HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – KRUNE SVIH SVETIH! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radošću ispunjen novi dan – utorak je – dan posvećen svetomu Anti komu se mnogi vjernici utječu u potrebama i nevoljama, bolestima i za izgubljene stvari. Kao, sveti Ante je tu “mjerodavan”, a zapravo je on samo sredstvo u Gospodinovim rukama. Sredstvo koje bismo trebali i mi nasljedovati kao što nas potiče Pismo. Pavao će reći svojima: “Budite moji nasljedovatelji kao što sam ja Kristov.” Ili, Boga nasljedujte u njegovim postupcima. Kakav je on, takvi biste trebali biti i vi u svome življenju. Ne kao oni koji Boga ne poznaju, nego kao djeca ljubljena, među kojom nema razlika.
I danas to Pavao ističe u Poslanici Efežanima, gdje naglašava odnos u braku kao odnos Krist-Crkva. Brak bi trebao biti zrcalo onoga što se događa u odnosu Krist-Crkva. Koliko samo vrjednovanje žena i supruga u poganskom svijetu gdje su žene bile samo sredstvo za reprodukciju, da se dobije sin, a ako je kći, onda su je mogli mirne savjesti odbaciti. Ako je bila “višak”. O tome možda nešto drugi put, opširnije, koliko je naime kršćanstvo preokrenulo, revolucioniralo odnose u obiteljima i društvu, pa ćemo stoga žene i majke naći na svakom mjestu kao one koje stoje uz rame svojim muževima.
Zahvalimo za ovo jutro, vedro i prohladno, jesensko. Izmolimo svoje uobičajene molitve zaštite i predanja. I svoju vjeroispovijed. Makar je uvečer već prohladno i burovito, i dalje imamo mnogo svećenika koji vani ispovijedaju. Zahvalimo za svaku milost koja se ovdje izlijeva preko sakramenta ispovijedi.
Zamke zloga i Božje beskrajno milosrđe
Čovjek je krhko, lomno biće koje lako pada, ali je opasnost ostati ležati. Često vjerujemo da se pakao raduje svakomu grijehu. Nije tako. Za demone pad i grijeh samo su sredstvo. Oni vrlo dobro znaju da pala osoba može ponovno ustati, jer su to vidjeli previše puta. Vidjeli su Davida kako ustaje iz preljuba i prolijevanja nevine krvi, sa “Smiluj mi se, Bože” na usnama. Vidjeli su Petra, nakon što je Gospodina tri puta zanijekao, kako izlazi i gorko plače. Vidjeli su razbojnika kako prvi ulazi u Raj, s križa. Ne raduju se oni toliko tvomu padu. Jasno, oni koriste slabost i prigodu. Žele ono što dolazi poslije pada. Trenutak kada kažeš samomu sebi: “Više nemam izlaza. Ja sam izgubljen!”
Petar i Juda pali su iste noći. Nije grijeh učinio razliku između njih dvojice, nego ono što su učinili nakon pada. Petar je plakao i obratio se. Obratio se i priznao da ljubi Gospodina. Tri puta. Juda više nije vjerovao da mu se može oprostiti; ostao je sam sa svojim grijehom i propao. Objesio se. Sveti pustinjski oci, koji su bolje od ikoga poznavali nutarnji rat čovjekovih misli i osjećaja, razotkrili su tu lukavost. Prije grijeha, neprijatelj ti šapuće: “Samo naprijed, Bog je dobar, On će ti oprostiti.” Nakon grijeha i pada isti glas ti govori: “Bog je pravedan. Za tebe je prekasno. Slijedi kazna!” Prije grijeha pokazuje ti Boga preblaga. Poslije ti pokazuje Boga prestroga da te više prihvati. Niti jedno od toga nije pravi Bog. Lažljivac je isti; samo se maska promijenila.
Treba poniznost. Sagriješio sam. Ponizna osoba ne iznenadi se kada padne. To je u naravi čovjekovoj. Ona plače, ustaje i trči k Bogu. Sveti oci kažu da ništa nije veće od Božjeg milosrđa i da onaj tko očajava ubija vlastitu dušu. Oni kažu kako su svi grijesi ljudi, stavljeni uz Božje milosrđe, poput šake pijeska bačene u more. Ne moraš biti čist da bi se vratio. Vraćaš se, obraćaš se da bi bio očišćen i svet. To se događa u ispovijedi. Ne moraš imati snage da bi ustao. Jednostavno reci, s preostalom snagom: “Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se.” Ostalo je njegovo djelo. Pakao hoće da ostaneš dolje, u grijehu i padu. A Gospodin od tebe traži samo da podigneš pogled. Krist je sišao nad pakao, kako molimo u Vjerovanju, da uzme Adama za ruku i izvede ga van. Ustani. Opet. I opet. Do posljednjeg daha. Vrag je poražen kad ustaneš. On se raduje kad ostaneš u padu. Treba se podići. Poći na ispovijed. I tu se doživljava preporod.
Sakrament ispovijedi u suvremenome svijetu
Danas je na Zapadu sakrament ispovijedi izgubljeni, zanemareni sakrament. Živimo u teškim vremenima. Vjera blijedi, a milijuni ljudi napustili su Crkvu posljednjih godina. Vjera se promijenila u tome što se sada usredotočuje isključivo na svaku osobu. Individualnost također podrazumijeva da su danas ljudi “slobodni vjerovati i odlučivati” kako žele i čini se da se osjećaju opravdano u odbacivanju svega što im se ne sviđa. Kao rezultat toga mnoge upute koje se nalaze u Svetom pismu preoblikuju se i podređuju vlastitoj individualnosti i proizvoljnosti. Pa ipak, vjera nema nikakve veze s modernizmom. Vjera se temelji na Kristu, koji je isti jučer, danas i zauvijek (usp. Heb 13,8).
U tom pogledu, sve što je sam Krist uspostavio i što su nam apostoli i crkveni oci prenijeli ostaje valjano. Kao kršćani imamo obećanje: “Ako ispovijedamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.” (1 Iv 1,9). Krštenjem se ponovno rađamo i primamo Duha Svetoga. Pa ipak, ostajemo grješnici i često se spotičemo i padamo (usp. Jak 3,2), a apostol Ivan to također jasno daje do znanja kada kaže: “Ako tvrdimo da smo bez grijeha, sami sebe varamo i istine nema u nama” (1 Iv 1,8). Zato nam je oproštenje uvijek iznova potrebno.
Isusova ustanova sakramenta pomirenja
Kad su se, nakon Isusova uskrsnuća, njegovi učenici okupili prvoga dana u tjednu, uvečer, Isus je ušao kroz zatvorena vrata i pozdravio ih s “Mir vama” (usp. Iv 20,19). I nakon što im je pokazao rane na rukama i boku, obradovali su se. Zašto je Isus to učinio? Bio je u procesu uspostavljanja sakramenta ispovijedi, odnosno oproštenja grijeha. Kratki sažetak izvještaja o Isusovu boku: “Došavši k Isusu i vidješe da je već mrtav, ne prebiše mu noge, nego mu jedan od vojnika probode bok kopljem i odmah poteče krv i voda” (Iv 19,33-34). Isusov bok jest “izvor života” – iznjedrio je krv za pomirenje i vodu za očišćenje, po kojima ćemo se spasiti.
Isus te uskrsne večeri daje apostolima koji su bili prisutni nalog: “Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.” Rekavši to, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; a kojima zadržite grijehe, zadržavaju im se.” (Iv 20,21–23). Dakle, prvi dar Uskrsloga jest Duh Sveti, mir i oprost grijeha! Stvaranje novoga čovjeka. I novo stvorenje.
Važnost iskrenoga pokajanja u životu vjernika
Još jedan sličan odlomak nalazi se u Evanđelju po Mateju, gdje Isus upućuje apostole: “Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu, a što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno na nebu” (Mt 18,18). Gospodin je, dakle, svojim apostolima dao vlast opraštanja grijeha. Apostoli su tu vlast prenijeli na svoje nasljednike. Tako do danas biskupi i svećenici – koji oboje nastavljaju Kristovu svećeničku službu – dijele ovaj sakrament. Rekli bismo, najljepši sakrament koji nas ponovno vraća u Očevo krilo.
Grijeh nas odvaja od Boga. Gospodin je ovdje osigurao sredstvo kako bismo ponovno mogli ući u puno zajedništvo s Njim i s drugim vjernicima, jer grijeh nas – kao i Adama – baca u samoću te se krijemo, skrivamo. Pokajanje je bitno! Moramo se istinski pokajati za svoje grijehe. Čosto se obred čini samo formalnim. Pa i na početku svete mise. Ali pokajanje mora doći iz srca, baš kao i vjera u oproštenje grijeha, koju ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju na svakoj misi: “… oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni”.
Nažalost, grijesi se u današnje vrijeme trivijaliziraju! Kršćani često više nemaju osjećaj da su sagriješili. Fokus na “loše stvari” danas se značajno pomaknuo pa potom sve drugo i druge optužujemo, samo ne sebe. Pa ipak, grijeh nas odvaja od Boga i zahtijeva oproštenje i pomirenje. Preporučujem ovih dana iz Službe čitanja odlomke iz Poslanice svetoga Klementa Rimskoga, pape, Korinćanima. Jedan predivan ranokatolički spis ranih crkvenih otaca, trećega pape nakon Petra u Rimu, u kome ureduje i želi srediti stanje Crkve u Korintu. Poticajne riječi koje vrijede i danas. Kad uhvatite vremena, pročitajte!
