„Protestanti su prilično ljuti što im se ne dopušta primati pričest u Katoličkoj Crkvi“ (Nederlands Dagblad, 20. X. 2026.). Ljutnja je razumljiva, ali ona je plod nesporazuma, točnije dubokoga nerazumijevanja same biti stvari. Naime, nije riječ o tome tko smije pristupiti stolu, nego o tome što se na njemu nalazi. Za mnoge protestante Gospodinova večera ponajprije je spomen-gozba (spomen-jelo, spomen-objed, spomen-obrok). Spominje se Posljednja večera, naviješta Kristova smrt i doživljava zajedništvo vjernika.
Nije isto spominjati Krista i primati Krista
Katolička Crkva, nasuprot tomu, ne vjeruje da je Euharistija gozba u obliku žrtve, nego žrtva u obliku gozbe. To se može činiti kao neznatna razlika, no zapravo je riječ o golemoj razlici.
Na Posljednjoj večeri Isus nije rekao: „Ovaj kruh simbolizira moje tijelo.“ Rekao je: „Ovo je Tijelo Moje“ (Matej 26, 26; Marko 14, 22; Luka 22, 19; Ivan 6, 51; Prva Korinćanima 11, 24).
A što se tiče kaleža, nije rekao: „Ovo vino podsjeća na Moju krv.“ Rekao je: „Ovo je Krv Moja“ (Matej 26, 28; Marko 14, 24; Ivan 6, 55). To su prilično neobične riječi za nekoga tko je, navodno, htio ustanoviti tek simboličan obrok.
Isusove riječi koje su mnoge sablaznile
A u 6. glavi Evanđelja po Ivanu riječi postaju još određenije. Kada Isus izjavi da je Njegovo Tijelo pravo jelo, a Njegova Krv pravo piće (Ivan 6, 55), nastaje velika pomutnja. Njegovi slušatelji smatraju to neukusnim. Toliko im je neprihvatljivo da Ga mnogi učenici čak napuštaju (Ivan 6, 66).
Bio je to, tako reći, savršen trenutak da se nesporazum razjasni. Mogao je reći: „Ljudi, nemojte to shvaćati tako doslovno. To je samo slikovit govor.“ Ali Isus ne čini ništa od toga. Samo pita one koji su ostali: „Kanite li možda i vi otići?” (Ivan 6, 67). Očito je bila riječ o nečemu bitnom.
Vjera u stvarnu prisutnost nije srednjovjekovni izum
Katkada se tvrdi da je vjerovanje u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji nastalo tek u četvrtom stoljeću. Prema toj tvrdnji kršćani su u početku dijelili samo jednostavan bratski obrok, a tek je poslije Crkva oko toga razvila složenu teologiju.
Je li doista tako? Uzmimo za primjer Ignacija Antiohijskoga. Živio je početkom drugoga stoljeća, dakle, ne dugo nakon apostola. Piše da su se neki krivovjerci suzdržavali od Euharistije jer nisu priznavali da je ona Tijelo našega Spasitelja Isusa Krista. To nije teologija četvrtoga stoljeća, nego svjedočanstvo iz otprilike godine 110.
Ili uzmimo Justina Mučenika, koji sredinom drugoga stoljeća izričito piše kako euharistijske darove kršćani ne primaju kao običan kruh i piće, nego kao Tijelo i Krv utjelovljenoga Krista.
Svatko tko tvrdi da se vjerovanje u stvarnu prisutnost pojavilo tek stoljećima poslije, mora imati doista probirljivu pozornost kada je riječ o prvim kršćanima. Naravno, to je učenje poslije potanko razrađeno. Pojam pretvorbe (transsupstancijacije) poprimio je teološku preciznost tek puno kasnije. Ali Crkva nije stoljećima dijelila običan kruh da bi potom iznenada odlučila kako je to sȃm Isus. Iako se teološko nazivlje razvijalo, vjera koju je ono izražavalo dosta je starija.
Zašto katolici ne daju posvećenu hostiju pticama?
A to nas dovodi do još jedne zapanjujuće razlike.
Nakon katoličke Mise preostale se posvećene hostije s velikim se poštovanjem pohranjuju u svetohranište. Zašto? Zato što Krist ne prestaje biti nazočan nakon završetka obreda. Hostija se nakon toga ne vraća u prijašnje stanje, ne postaje ponovo običan kruh. Upravo zato katolik kleči pred svetohraništem. I zato njegujemo klanjanje pred Presvetim Oltarskim Svetootajstvom.
U protestantskim crkvama u kojima se Gospodinova večera shvaća isključivo simbolički, stanje je, dakako, drukčije. Sve što preostane nakon bogoslužja smatra se običnim kruhom. Stoga nije problem ostatke dati pticama – što je katolicima nepojmljivo.
Pričest nije samo osobni čin, nego i znak crkvenoga jedinstva
Upadljivo je da se upravo katolike često optužuje kako nisu dovoljno ekumenski nastrojeni. Kaže se da protestanti općenito pripuštaju katolike svojoj pričesti, a da katolici, sa svoje strane, vrata drže zatvorenima. Međutim, gostoljubivost nikada ne smije značiti pretvaranje da bitne razlike ne postoje. Kada protestant pozove katolika na pričest, čini to polazeći od vlastita poimanja onoga što se tijekom toga čina zbiva. Kada katolik protestantu bez daljnjega ne dopušta pristup Pričesti, i on to čini u skladu sa svojim uvjerenjem o tome što se ondje događa.
Osim toga, treba uzeti u obzir da, prema katoličkoj nauci, Euharistija nije samo osobni susret s Kristom, nego i sakrament jedinstva Crkve. Tko prima pričest izgovara „amen” ne samo Kristu, nego i vjeri Crkve koja slavi tu Euharistiju. Teško je sakramentno izraziti jedinstvo koje u pogledu bitnih pitanja vjere još uvijek ne postoji.
Iako Katolička Crkva dopušta iznimke u određenim okolnostima, to ne mijenja temeljno načelo. Pričest nije sredstvo kojim se postojeće razlike u vjeri mogu jednostavno zanemariti. Ona je najviši izraz jedinstva u vjeri koje mora doista postojati. To nije nedostatak ljubavi. To je pitanje istine.
Misa nije samo spomen na Kristovu žrtvu
Postoji još jedan razlog zbog kojega Katolička Crkva to pitanje ne može shvatiti olako. Sveta Misa nije tek spomen na Golgotu. Jedinstvena Kristova žrtva na križu u njoj se na sakramentno uprisutnjuje. Isusa se ne razapinje iznova. Njegova se žrtva ne ponavlja. Riječ je o istoj žrtvi, istom Velikom svećeniku i istom žrtvenom Janjcu, ali se oni prikazuju na beskrvan način. To je srž katoličkoga bogoštovlja.
Najprije žrtva, a potom gozba
Na Kalvariji je Krist prinio samoga Sebe Otcu za spasenje svijeta. U Euharistiji taj isti prinos samoga Sebe postaje svetootajstveno prisutan. A potom primamo Njega, koji je samoga Sebe žrtvovao za nas, kao hranu za svoje duše. Najprije žrtva, a zatim gozba. Ili, točnije rečeno, gozba je sakramentno sudjelovanje u žrtvi.
Sveta Misa nije vjersko okupljanje na kojem kruh i vino služe tek kao ugođajni završetak zajedništva.
Misa je Golgota koja se među nama svetootajstveno podanašnjuje. Zbog toga se u središtu katoličke crkve ne nalazi samo blagovališna trpeza (stol za jelo), nego žrtvenik (oltar) – pri čemu su i svećenik i vjernici, po mogućnosti, okrenuti u istom smjeru.
Jedinstvo se ne gradi prešućivanjem istine
Rješenje podjele između katolika i protestanata stoga nije u tome da jedni druge počnemo posvuda pozivati, pri tom prijateljski gurajući naše razlike pod tepih. To nije ekumenizam; to je teološka ravnodušnost popraćena prijateljskim tapšanjem.
Istinsko jedinstvo ne proistječe iz stavljanja istine po strani, nego iz zajedničkoga traganja za njom.
Katolička Crkva ne uskraćuje pričest zato što protestantskoj braći i sestrama ne želi udijeliti Krista. Upravo suprotno: Krista shvaća toliko ozbiljno da ne može dopustiti privid. Ne može se pretvarati kako su Njegova zbiljska nazočnost, Njegova žrtva i Njegova Crkva tek sporednosti.
Što se zapravo nalazi na oltaru?
Naposljetku, sve se svodi na jedno pitanje: što se nalazi na oltaru? Je li to kruh koji upućuje na Krista? Ili je to sȃm Krist pod prilikama kruha? Ako je prvo istinito, o zajedništvu za otvorenim stolom svakako vrijedi raspravljati.
Ali ako je istinito drugo ovo drugo, sve se mijenja. Tada više ne govorimo o gostoljubivosti, nego o bogoštovlju, klanjanju i štovanju. Tada svetohranište nije kutija za kruh. A posvećena hostija nikako nije hrana za ptice.
Tko želi znati više
sv. Toma Akvinski, Zašto je Euharistija i žrtva i pričest i poputnina
Zvonko Pažin, Communicatio in sacris
Gerhard Müller, Crkva se danas odrekla naviještanja cjelovite istine
Ratko Perić, Stepinčevo štovanje Euharistije
Josip Mužić, Sloboda pričešćivanja
Velimir Blažević, Presveta euharistija (pravni vid)
Od istoga autora
Crkva u krizi – i kako je ne trebamo spašavati
Sinoda o sinodnosti: vrijeme je da se Crkva vrati Kristu
Gospodar svijeta: proroštvo koje se ispunjava
Zašto je nogomet katolički sport
