahvatilo oduševljenje glede Isusa i mesijanska nada čije ispunjenje naslućuju u njemu. Stoga Židovi koji se pojavljuju kod Isusove osude i traže njegovu smrt nisu hodočasnici nego Jeruzalemci.
Ulazeći u davidovski glavni grad Isus javno obznanjuje svoje mesijansko dostojanstvo. Židovski svećenici nisu prihvatili poruku ove proročke geste, što će se ubrzo nakon toga i pokazati.
Čišćenje Hrama
Danas je teško zamisliti sve predodžbe o trgovini koja se obavljala u Hramu u Isusovo vrijeme, o načinu kako se realizirala i svim pojedinostima vezanim uz nju. Jedino što bismo sa sigurnošću mogli uzeti jest to da se ona u najvećem opsegu odvijala u velikom hramskom dvorištu koje je bilo predvorje predviđeno za pogane, tj. za nežidove.
U vrijeme velikih blagdana i s obzirom na broj hodočasnika, trgovina u Hramu bila je izuzetno unosna. Budući da se u Hramu nije ništa moglo odvijati bez znanja i odobrenja hramske vlasti, nemoguće je zamisliti da oni nisu bili i izravni organizatori te trgovine.
Događaj čišćenja Hrama mogao bi se promatrati kao novi znak Isusova „preuzimanja“ vlasti. Ovaj put to se dogodilo „u“ i „nad“ središnjom institucijom kulta židovske religije. Čišćenje Hrama treba shvatiti kao akciju pojedinca. Isus ne usmjeruje svoju ljutnje prema prodavačima i mjenjačima nego prema hramskoj vlasti.
Pa iako je mjesto radnje predvorje Hrama ipak sve što se tamo odvija nalazi se u odnosu prema bogoslužju i Hramu u kojemu se bogoslužje održava. Hram kao kuća Božja ima svoju ulogu u proslavi Boga. Stoga svi koji su određeni brinuti se o njemu moraju činiti najprije ono što je u skladu s Božjom voljom.
Odnos prema Hramu pokazatelj je odnosa prema Bogu. Isus ustaje i djeluje protiv tog načina ljudskog ponašanja i zato njegovu akciju trebamo promatrati u kontekstu poruke njegova javnog djelovanja. A ona je poziv na obraćenje. To se uklapa u Isusovu kritiku židovske vjerske institucije, u kritiku njihove zakonske prakse, subote, i svega što nije u skladu s voljom Stvoritelja. Nakon ovoga, Židovi čine odlučnije korake u pravcu Isusova progona na smrt.
Što se zapravo zbilo 33. u Jeruzalemu? (3.dio) – Causae mortis
O autoru i izvoru: Autor rada Sudski proces Isusa Krista, osuda i smrt – Isusovi posljednji dani u Jeruzalemu, čiji je sastavni dio i ovaj tekst originalnog naslova “Isusovi posljednji dani u Jeruzalemu” (uz tematske cjeline “Uloge Sinedrija i Poncija Pilata u sudskom procesu protiv Isusa” i Causae mortis)je fr. Kristijan Dominik Gerbic, OP , policijski kapelan u Policijskoj upravi primorsko-goranskoj.
Tekst je izvorno objavljen u „PopCop-u“ , eksperimentalnom glasilu policijske kapelanije PU PG, koje je nastalo iz želje da se duhovni sadržaji i planirana predavanja o Isusovim posljednjim danima učine dostupnima širem krugu čitatelja. Sam naziv glasila, PopCop , simbolična je složenica koja spaja svećenički poziv (tradicionalni naziv „pop“ iz glagoljaške baštine krčke biskupije) i policijsku službu (eng. „cop“), ukazujući na neraskidivu vezu duhovne podrške i svakodnevnog policijskog poziva u službi mira i sigurnosti.
