Nedavno sam imao zadovoljstvo pogledati američko-grčki film Božji čovjek (2021.), redateljice Jelene Popović, koji govori o jednom dijelu života svetog Nektarija Eginskog (1846-1920). Ne otkrivajući previše od sadržaja, radi postavljanja okosnice filma za one koji nisu upoznati s likom sv. Nektarija, reći ću kako se radi o grčkom pravoslavnom episkopu kojega je vlastita egipatska crkva bezrazložno progonila, o njegovoj nepokolebljivoj vjeri te o tome kako je sv. Nektarije sve protivštine upotrijebio za rast u ljubavi. Njegova je priča u mnogočemu slična onoj praoca Josipa Egipatskog: obojica su bili prodani od svoje braće i ostavljeni bez ikakvog objašnjenja za svoje kušnje. Priča je to o istinski neiskorjenjivom čovjeku – čovjeku kojega se može premještati, no on će zbog svoje ukorijenjenosti u Bogu, gdje god se našao, rasti i donositi rod.
Ovdje se ne namjeravam baviti pokušajima dokučivanja zbog čega ovaj međunarodno nagrađivani film u našem (vjerskom) medijskom prostoru nije poznat. Vjerujem da kao i svi Božji ljudi, Božji čovjek ima štošta za ponuditi, vjernicima i nevjernicima. Stoga neka ovaj tekst ujedno posluži i kao apel našim kino prikazivačima da prošire i oplemene svoju ponudu.
Askeza u filmu
Bilo da se radi o bojama, pokretima, glazbi ili emocijama, izgleda kako je Božji čovjek u filmskom smislu utjelovio svečevu askezu, nadodao bih: na nenametljiv, zdrav način. Time želim istaknuti kako nijedan od tih umjetničkih poteza, koji se očituju u postu od gore navedenih elemenata, nije preuzeo primarni fokus na sebe, mičući ga sa sadržaja, što je zamka u koju umjetnički osviještene ideje često padaju. Doista, prečesto se događa da drugi filmovi, služeći se sličnim postupcima, zapadnu u pretjeranost i umjetničku samodopadnost. Tako filmovi koji bi se bazirali, primjerice, na tišini ili na gotovo posvemašnjem izostanku pokreta ili emocija postaju dosadni, zamorni i čudni.
Koliko god da je u odnosu na druge filmove tih elemenata manje, ne bi se moglo reći da ih u Božjem čovjeku fali. Kao što prava askeza ne negira ni hranu ni san ni štogod drugo kao nešto dobro, već figurira kao forma zahvale Bogu na tim dobrima, na sličan način djeluje i Božji čovjek: privremeno nas ostavljajući bez nekog značajnijeg pokreta na ekranu, mi se više uzburkamo na jedinu nasilnu scenu u filmu, pri čemu količina nasilja u toj sceni po današnjim parametrima ni ne bi zavrijedila da je se nazove nasilnom.
Slično je i sa zvukovima: premda film ne obiluje glazbom, već radije ljudskim govorom, molitvom, tišinom, a tek povremeno čujemo i Kyrie eleison, glazba značajno dobiva na dinamici tek u sceni kada se dramatičnije prikaže jedno čudo, što ponovno pojačava efekt. Pohvalan je naglasak koji je redateljica stavila na osobu i vrline grčkog sveca, kao i to što nije prezasitila film njegovim brojnim nadnaravnim djelima, bez obzira koliko joj je čudotvorni život svetog Nektarija davao povoda i za to.
Jednako se u filmu postupa i s bojama: može se postaviti teza o tome kako količina boja sugerira – ne bi bilo točno kazati „Božju prisutnost“, već – svečevu svijest o Božjoj prisutnosti, stoga su često za Nektarija najteži dijelovi ujedno i oni najtamniji. Premda prevladavaju zagasite boje, Božji čovjek je rijetko kada posve crno-bijeli. Također, primjetno je kako je svečevo vrijeme na otoku Egini – gdje je on, po svojem kazivanju, osjećao kako mu srce govori da se ondje treba biti – zasićeno toplijim tonovima boja. Uz to, treba istaknuti kako snimanje na lokacijama u Grčkoj također značajno doprinosi ambijentu filma. Gledatelj zajedno s Nektarijem uživa u Egini, unatoč tome što ondje nema manjka tegoba za Nektarija.
Što se tiče pokazivanja osjećaja, Nektarije nam baš ne nudi široku lepezu emocija, no ne postoji trenutak u filmu u kojem gledatelj ne bi imao točan uvid u ono što Nektarije osjeća, skriveno iza kreposnog zida svete ravnodušnosti. U filmu nisam naišao na neuvjerljivu glumu, no ipak bih posebno istaknuo kako je glavni glumac, Aris Servetalis, sjajno odigrao svoju ulogu. Budući da Nektarijevo strpljivo podnošenje napasti ostaje svetački dosljedno do kraja filma, povremene emotivnije reakcije nam dolaze od ljudi oko Nektarija: pomoćnika Kostasa, monahinja na otoku Egini, Nektarijevih protivnika itd.
Uz spomenutu analogiju duhovnog i umjetničkog posta, uviđa se još jedna paralela: kao što je sv. Nektarije bio progonjen velik dio svoga života, tako su i ovi elementi na svojevrstan način prognani iz filma, samo da bi u pravom trenu ponovno pronašli svoje mjesto.
Askeza i manje je više
Promišljajući o načelu manje je više, koje se inače smatra primarno estetskim načelom (danas posve zaboravljenim ili pak dovedenim do apsurda u besmislenom pokušaju dokazivanja kako je nula više), uviđamo kako ono ima svoju duhovnu stranu. Štoviše, čini se kako je manje je više u duhovnom smislu možda onaj temelj kojim su sveci svojom malenošću omogućili Božju visokogradnju.
Metanije
Pravoslavci drže kako je molitva, kada joj se pridoda fizički trud, „jača“, zaslužnija. Stoga monasi imaju praksu moliti radeći tzv. metanije, zemne poklone koji se sastoje od naizmjeničnog klečanja i uspravljanja. Prije gledanja ovoga filma nisam bio upoznat s ovim konceptom metanija, tako da sam si ih preveo na sebi poznat jezik: nazvao sam ih monaškim marincima1. Kažu da ih je starac Josip Isahist znao raditi i po 3000 dnevno! Razmatrajući tu praksu, postalo mi je jasnije kako je Nektarijeva neumornost proizlazila iz sinergije jakoga duha i jakoga tijela, a oboje je krijepila molitva.
Autoritet i služenje
Bez obzira na to što kada je Nektarije sam bio progonjen, nijem pred onima što ga strižu, nije otvorio usta svojih2, kada su oni koji su mu bili povjereni bili u opasnosti, Nektarije odvažno staje u njihovu obranu. Tijekom cijeloga filma lik Nektarija ističe se onom istinskom muževnošću i očinstvom za koje se općenito kaže kako ima zadaću skrbiti i štititi (eng. provide and protect). Suočen s bilo kojom poteškoćom, Nektarije podiže ispunjenje tih dviju očinskih zadaća na višu razinu, prepuštajući Onome koji može najbolje štititi i skrbiti da se pobrine za Nektarijevo stado.
Međutim, taj se autoritet ispoljavao više u služenju i davanju primjera, nego u zapovijedanju. Jednom prilikom, kada su se dvojica učenika u školi kojom je ravnao bili posvađali oko nečega te su došli pred sv. Nektarija potužiti se jedan na drugoga, on ih je odmah prekinuo i rekao kako će on za svaki dan dok se ne pomire, tri dana odbijati jesti, a potom ih je otpravio iz ureda.
Agni Parthene
Među pjesmama kojima bih bez dvojbe mogao pripisati atribut bezvremenskih, svakako mi među prvima na um pada grčki marijanski himan Agni Parthene3. Stoga sam se, istražujući tu pjesmu, nemalo iznenadio saznavši kako je bila napisana tek koncem 19. stoljeća, a njen je autor upravo sv. Nektarije. Samo bi netko tko ima pravu i duboku pobožnost Djevici prečistoj mogao napisati takvo djelo. S obzirom na to, ne čudi što je jedan od najsnažnijih dijelova u filmu scena kada već ostarjeli Nektarije, narušenoga zdravlja kleči pred Bogorodičinom ikonom i moli za zaštitu onih koji su mu povjereni.
Opće je poznati da ljudi, a naročito djeca, uče gledajući. Riječ kontemplacija, kao vid kršćanske molitve u sebi označava upravo zrenje, promatranje. Mi kao djeca Božja trebamo gledati Božjeg čovjeka. Namjerno upotrebljavam nesvršeni vid glagola, dakle ne trebamo samo pogledati, već gledati Božjeg čovjeka4 i učiti od njega.
Naročito mi je bilo drago vidjeti glumca Mickeyja Rourkea u sporednoj ulozi pred kraj filma, koji u jednome intervjuu5 izriče kako je sve u Božjim rukama – misao koja bi se mogla opisati kao svojevrsni basso continuo cijelog filma o sv. Nektariju. Osobno ne dvojim kako je sve što se tiče života ovoga sveca, pa tako i rad na ovom pomazanom filmu, uistinu bilo u Božjim rukama.
1 Eng. burpees, kondicijska bodyweight vježba.
2 Izaija 53, 7.
3 Jedna od najpoznatijih verzija nalazi se na poveznici koja slijedi: https://www.youtube.com/watch?v=i-3h9TQ312c&ab_channel=AdorationoftheCross
4 IMDb poveznica: https://www.imdb.com/title/tt6060964/
5 Everything is in God’s hands – https://goodgospelplaylist.com/actor-mickey-rourke-everything-is-in-gods-hands/
