HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KRALJA MUČENIKA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Srijeda je, dan posvećen svetomu Josipu, zaštitniku Svete obitelji, Svete Crkve, našega naroda i naših obitelji, kao i zaštitniku sretne smrti. Njemu se utječemo za sretnu smrt jer su kod njegova preminuća bili nazočni i Isus i Marija. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, svježe. A ovdje u Međugorju još uvijek veliko mnoštvo hodočasnika. Kako je lijepo vidjeti za vrijeme krunice da se slijevaju rijeke iz okolnih ulica prema Crkvi svetoga Jakova, a svećenici ispovijedaju tolike pokornike. Pa i sinoć je bilo više od stotinu svećenika u večernjoj koncelebraciji, na večernjemu slavlju. Zahvalimo Gospodinu za tolike milosti i ispovijedi koje – mogu slobodno reći – su životne, gdje čovjek osjeti kako odbacuje sa sebe bremena i terete i postaje novi čovjek.
Svjedočanstvo svetog Ciprijana o sili krštenja
Danas se Crkva sjeća dvojice velikana iz trećega stoljeća, pape Kornelija i biskupa Ciprijana. Njihova se imena spominju u Rimskome kanonu svete Mise. Ciprijan je zacijelo najveći crkveni pisac na Zapadu prije Augustina. I on se obratio oko svoje četrdesete (40.!) godine, a bio je poznati pravnik i govornik u Kartagi, Afrika. U svome pismu prijatelju Donatu (Darinku! – Ad Donatum) svjedoči o svome obraćenju ovako:
Često sam to mislio u sebi. Jer i ja sam u prošlom životu bio vezan za povelik broj poroka i ne bih vjerovao da ih se mogu osloboditi. Toliko sam se potpuno predao porocima koji su me pratili, i u svom očaju odnosio sam se prema svojim grijesima kao prema neizostavnim sustanarima. Ali nakon što je životvorna voda krštenja oprala prljavštinu prošlih godina, a svjetlost se izlila odozgo u moje sada pročišćene i čiste grudi, nakon što sam upio nebeskoga Duha i preobrazio se u novu osobu kroz preporođenje, tada je odjednom, na zaista čudesan način, ono što je bilo dvojbeno postalo sigurno, ono što je bilo skriveno otvorilo se, tama se raspršila: ono što se prije činilo teškim postalo je lako, a ono što se smatralo nemogućim postalo je ostvarivo. Tako se moglo prepoznati da je ono što je prije rođeno u tijelu i živjelo u službi grijeha bilo zemaljsko, i da je ono što je Duh Sveti sada oživio postalo Božje vlasništvo.
Znate to, i prepoznajete to kao i ja, što nam je ova smrt grijehu, što nam je ovaj život vrlina oduzeo ili donio. Znaš i sam, a ja se neću hvaliti. Hvaljenje radi samohvale izaziva samo zavist i prijezir, iako sve to ne može biti hvaljenje, već samo zahvalnost, koja se ne pripisuje ljudskim zaslugama, nego se hvali kao dar božanske milosti, tako da je sadašnja odsutnost grijeha nastala kao posljedica vjere, dok su prijašnji grijesi bili posljedica ljudske slabosti.
Od Boga, kažem, od Boga dolazi sve za što smo sposobni. Po njemu živimo, njemu dugujemo svoju snagu; po njemu smo primili živu moć, tako da već unaprijed možemo prepoznati znakove budućnosti, sve dok još živimo ovdje na zemlji. Dopustimo strahu da bude čuvar nevinosti, kako bi Gospodin, koji se neprimjetnim pristupom božanske milosti izlio pun dobrote u naša srca, bio zadržan kao gost u prebivalištu ugodnoga srca pravednim milosrđem, i kako nas stečena sigurnost ne bi učinila nepažljivima te kako se stari neprijatelj ne bi ponovno uvukao!
Izgradnja unutarnjeg hrama i biskupstvo u doba progona
Samo sačuvaj sebe nepatvorena, čiste stege u prakticiranju pobožnih vrlina! Neka ti stalna zaokupljenost bude molitva ili čitanje! Ponekad razgovaraj s Bogom sam, ponekad pusti da Bog govori tebi! Neka te On pouči u svojim zapovijedima, neka te On vodi! Nitko ne može osiromašiti onoga koga On učini bogatim. Nikada više ne može nastati oskudica nakon što je nebeska hrana zadovoljila srce. Tada će ti se zlatom ukrašeni, obloženi stropovi i kuće obložene dragocjenim mramornim pločama činiti beznačajnima kada shvatiš da se radije moraš uljepšavati, te da je važnija kuća u kojoj Gospodin prebiva kao u hramu i u kojoj se nastanio Duh Sveti. Obojimo tu kuću bojama nevinosti i osvijetlimo je svjetlošću pravednosti!
Nikada se taj dom ne će pretvoriti u ruševine protokom vremena, nikada ne će biti unakažen blijeđenjem boja na zidovima. Sav vanjski ukras je prolazan, a ono što nije pouzdana imovina, ne ulijeva čvrsto povjerenje u daljnji opstanak svog vlasnika. Ali ova kuća traje zauvijek u živopisnom sjaju, u neokaljanoj veličanstvenosti, u trajnom blještavilu. Ne može se uništiti, ne može se poništiti; može se samo preobraziti na bolje u vječnosti. Tako on piše svomu prijatelju Donatu koga želi privući Kristu.
>> Služba čitanja – Sv. Kornelije i Ciprijan
Nadalje u pismu opisuje poganske prakse u životu, zatim razuzdane gozbe, nemoralne predstave u kazalištima, gdje ljudi imitiraju poganske bogove i njihove strasti – Jupitera, Marsa, Veneru itd…
Jasno svjedoči o moralnoj propasti rimskoga društva, što bi se dalo prenijeti i na naše doba, gdje je nemoral sveprisutan, napose u kazalištima i filmovima, gdje je blud i preljub neizostavan sastavni dio svakoga kazališnoga komada itd… I tako on ističe prednost kršćanstva pred poganstvom koje umire. Sveti Ciprijan (oko 200. – 258.), kao biskup Kartage, bio je spreman dočekati svakog kršćanina koji je bio voljan priznati svoje grijehe i pokajati se. Rođen u bogatoj poganskoj obitelji, uspješan odvjetnik, sav svoj imetak dao je siromašnima kada je prihvatio kršćanstvo.
Tertulijana je smatrao svojim učiteljem u teologiji, ali je Isusa smatrao svojim učiteljem u milosrđu. Rekoh, obratio se kad je imao četrdesetak godina. Ubrzo je zaređen za svećenika, a oko 248. godine narod ga je izabrao za biskupa. U ranoj Crkvi bio je običaj da nakon smrti biskupa mjesni puk ili mjesno svećenstvo izabere njegova nasljednika. Kada je car Decije 250. godine odredio progon, biskup Ciprijan suočio se s odlukom: Treba li se suočiti s mučeništvom kao primjer svom stadu? Ili bi se trebao sakriti kako bi tijekom kušnje mogao nastaviti voditi kršćane Kartage? Odlučio se sakriti. Odluka zbog koje su neki od njegovih svećenika gorko negodovali. Nakon Decijeva progona, koji je pogubio papu Fabijana, Rimska Crkva pozvala je biskupa Ciprijana na odgovornost za svoj postupak. On je odgovorio, dužno i divno, šaljući rimskom svećenstvu kopije svih mnogih pastoralnih pisama koje je napisao tijekom godina skrivanja.
Skrivanje, povratak jedinstva i mučeništvo
Kada se mir vratio u Kartagu, sveti Ciprijan se snažno trudio vratiti jedinstvo stadu podijeljenom zbog sumnji i optužbi za izdaju počinjenu tijekom progona. Neki koji su prošli mučenje oklijevali su oprostiti posrnulima u progonstvu. Da bi pogoršali situaciju, heretičke sekte su se probijale s objema skupinama, pri čemu su neke nudile dobrodošlicu posrnulima, dok su druge nudile čistoću zajednice nepokolebljivima. Sveti Ciprijan je pretpostavio da će međuprostor između progona biti kratak i znao je da podijeljena Crkva ne bi mogla dobro izdržati takvo iskušenje.
Pisao je opsežno – kako bi smirio svađe, obratio heretike – i njegova blagost osvojila je mnoge od njegovih najprkosnijih neprijatelja. Također je dobio pohvale od pogana, jer je tijekom razorne svjetske epidemije 251. godine poticao svoje stado da služi i kršćanima i nekršćanima. Međutim, to nije bilo dovoljno da se spriječi Valerijanov progon, koji je uslijedio 257. godine. Godine 258. pogubljen je u kolovozu papa Siksto, potom njegovi đakoni na čelu sa svetim Lovrom, o čemu piše pohvalno pismo Ciprijan rimskoj Crkvi. Četrdesetak dana nakon toga mučeništva mučen je i sveti Ciprijan.
Imate dolje protokolarne zapise o mučeništvu svetoga Ciprijana. Vrijedi pročitati. Podnio je mučeništvo u prisutnosti svog stada, nakon što je krvniku dao dvadeset i pet zlatnika. Sveti Jeronim za njega kaže: „Suvišno je govoriti o njegovoj veličini, jer su njegova djela svjetlija od sunca.“ Ciprijan se ubraja među važne crkvene oce, čiji se spisi univerzalno poštuju i često čitaju u Božanskom oficiju. Napose je vrijedan njegov tumač Očenaša koji visoko hvali i papa Benedikt u svome djelu o Isusu iz Nazareta.
Marijin primjer pod Križem kao pouka vjernicima
Misao-dvije o Mariji pod Križem – Marija Dolorosa, koju smo slavili jučer: Ovaj blagdan od nas traži nešto vrlo jednostavno. Traži od nas da stanemo tamo gdje stoji Marija. Da ne bježimo od križa, da ne glumimo da je patnja nestvarna, da ne nudimo jednostavna objašnjenja, nego da ostanemo uz Krista i uz one u kojima Krist nastavlja patiti. I kada dođe naš vlastiti čas žalosti, kao što će se neizbježno dogoditi, ne moramo tamo stajati sami. „Evo ti majke.“ Krist nam daje Mariju s križa.
Ona koja je stajala uz njega, stajat će uz nas. Ona će nas naučiti da suze i vjera mogu prebivati istodobno u istom srcu, da tuga i nada mogu koegzistirati i da ljubav može izdržati čak i kada se čini da je sve ostalo oduzeto. Jednog dana, svaki će mač biti izvučen. Svaka će rana biti zacijeljena. Svaka će vjerna suza biti sabrana u Božjem milosrđu. Kalvarija će ustupiti mjesto Uskrsu, smrt uskrsnuću, a žalost radosti. Do tada, stojimo uz Mariju.
I s njom molimo: Sveta Majko, ostani uz nas kada dođe žalost. Nauči nas biti uz one koji pate. Daj nam hrabrost kada ne možemo razumjeti, nježnost kada ne možemo izliječiti, vjeru kada ne možemo vidjeti i ljubav kada ne preostaje ništa dati osim sebe samih.
I kada dođe naš posljednji čas, neka Majka koja je vjerno stajala pod Križem također stoji uz nas dok nas njezin Sin sigurno ne dovede kući. U Raj. Blagoslovljen vam dan!
Duhovna poruka iz Međugorja na blagdan Žalosne Gospe: Od patnje podno križa do radosti uskrsnuća
