Ljudi se sve češće susreću s izazovom ostajanja u odnosima koji narušavaju samopoštovanje, sigurnost i mentalno zdravlje. Iako svjesni štetnosti, mnogi teško pronalaze izlaz iz takvih situacija. Razlozi su složeni i raznoliki, a u nastavku su prikazani kroz nekoliko cjelina, uz stručne uvide i usporedbu nekadašnjih društvenih stavova s današnjim vremenom.
Emocionalni labirint
Neki ostaju u toksičnim vezama jer se boje samoće ili neizvjesnosti koja slijedi nakon prekida. Usprkos emocionalnoj boli, drže se rijetkih pozitivnih trenutaka, uvjeravajući sami sebe da “nije sve tako loše” i da možda ne zaslužuju bolje.
Zlatni lanci
Financijska ovisnost, zajednička imovina ili odgovornost prema djeci čine odlazak teškim. Umjesto čistog emotivnog rezanja, napuštanje odnosa postaje kompliciran potez pun praktičnih prepreka i neizvjesnih ishoda. Često je teško prekinuti vezu kada se materijalni i društveni uvjeti isprepletu do te mjere da svaki pokušaj odlaska djeluje zastrašujuće.
Sjene iz djetinjstva
Za neke osobe negativni obrasci ponašanja predstavljaju “normalu” naučenu u ranom životnom okruženju. Ako je toksičnost bila dio djetinjstva, odrasli mogu podsvjesno ponavljati slične obrasce, jer im se čini da je to predvidljiv, iako štetan, model odnosa.
Stručni uvidi i savjeti
Psiholozi i terapeuti koji se bave dinamikom toksičnih odnosa naglašavaju važnost prepoznavanja ranog ‘red flaga’. Stručnjaci savjetuju postavljanje jasnih granica, razumijevanje manipulativnih taktika te traženje podrške u terapiji ili grupama za samopomoć. Prema kliničkoj psihologinji Ramani Durvasuli, osvještavanje vlastitih potreba, emocionalna otpornost i potpora prijatelja ili obitelji mogu biti ključni koraci ka oslobađanju iz destruktivnog odnosa.
Kako je bilo prije, a kako danas
Nekoć je društveni pritisak često nalagao ostanak u braku ili vezi bez obzira na njihovu kvalitetu. Privatni problemi rijetko su se dijelili, a toksični obrasci ponašanja nisu se javno propitivali. Danas, uz veće osvještavanje o mentalnom zdravlju i važnosti zdravih odnosa, sve više pojedinaca prepoznaje da nisu dužni trpjeti zlostavljanje. Povećana dostupnost stručne pomoći i informacija mijenja način na koji društvo gleda na toksične veze. U usporedbi s prošlošću, današnje vrijeme nudi više mogućnosti za edukaciju, podršku i hrabrost za prekid toksičnog ciklusa.
S čim se ljudi danas nose
Danas ljudi prolaze razne faze svojih veza i brakova, no ove priče iz prvih ruku zapravo najbolje oslikavaju što ljude najviše brine kada razmišljaju o prekidu najčešće veza, pa i brakova.
“Strah od izlaska iz zone ugode, dakle nečega na što su ljudi navikli, strah od samoće i nepoznatoga što čeka nakon prekida. Uz to, i takve veze imaju lijepih trenutaka, pa se osoba drži tih trenutaka i uvjerava se da ipak nije tako loše. Ja sam ostajala u takvoj vezi zbog preniskog samopouzdanja i mislila sam da nitko neće željeti biti sa mnom osim njega, a to mi je i on govorio. Uglavnom, riješila sam se toga i jedino mi je žao što je to uopće toliko potrajalo, stvarno propuštene godine nepotrebno.”
“Strah od samoće. Nedostatak samopoštovanja i osjećaj da se ne zaslužuje bolje, kao i dojam da si ‘roba s greškom’ koju nitko drugi ne želi. Manipulacija toksične osobe također igra veliku ulogu. Ako su partneri dulje zajedno, stvari postaju još složenije zbog djece, nekretnina i novca – životi se isprepliću. Žene su često financijski ovisne o takvim muškarcima. Znam i slučajeva gdje muškarci dobro zarađuju, ali tek nakon godina braka žene pokažu svoje pravo lice, a onda se muškarci boje razvoda i brinu kako će djeci biti ako ostanu sami s izrazito nestabilnom i toksičnom majkom. Sudovi teško dodjeljuju djecu očevima. Neke su žene iznimno problematične, ali i dalje dobivaju skrb nad djecom, pa i muškarci ostaju u braku kako bi zaštitili djecu. Ovo pišem kao žena koja je vidjela koliko su institucije i sudovi vrlo problematični. Mislim da bi bilo dobro razmotriti oduzimanje djece nekim ženama, umjesto pretpostavke da je loša majka bolja od dobrog oca. Najtužnije mi je kad ljudi vjeruju da su u normalnim vezama, a zapravo nemaju nikakve standarde. Pričaju kako je njihova veza u redu i kako ih partneri vole, a najradije bih im rekla da nikada nisu iskusili ništa bolje i da su se navikli na to da ih ljudi gaze.”
“Iskreno, osuđena sam na njega, jer nemam niti ću imati novac za stan. Samoća je posljedica toga, a ne razlog, jer se s njim osjećam kao da živim sa zidom. Dok ne naslijedim nešto (vjerojatno nikad), teško ću bilo što promijeniti uz najamninu koja mi stoji pola plaće. Molim samo bez osuđivanja u komentarima.”
“Evo, ja sam u takvoj vezi pa mogu reći iz prve ruke. Imam strah od samoće, ali to sam uspio riješiti terapijom. Strah od promjene također trenutno rješavam na terapiji. Djevojka i ja smo sada prijatelji i cimeri. Čekam da dobijem povišicu na poslu kako bih mogao kupiti stan. Trenutno smo osuđeni živjeti zajedno jer si ne možemo priuštiti vlastite nekretnine, a ne želimo u podstanare. Ja se mogu vratiti roditeljima, ali to mi nije opcija jer bi me to psihički dotuklo.”
“Trenutno sam u takvoj vezi i mogu reći da su mi roditelji bili toksični tijekom cijelog djetinjstva, pa mi je toksičnost u zoni komfora i iz nje je teško izaći. Drugi razlog je što takve veze ponekad imaju čak i više lijepih trenutaka nego zdrave, a treći razlog je fenomenalan odnos u krevetu.”
“Jesam bila u takvoj situaciji. Nisko samopoštovanje, žao ti je da propadne uloženo vrijeme i energija, sumnjaš da ćeš imati volje upustiti se u nešto novo nakon takvih teškoća i sve se čini besmislenim. Onda, kad izdržiš sve što je ljudski moguće, nešto klikne i odjednom ti je svejedno. Kažeš si: ‘Neka ide i on i sve moje propale godine i emocije k vragu, nije me briga ako ostanem sama zauvijek, jedino mi je stalo da imam mir i ponovno budem sretna.’ I onda ga naposljetku ostaviš. Nažalost, puno njih ne dođe do te točke i život im prođe u jadu. Ali, što se može, svatko ima svoj put.”
