Ovaj nastavak razmišljanja o RUR-u namjerno počinjem podsjećanjem kako o ratu i miru danas govori doslovce “svaka budala”, tj. svatko! Ali svatko s područja svojega “interesa”. Običan čovjek zato što želi mira, a industrija oružja odnosno vojni lobi zato što želi profit.
Između ta dva pola odnosno ekstrema nalazi se politička i medijska (u koju na jedan način spada i kulturna) scena – cijeli spektar neznalica, kukavica i izdajica (mira), u kojem je zapravo većina neupućenih koji pojma nemaju kako svijet funkcionira.
Jasno, ne treba se čuditi jednom medijskom čudaku kakav je Ante Tomić, kolumnist SD-a, koji o svemu trkelja banaliziranjem ili ironiziranjem stvarnosti, ali je zabrinjavajuće kad katolički mediji o miru i ratu govore kao bezglava stvorenja.
A još je strašnije kada biskupi ili čak pape o toj temi “filozofiraju” davno potrošenim teološkim frazetinama, tj. biblijskom ‘znanstvenologijom’ bez veze sa stvarnošću.
Tako je i papa Franjo, govoreći o Palestini, Ukrajini i Sudanu, nedavno rekao: “Rat je uvijek poraz. Crpi i umara stanovništvo i uzaludan je. Donosi samo smrt, a nikada rješenje problema.”
Eto, kao da je rekao išta nova – nakon famozne rečenice Dugog Nosa, negromanta iz prvog prologa “Dunda Maroja” Marina Držića iz 16. stoljeća da je “RAT POGUBA LJUDSKE NARAVI”.
U šumi katoličkoga teološkog prenemaganja svojevrstnom se ozbiljnošću izdvaja komentar Tomislava Zečevića u Zvonima (1/2024.), iz kojega vrijedi navesti barem početak:
“U današnjem vremenu nemoguće je očekivati potpuno mirnodopsko razdoblje, što je vidljivo na primjeru brojnih dugotrajnih ratova u svijetu koji uzrokuju patnju i smrt s posljedicama za cijelo čovječanstvo. Gledajući iz ljudske perspektive, može nam se učiniti da mi, kao obični pojedinci bez utjecaja na geopolitičke prilike u svijetu, ne možemo učiniti ništa kako bismo spriječili sukobe i stradanja.
Uistinu, pokušaj građenja mira utemeljena na ljudskim savezima osuđen je na propast jer je previše podložan utjecaju velikih vojno-ekonomskih sila kojima nije mir ni dobrobit čovječanstva kao takvog na prvome mjestu, već njihovi pojedinačni probitci za koje su spremni žrtvovati druge zemlje i dio svog stanovništva kako bi ih ostvarili…”
Tu strašnu i “pogub(n)u” istinu posvješćuje nam i tzv. Izvještaj sa Željezne planine (iz 1966. godine), tj. rezultat (tajnog) rada 15-orice različitih stručnjaka u vrijeme J. F. Kennedyja, o temi “mogućnost i poželjnost trajnog MIRA“. Premda je sve trebalo ostati kao “vojna tajna”, rad je ipak procurio u javnost, a sadržaj toga izvještaja je harvardski profesor John Kenneth Galbraith za Washington Post sažeo u pet točaka:
- Rat pruža jedini ovisni sustav za “stabilizaciju i kontrolu” nacionalnih gospodarstava.
- Rat je osnova koja vladi daje nužnu vlast za osiguranje političke stabilnosti.
- Rat je sociološki nužan u svrhu kontroliranja “opasnih društvenih otpora i destruktivnih antisocijalnih pokušaja”.
- Rat služi nužnoj maltuzijanskoj funkciji smanjivanja broja stanovnika u jednakim vrjemenskim razmacima.
- Rat je primarna motivacijska sila za znanstveni i tehnološki napredak.
Ponovno podsjećam da je tema radne skupine bila – MIR…! A navedeni ‘izvještajni pentagraf’ odnosno ‘pentagonalna formula’ posvješćuje zapravo da bez (zapadne) “okultne oligarhije” Istoku nije moguće natjecanje u istoj “ligi prvaka” rata, smrti, rušenja, osvajanja…! Iz toga pak, upravo na temelju izkustva Hrvatske – bez obzira što, kako netko vulgarno reče, uspoređivati Hrvatsku, Domovinski rat i Vukovar s Ukrajinom i Kijevom (a slično je nedavno i Zelenski napisao!) “graniči ne s ljudskim, nego s kravljim ludilom” – Ukrajina može izvući važan poučak: kao što ‘proNATOlitetna orijentacija’ Hrvatske nije pozitivno utjecala na pronatalitetnu orijentaciju naroda u demografskoj katastrofi, tako će i Ukrajini ‘koristiti’ taj vojni savez. Odnosno, Ukrajinci će od nas moći posuditi parafraziran stih iz recitala “Teci, Jadro, teci” (koji je u Solinu izveden 1976. za slavlje 13 stoljeća pokrštenja Hrvata): “Mila zemljo naša, krvlju NATOpljena, suzam’ zalivena…!”
Kome je dakle RUR (bio) potreban? Osim javno iznesenih ciljeva “obiju zaraćenih strana”, nije zanemarivo što će u njemu, kao u svakom ratu, banke i neke industrijske grane u zemljama s jakom (vojnom) industrijom – silno profitirati!
Dakle, i ratnu frazeologiju, kao i mirnodobsku ljeporječivost raznih “filantropa” uvijek treba uzimati oprezno ter za procjenu svega što čine uvijek valja primijeniti pravilo: Tko od toga ima koristi? – kako nam posvješćuje istraživač Michael Morris, autor važne knjige “Ono što ne biste smjeli znati”. Jer u današnjem je svijetu sve (kapitalistički) spoj biznisa i ideologije!
Te tvrdnje djeluju iritantno. Ali ISTINA uvijek “boli”, tj. “pogađa”, jer ona uvijek mora izazivati prijepore, baš kao i LAŽ. Jer ne mogu postojati dvije istine, ali laži može biti bezbroj… poglavito u predizbornoj kampanji i – u RATU!
Zato što je njezin izvor i otac zlo odnosno Zli – zloduh, đavao, sotona – prema Isusovoj definiciji: “On bijaše ČOVJEKOUBOJICA od početka i ne stajaše u ISTINI, jer nema ISTINE u njemu: kad govori LAŽ, od svojega govori, jer je LAŽAC i otac LAŽI” (Iv 8,44).
Te biblijske tvrdnje poglavito bi medijskim ljudima trebale posvješćivati da u svojemu pozivu i poslu u opredjeljenju ili za “dnovinarstvo” ili služenje istini nema treće mogućnosti. Odnosno, ako barem neki od njih pozivaju ljude na javni odpor zlu i nepravdi, onda bi oni prvi, po riječima M. Gandhija, trebali biti promjena koju žele vidjeti u svijetu.
Inače će vječno nositi “prokletstvo” Johna Swintona, urednika lista New York News, s banketa koji je Američko novinsko udruženje, u New Yorku 1914., priredilo u njegovu čast kad je odlazio u mirovinu.
Tada je, kao odgovor na zdravicu, izjavio da je glupost nazdravljati neovisnom tisku, jer novinari su “oruđa i vazali bogataša iza kulisa. Mi smo lutke na koncu… Naši talenti, mogućnosti i životi pripadaju tim ljudima. Mi smo intelektualne prostitutke.”
Taj citat drastičan je dokaz uspjeha “filantropskih oligarha” u kontroliranju kanala informacija. Novac je moć, jedina moć, reče Kristijan Rakovski, jedan od osnivača komunizma u SSSR-u, a ta se moć koristi i za kontrolu medija. Zato Deirdre Manifold u knjizi “Novi svjetski poredak” kaže da “intelektualnu prostituciju mogu nadzirati jedino najbogatiji”.
Upravo smo se u to uvjerili u pLandemiji, ali je cenzorski nadzor još jači u RATnim okolnostima. Tako nije slučajno da je u medijskim prikazima RUR-a jasno kao agresor definirana Rusija i imenovan njezin VOĐA, dok tzv. Zapad ostaje gotovo nedefiniran i ‘obezvođen’.
Premda se paušalno ističe Amerika i tzv. lideri pojedinih zemalja, ipak se oba ta pojma doimaju tek kao neka virtualna moć, koja, premda propušta intervenirati (sada u Ukrajini), gotovo da nema mogućnost učiniti ništa negativno! Ali vođe, bili javni ili tajni, postoje i na Istoku i na Zapadu.
Točnije, na svakom području života postoji “veliki vođa”, koji ima mnoštvo “obožavatelja” – dakle predstavljen je odnosno uzdignut kao (da je ) božanstvo! Naravno, po mnoštvu izkrenih poklonika-vjernika “božanstva” politike i zabave (estrade, sporta i filma) daleko i neuzporedivo nadmašuju veličine vjere i kulture, među kojima se još donekle drži papa, tj. papinstvo, ali i ono je u procesu samosrozavanja.
Zato se ni “obožavanje” tih lažnih veličina nigdje u svijetu u bitnom ne razlikuje. A to se, npr. na području politike, poglavito u okolnostima “događanja naroda”, najjače očituje u skandiranju VOĐI.
Nama starijima je u dubokom sjećanju golemi skup na Gazimestanu 1989. – gdje su u proslavi bitke na Kosovu prisustvovali i gotovo svi veleposlanici članica NATO saveza i Europske unije koji su imali predstavništva u tadašnjoj YU-tvorevini – a nakon toga skupa Miloševiću je masa posvuda dugo oduševljeno klicala VO-ĐA VO-ĐA VO-ĐA… a da nitko nije primijetio kada je to klicanje preko VO-ĐA-VO-ĐA-VO-ĐA-VO… prešlo u ĐA-VO ĐA-VO ĐA-VO… – kako je lucidno zapazio Miro Glavurtić. A nije drukčije bilo ni 1939., jer (pred)ratni bubnjevi svuda odjekuju jednakim ritmom… pa se tako i mitingaški duh današnjih istočnih i zapadnih “gazimestana” lako dekodira kao GAZI ME S(A)TAN!
Ali Bog će i nad onima koji s Njime ne računaju imati posljednju riječ. Jer Apokalipsa/Otkrivenje 21. i 22. poglavlje (kao 21. i 22. stoljeće!) ima naslov: NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA! A završne riječi glase: “Amen! Dođi, Gospodine Isuse! Milost Gospodina Isusa sa svima!” (kraj Biblije).
Dva ‘lica’ svetca Stepinca: Hrabri propovjednik i nacionalni simbol
