HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, KRALJA APOSTOLA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radošću ispunjen novi dan. Srijeda je, ujedno i dan svetoga Josipa, zaštitnika Crkve i Svete obitelji kojega se spominjemo redovito u misnoj euharistijskoj molitvi uz Blaženu Djevicu Mariju. Zaštitnika i naših obitelji te našega naroda. Danas Crkva slavi blagdan dvojice apostola, Šimuna Revnitelja i Jude Tadeja.
U svim popisima apostola naći ćemo ih zajedno, ispred Jude Iškariotskoga za koga se uvijek rabi atribut ‘izdajica’. Koja strašna riječ! Takvima je Dante priredio posljednji krug Pakla. Neoprostiv grijeh. O tome smo pisali neki dan. Petar je učinio što i Juda, ali se pokajao, zaplakao, podigao iz svoga pada i grijeha, i Gospodin mu je oprostio, dok je Juda u svome očaju skončao vješajući se.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, svježe i vedro, dani su ugodni, dnevna temperatura je oko 20 stupnjeva. Ali svejedno, svećenici pored crkve još uvijek u velikom broju sjede i raspoloživi su za sakrament pomirenja. Hvala Bogu!
Svi apostoli imaju svoj blagdan, a ovog predzadnjeg dana listopada, u svježim jesenskim danima, slavimo svete Šimuna i Judu, pri čemu se potonji posebno zaziva kao zaštitnik i pomoćnik u nemogućim slučajevima. Danas je ujedno i dan kada je car Konstantin izvojevao pobjedu nad Maksencijem u bitci kod Milvijskog mosta 312. godine, dan kada je izabran papa Ivan XXIII. i kada je 1965. godine potpisan dokument Drugog vatikanskog sabora Nostra Aetate, o odnosu prema nekršćanskim religijama. Sve to, možemo pretpostaviti, nekako je povezano.
Šimun Revnitelj i Juda Tadej
Šimuna su nazivali ‘Zelotom’, Revniteljem, što se vjerojatno odnosi na činjenicu da je pripadao stranci posvećenoj svrgavanju rimske okupacije Svete zemlje; ili, možda, da je bio ‘revan’ u poštivanju Mojsijeva zakona. Revnovao je za Božje djelo u svijetu. Krist je, međutim, usmjerio njegov žar i revnost prema spasenju duša i izgradnji svoje novonastale Crkve. Nema dara, nema energije koju Bog ne može upotrijebiti za svoju svrhu, čak i ako u početku nismo svjesni smjera u kojem vodi naš život. Kao što se kaže, Bog piše ravno i po krivudavim crtama…
Od ranih stoljeća, Šimun je oduvijek bio povezivan sa svetim Judom, ili Tadejem, autorom kratke poslanice u Novom zavjetu, svakako vrijedne čitanja. Ima dvadeset i pet redaka, ali je vrijedna čitanja. Žigoše one koji su zabludjeli, koji slijede stope Kaina, zatim starozavjetnoga poganskoga proroka Bileama, pobunu jednoga Koraha u pustinji koje je zemlja progutala.
Malo se zna o ovoj dvojici apostola. Nakon što su primili Duha Svetoga na Pedesetnicu, sveti Šimun i Juda bili su među najranijim navjestiteljima Crkve, zaduženima za jačanje novih kršćanskih zajednica i prenošenje sakramenata i apostolskog učenja. Iako su povijesni detalji ograničeni, mnogi drevni izvještaji slažu se da su zajedno putovali kao misionari, tradicionalno u Perziju (današnji Iran), gdje su odvažno propovijedali Evanđelje.
Oko 65. godine poslije Krista, predaja kaže da je Šimun mučen tako što je prepilan, dok je Juda nasmrt prebijen toljagom. Iako su ovi izvještaji obavijeni legendom, njihova mučeništva svjedoče o njihovom nepokolebljivom svjedočenju o Kristu i njihovoj ulozi u širenju vjere izvan granica Izraela.
Foto: Wikimedia commons
Apostolska misija nastavlja se u nama
U Ivanovu Evanđelju dobivamo uvid u srce svetog Jude. Juda pita Isusa: „Učitelju, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svemu svijetu?“ (Iv 14,22). To pitanje odražava njegovu zahvalnost za povlasticu biti u Isusovu društvu, primiti dublje razumijevanje Kristove objave te otkriva njegovu želju da cijeli svijet dođe do spoznaje i vjere.
Ta je želja postala pokretačka snaga iza misije svakog apostola, uključujući Šimuna i Judu. Nakon Uzašašća, okupili su se apostoli u molitvi u Gornjoj sobi zajedno s Marijom, Isusovom Majkom, te primili puninu snage Duha Svetoga na Pedesetnicu. Od tog trenutka nadalje njihovi su se životi preobrazili. Njihova se vjera produbila, njihovo razumijevanje raslo i svaki je prihvatio poziv da postane neustrašiv svjedok Evanđelja, šireći Radosnu vijest u ondašnjem svijetu.
Danas su Dvanaestorica s Gospodinom u slavi, ali njihova misija se nastavlja u svakom kršćaninu. Sakramentalnim prenošenjem svetog reda, svaki je biskup izravni nasljednik apostola. Kao članovi Crkve i mi smo nasljednici ove apostolske misije.
Primivši puninu Duha Svetoga u sakramentu potvrde, dijelimo iste darove i milosti dane apostolima, što nas osnažuje da nastavimo njihovo sveto djelo, djelo koje je prijeko potrebno u današnjem svijetu. Poput svetoga Šimuna i Jude, moramo u svojim srcima njegovati istu želju koju su oni imali ponijeti otajstva Kraljevstva nebeskog do kraja zemlje.
Crkva nije tu da vodi politiku
Onaj susret američkih biskupa s predsjednikom Trumpom u Ovalnom uredu izazvao je mnoge prijepore. Međutim, jedno nam mora biti uvijek jasno. Crkva nije tu da vodi politiku, nego naviješta Božje kraljevstvo. Krist nije gubio vrijeme kritizirajući Rimsko Carstvo, nego je osnovao Crkvu.
On se uopće nije bavio ni Rimom ni Poncijem Pilatom koji će ga osuditi na smrtnu kaznu na križu kao buntovnika. Pape od Ivana XXIII. do Lava XIV. na različite su načine odvajali pitanje mira od konkretne stvarnosti Crkve; kao rezultat toga, njihovi pozivi na mir riskiraju da postanu iluzorne težnje kojima nedostaju sredstva potrebna za njihovo ostvarenje. Ova se odvojenost pojavljuje kada se mir prvenstveno shvaća kao politički ili humanitarni cilj: okončanje ratova, poticanje dijaloga i njegovanje suradnje među narodima.
Ti su ciljevi dobri, ali kada se predstavljaju bez poziva na bitnu misiju Crkve, obraćenje osoba i naroda Kristu, gube svoj temelj. Mir postaje vanjski dogovor, a ne plod unutarnje preobrazbe. Poziv i poslanje Crkve jest stvoriti novoga, obraćena čovjeka, a ne miješati se u svjetsku politiku. Moglo je to biti u srednjem vijeku, ali danas u sekulariziranom vremenu Crkva mora staviti svoje žarište drugamo, prema čovjekovu srcu i obnovi vjere.
Naime, Evanđelje predstavlja drugačiju logiku. Nakon svog uskrsnuća, Krist daje mir svojim apostolima i odmah im zapovijeda da učine učenicima sve narode (Mt 28,19). I jučer smo govorili o sakramentu ispovijedi koji je prvi plod i dar Uskrsloga Gospodina. Univerzalnost ove misije pokazuje da je mir neodvojiv od širenja Evanđelja i uspostavljanja Crkve. Crkva nije samo promicateljica mira; ona je njegov izvor u povijesti, jer je tijelo Kristovo, koji je sam naš mir.
Krist je naš mir
Rani kršćani jasno su razumjeli to jedinstvo. Za njih su mir i zajedništvo bili neodvojive stvarnosti. U Crkvi su podjele jezika, etničke pripadnosti i nacije prevladavane zajedničkim životom u Kristu. Natpisi „pax“ i „eirene“ na kršćanskim grobovima izražavali su uvjerenje da se mir ispunjava u zajedništvu s Bogom i njegovim narodom. Mir nije bio apstraktni ideal, nego životno iskustvo utemeljeno na vjeri. On, on je Mir naš, kaže Pavao za Krista.
Kada se ta veza oslabi, težnja za mirom postaje površna. Simboličke geste i diplomatski napori mogu izražavati dobru volju, ali ne mogu riješiti dublji nered unutar ljudske osobe i obitelji. Kao što Izaija uči, „mir je djelo pravde“ (Iz 32,17), a pravda ovisi o ispravnom odnosu s Bogom. Bez obraćenja nema trajnog moralnog reda, a bez moralnog reda mir ne može opstati.
Zbog toga je poslanje Crkve nezamjenjivo. Vjera dolazi iz slušanja Riječi, Evanđelja, a iz vjere dolazi obraćenje, prava promjena života. Tamo gdje se to dogodi, pomirenje, pravda i solidarnost postaju mogući. Širenje Crkve stoga nije protivno izgradnji mira; ono je njegov nužan uvjet. Govoriti o miru bez naviještanja Krista znači predlagati posljedicu bez njezina uzroka.
To pomaže objasniti zašto se mnogi moderni apeli na mir čine neučinkovitima. Oni pozivaju na univerzalno bratstvo, a da se ne bave time kako ljudska bića mogu istinski postati braća i sestre. Odvojeni od preobrazbene moći Evanđelja, takvi apeli ostaju težnje, a ne stvarnost.
Mir dolazi iz preobraženih srdaca
Istovremeno, ljubav zahtijeva prepoznavanje da Bog može djelovati kroz one izvan Crkve. Sveto pismo to pokazuje u likovima koji prorokuju ili djeluju u Božje ime, a da ne pripadaju vidljivoj zajednici vjernika. I politički vođe mogu djelomično doprinijeti miru.
Ipak, njihova uloga ne može zamijeniti poslanje Crkve. Kada Crkva usvaja prvenstveno političke kategorije ili se doživljava kao samo još jedan diplomatski akter, njezin identitet je zamagljen, a njezina poruka pogrješno shvaćena. Ta je zbrka očita u suvremenim napetostima između političkih likova i papinstva. Kada se Papa tretira prvenstveno kao državni poglavar, njegova evanđeoska misija svodi se na diplomaciju.
Suprotno tome, kada Crkva ne govori jasno o obraćenju i moralnoj istini, neki vjernici traže jasnoću negdje drugdje, čak i u manjkavim političkim alternativama. Ova dinamika otkriva slabljenje u načinu na koji se shvaća odnos između mira i Crkve. Lijek nije napustiti pozive na mir, već ih ponovno utemeljiti u njihovom pravom izvoru. Kristu. Bogu.
Papa i biskupi moraju u središte staviti poziv kojim započinje samo Evanđelje: obraćenje Bogu. Mir ne će doći samo pregovorima ili uravnoteženjem interesa, nego preobraženim srcima. Spomenuh gore Judinu poslanicu.
Evo kako završava, predivnom doksologijom, taj kratki spis: “A vi, ljubljeni, naziđujte se na presvetoj vjeri svojoj moleći se u Duhu Svetom, uščuvajte se u ljubavi Božjoj, iščekujući milosrđe Gospodina našega Isusa Krista za vječni život. I jedne, svadljivce, karajte, druge spašavajte otimajući ih ognju, trećima se pak smilujte sa strahom, mrzeći i haljinu puti okaljanu.
Onomu koji vas može očuvati od pada i besprijekorne postaviti pred svoju Slavu u klicanju – jedinomu Bogu, Spasitelju našemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu: slava, veličanstvo, vlast i moć i prije svakoga vijeka, i sada, i u sve vijeke. Amen.” Svima koji nose ime današnjih svetaca, Šimuna i Tadeja, SRETAN I BLAGOSLOVLJEN IMENDAN!
