HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, KOJI JE OD MRTVIH USKRSNUO PRVOGA DANA U TJEDNU! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan, mirom ispunjen novi dan i početak novoga tjedna, u Gospodinovu imenu i znaku. Neka sve prožima svijest: Gospodin je s nama, on ravna poviješću, a svi su neredi samo trzaji nečiste sile koja želi ovladati svijetom, unijeti nemir i kaos, ubijanje i rušenje.
Zahvalimo Gospodinu za ovo svježe, jesensko jutro. Jučer je bilo kiše, a sinoć je ovdje bilo mnoštvo hodočasnika, mnogo, mnogo hrvatskih hodočasnika, i toliko ispovijedi da je bilo nemoguće sve ispovjediti. Ali hvala Gospodinu za toliko potresnih iskustava i suza radosnica kojima čovjek počinje novi život, život u milosti i Duhu, kad se odrekne grijeha. To je još jedan bjelodan dokaz da je ovdje Gospodin na djelu, da Marija poziva svoju djecu pod svoje okrilje i zaštitu i da ih vodi Sinu. I da svakomu od nas, kao brižna Majka u Kani Galilejskoj, ponavlja: „Učinite sve što vam on kaže!”
Trgovine zakovane daskama kao u doba rata
Slušamo i gledamo razaranja na Zapadu, uništavanje svega onoga što su ljudi, pojedinci, stjecali desetljećima. I sad dođu neki vandali, razbiju prozore i izloge, pljačkaju sve na što naiđu. Kako je samo žalosno promatrati vlasnike koji svoje radnje i trgovine zakivaju daskama, kao što smo to činili u doba rata na ovim prostorima, kao da je nastupilo pravo ratno stanje. I što znači kad jedna Francuska digne na noge stotinu tisuća policajaca i pripadnika interventnih snaga, a Milanom kruže oklopna vozila? Je li to sumrak zapadne civilizacije?
Od Poitiersa do povratka u Očevu kuću
Europa pamti provale barbara i Huna, Atilu i Avare, Mongole i osmanska osvajanja, a neki dan bijaše i nadnevak kad su kršćanske snage kod Poitiersa 732. godine porazile arapsku vojsku koja je došla gotovo do Pariza. Možda ovo bude poticaj da se vratimo svojim kršćanskim korijenima jer su Zapad podigli Krist i kršćanstvo, a ne barbarstvo ni poganstvo, pa ni islam. Na nama je moliti da Zapad dođe k sebi kao onaj rasipni sin, da se vrati u kuću Očevu i da odbaci sve ove demonske i nastrane ideologije i prakse.
Onoliko se spoznaje koliko se ljubi
Nedjelja je, dan kad idemo Gospodinu u goste da nam on ponudi svoju hranu, svoje piće i svoje riječi. Danas slušamo riječ o ljubavi. Ondje se veli kako Isusu, da ga iskuša, dolazi zakonoznanac i pita ga koja je prva i najvažnija zapovijed. Jasno, ljubav nosi svijet, ona je temeljni zakon stvaranja. Samo ljubavlju postajemo jedni drugima bliski, postajemo prijatelji.
Augustin je rekao: Nemo cognoscitur nisi per amicitiam. Nitko se ne upoznaje i ne spoznaje osim po prijateljevanju. Tek ako sam nekomu prijatelj, mogu čovjeka upoznati i znati što je i tko je. Postoji i načelo Tantum cognoscitur quantum diligitur. Onoliko se spoznaje i zna koliko se ljubi, bilo da je riječ o stvari ili o osobi. Ako osobu ne volim, ne mogu je ni poznavati, ili je poznajem samo površno. Isto je i u školi, gdje ono što ne volim, kao pojedine predmete, zapravo i ne poznajem.
Tako je i u odnosu prema Isusu Kristu. Mogu ga upoznati samo ako se s njim družim. On je sam rekao: „Nazvao sam vas prijateljima!” Ne mogu mu biti prijatelj, i nisam mu prijatelj, ako mu samo mahnem, pozdravim ga i prođem. Tako je i nedjeljom. Ne mogu biti prijatelj ako ne idem na misu s ljubavlju, sa željom da se susretnem s prijateljem. Sreća je uvijek plod susreta, kako kaže i korijen riječi: sresti, susresti, biti sretan. To se od vjernika traži u odnosu prema Isusu Kristu.
Varšava 1979. i luč slobode
Možda je najbolji primjer tomu osoba o kojoj smo razmišljali ovih dana, naš veliki Ivan Pavao II., svetac koji je umro 2005., a svetim je proglašen nepunih deset godina nakon smrti. Ponovno bih ovdje istaknuo njegov pohod domovini Poljskoj za Duhove 1979., kad je podigao na noge svoj narod i upalio baklju, luč slobode i pada komunizma.
Dana 2. lipnja 1979., tijekom svojega prvog hodočašća u rodnu Poljsku, Ivan Pavao II. slavio je misu na Trgu pobjede u Varšavi. Poljska je tada živjela pod komunističkim režimom, koji je nastojao marginalizirati kršćanstvo i oblikovati društvo prema ideologiji koja nije ostavljala nimalo prostora Bogu. Pred golemim mnoštvom novi je poljski papa uputio poruku koja je daleko nadilazila političke okolnosti trenutka.
U svojoj propovijedi istaknuo je: „Poljskoj je Crkva donijela Krista, ključ za razumijevanje te velike i temeljne stvarnosti koja je čovjek. Jer čovjek ne može biti u potpunosti shvaćen bez Krista. Ili, bolje rečeno, čovjek nije sposoban u potpunosti razumjeti sebe bez Krista. On ne može razumjeti tko je, niti što je njegovo pravo dostojanstvo, niti što je njegov poziv, niti koji je njegov konačni cilj. On ne može razumjeti ništa od toga bez Krista.”
Te su riječi izražavale nešto mnogo dublje od obrane kršćanske baštine Poljske. Ivan Pavao II. iznosio je tvrdnju o samoj naravi ljudske osobe. Bez Krista ne možemo u potpunosti razumjeti tko smo, zašto postojimo, što nas čini vrijednima ili što smo u konačnici pozvani postati. Nastavio je objašnjavati da se Krist ne može isključiti iz ljudske povijesti jer isključiti Krista, u dubokom smislu, znači djelovati protiv same ljudske osobe. Povijest naroda, tvrdio je, prije svega je povijest ljudi, a povijest svake osobe nalazi svoje najdublje značenje u Isusu Kristu. U Njemu ljudska povijest postaje povijest spasenja. I to bi bilo ono što danas treba Zapadu: zaokret prema Isusu Kristu.
Krist otkriva čovjeka samome čovjeku
Bio je to odvažan navještaj u komunističkoj Poljskoj, ali njegovo je značenje bilo univerzalno. Ivan Pavao II. govorio je ne samo svojim Poljacima nego i svakoj osobi koja je željela razumjeti otajstvo ljudskoga postojanja. To razumijevanje ljudske osobe nije bilo novost njegova pontifikata. Bilo je duboko ukorijenjeno u nauku Drugoga vatikanskog koncila, posebno u Gaudium et spes, pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu, proglašenoj 1965. godine. Njezin dvadeset i drugi odlomak sadrži jednu od najvažnijih izjava o kršćanskoj antropologiji u suvremenoj Crkvi: „Uistinu, samo se u otajstvu utjelovljene Riječi pravo rasvjetljuje otajstvo čovjeka.” Sabor zatim objašnjava: „Krist, posljednji Adam, objavom otajstva Oca i Njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka samome čovjeku i jasno mu pokazuje njegov najuzvišeniji poziv.” To je teološki temelj poruke Ivana Pavla II. u Varšavi.
Krist nam ne nudi samo moralne upute niti nam samo pokazuje kako živjeti boljim životom. On otkriva istinu o Bogu, a time i istinu o nama. U utjelovljenju vidimo nemjerljivu Božju ljubav prema čovječanstvu. U križu vidimo dubinu te ljubavi. U uskrsnuću vidimo smisao za koji smo stvoreni. Krist otkriva i naše dostojanstvo i naš poziv. On nam pokazuje da smo stvoreni za zajedništvo s Bogom, pozvani na ljubav i predodređeni za vječni život. Bez toga svjetla naše razumijevanje ljudske osobe ostaje nepotpuno.
Čovjek ne može živjeti bez ljubavi
U enciklici Redemptor hominis, objavljenoj nekoliko mjeseci prije toga pohoda, Ivan Pavao II. napisao je: „Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. On ostaje biće neshvatljivo samome sebi, njegov je život besmislen ako mu se ljubav ne objavi, ako ne naiđe na ljubav, ako je ne doživi i ne učini svojom, ako u njoj prisno ne sudjeluje.”
Zatim se vratio na poruku Sabora: Krist Otkupitelj „potpuno otkriva čovjeka njemu samome”. Objasnio je da se svatko tko želi temeljito razumjeti samoga sebe, a ne samo prema površnim ili djelomičnim mjerilima identiteta, mora približiti Kristu cijelim svojim bićem: svojim nadama i nesigurnostima, svojim slabostima i grijesima, svojim životom i smrću. Poznavati Krista znači susresti se s ljubavlju koja otkriva tko smo uistinu.
A taj susret donosi nešto izvanredno. Kao što je Ivan Pavao II. primijetio, kad počnemo shvaćati otajstvo otkupljenja, doživljavamo ne samo klanjanje Bogu nego i duboko udivljenje nad samima sobom. Koliko ljudska osoba mora biti dragocjena u očima Stvoritelja ako je Bog dao svojega jedinorođenog Sina da ne propadnemo, nego da imamo vječni život? To udivljenje nad dostojanstvom ljudske osobe, objasnio je Papa, u središtu je Evanđelja. To je radosna vijest kršćanstva.
Križ kao otkrivenje ljudske vrijednosti
Ljudsko dostojanstvo nije nešto što stječemo postignućima, statusom, neovisnošću ili društvenim priznanjem. Niti ga brišu patnja, slabost, grijeh ili neuspjeh. Njegov najdublji temelj nalazi se u Božjoj ljubavi prema nama, otkrivenoj u Isusu Kristu. Križ stoga nije samo objava Božje ljubavi, on je i konačno otkrivenje vrijednosti ljudske osobe. Za Ivana Pavla II. kršćanstvo nikada nije bilo samo moralni kodeks, kulturno nasljeđe ili zbirka vjerskih uvjerenja. Bilo je to otkrivanje čovjeka samome sebi prema slici Isusa Krista.
Ova poruka ostaje posebno važna u svijetu koji nas često potiče da se definiramo prema svojim postignućima, karijerama, željama, političkim identitetima, odnosima ili ranama. Sve to može biti dio našega iskustva, ali ništa od toga ne može u potpunosti odgovoriti na najdublja pitanja ljudskoga srca: Tko sam ja? Zašto sam ovdje? Što mojemu životu daje smisao? Za što sam, na kraju krajeva, stvoren? To su pitanja na koja mora odgovoriti svako doba.
Samo u Kristu otkrivamo puno značenje vlastitoga dostojanstva kao osobe koje je Bog stvorio i koje ljubi. Samo u Kristu počinjemo shvaćati patnju, svrhu slobode, poziv na ljubav i smisao za koji smo stvoreni. Poslanje je Crkve, objasnio je Ivan Pavao II., usmjeriti pogled čovječanstva prema Božjem otajstvu i pomoći ljudima da upoznaju dubinu otkupljenja u Isusu Kristu. Ta misija nije odstupanje od brige za čovječanstvo, ona je njezin najdublji izraz. Naviještati Krista znači naviještati istinu o ljudskoj osobi. Stoga smo svi pozvani biti misionari, navjestitelji!
Dolje imate jedan lijepi ulomak iz Poslanice pape Klementa Korinćanima, iz današnje Službe čitanja. Vrijedi ga pročitati i nad njim meditirati!
Blagoslovljen vam dan Gospodnji!
