Ovo će biti još jedna u nizu priča koje pokušavaju dokazati da je veličina ipak važna. Iako slabiji spol već dugo vremena uspješno ili malo manje uspješno uvjeravaju da je bitnija kvaliteta nego kvantiteta, ja se ipak s tom urbanom legendom neću ovaj put složiti.
Što sam starija, veličina mi je sve bitnija. Dama sam u zrelim godinama i samim tim znam što želim, a što ne želim. Želim uživati u trenutku, primiti u ruke i odmah znati što s tim učiniti, a ne se mučiti, okretati na sve strane, prinositi bliže očima, pa udaljavati ne bih li shvatila što i kako, koliko dugo i gdje.
U uputama na ambalaži govorim, naravno. Ja ne znam jel samo u meni problem ili nam to prehrambena industrija namjerno radi, ali uzmimo, na primjer, običnu vrećicu instant pirea od krumpira koju treba skuhati za prilog, recimo, nekom gulašu. Na stranu sad svi dušobrižnici koji će dignut glas i pomolit se za spas moje duše što nisam sama otišla na njivu gdje sam posadila svoj domaći krumpir i to iz domaćeg sjemena, oplijevila, okopala i prigrnula domaćom motikom koju sam samostalno nasadila i ručno pokupila zlatice, ter krumpir ničim osim svetom vodom pošpricala, neg sam kupila ovaj umjetni.
Na vrećici je jasno označeno ima li glutena ili nema. Može se doznati je li dehidrirani krumpir bio bijeli ili crveni, jel ubran u Vijetnamu ili u Španjolskoj, koliko u postotku pire od krumpira sadrži krumpira, a koliko ne. Saznajem tako koliko ima proteina, koliko ugljikohidrata i kojim se vitaminima i mineralima iz te vrećice mogu nadat. Pobrojani su svi E-ovi uzlazno i silazno, a naglašeno je da pire može sadržavati i tragove soje ili kikirikija ili pak drugih orašastih plodova, samim tim što je tvornica jugoistočno orijentirana pa može dopuhat iz susjedne tvornice kikiriki maslaca, koja je uz vjetar. Doznajem i kad je proizvedeno, a i do kad je upotrebljivo. I to sve bar na četiri svjetska jezika i dva pisma.
Saznaš na tim uputama tko je brao, a tko sušio, tko pakirao, tko transportirao, koja firma je uvezla i po kojoj cijeni i tko je instant krumpir izumio (Edward Anton Maria Asselbergs, vječna mu slava i hvala), al kolko trebaš dodat mlijeka i vode, e to ne možeš baš lako otkrit. To je sakriveno u valjda najsitnijem fontu koji su mogli stavit. Običnom oku nevidljivo i nečitljivo.
Ok, priznajem da s godinama sve slabije vidim, što u praksi nije uvijek ni tako grozno, ali oznojih se propisno dok pronađoh ta najsitnija slova na kutiji i saznah koliko mokrih sastojaka moram dodat ovim suhim. Upomoć sam neuspješno pozvala naočale svih dioptrija koje imam kod kuće, osvijetlila mobitelom, stala uz prozor, udaljavala i približavala kutiju očima ne bih li ipak pročitala, sve do trena dok je nisam zavitlala prema djetetu koje je mirno sjedilo na trosjedu sa zapovijedi: „Pročitaj, kolko vode?! Kolko mlijeka?!“
Prisjeo mi pire prije nego što sam ga uspjela nanovo hidrirat. Kako sam djeci nakanila ispeć i muffine (iz kutije naravno, nisam sama išla kakaovac posadit i obrat, sram me bilo), kutija je poletjela prema drugom djetetu s urlikom „Kolko dugo?! Na kolko?!“
I onda kad mi netko veli da veličina nije bitna, samo ću ga prostrijelit pogledom. I zavitlat mu kakvu instant kutiju da mi pročita. Bolje mu je da taj dan ne kuham niš iz konzerve.
Blog Renate Sitte: Dragoj meni, samoj sebi
