Ovih je dana veliki interes čitave svjetske javnosti izazvao iznenadni intervju američkog konzervativnog novinara i voditelja Tuckera Carlsona s Vladimirom Putinom. Prvi put od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. zapadna je javnost dobila prigodu čuti cjelovita razmišljanja ruskog predsjednika o krizi koja je svijet iznova vratila u predvorje velikog rata, ili da budem precizniji, publika na zapadu mogla je čuti poruke koje joj je Putin odlučio uputiti.
Odmah nakon najave, ovaj se je intervju s nestrpljenjem očekivao premda ga je većina najutjecajnijih zapadnih medija dočekala sa stanovitim podsmjehom i unaprijed okvalificirala kao pokušaj da se zapadni konzervativni krugovi okoriste ruskim propagandnim porukama. Većina njih donijela je svoje osvrte na njega i isječke koji su po njihovom sudu najznačajniji, ali za cjelovit dojam preporučujemo da svakako pogledate cijeli intervju.
Na početku razgovora, Putin je iznio polusatni prikaz povijesnih činjenica koje su kroz stoljeća formirale rusko-ukrajinski odnos. U svom nastupu ruski je predsjednik vrlo detaljno objašnjavao prirodu tog odnosa, a sve to bismo mogli sažeti na ideju kako je njegov stav da Rusija na osnovu povijesnih događanja polaže pravo na Ukrajinu, ali kroz razgovor ostavlja dojam kako mu namjera nije da je zbog toga nužno pokori, osvoji ili jednostavno anektira, ali je ne želi ni pustiti iz svog kruga interesa.
Nakon tog iscrpnog uvoda na red je došao odnos Rusije i SAD-a, odnosno Rusije i Zapada, i osnovna je poruka kako se je Putin u više navrata nakon raspada Sovjetskog saveza nudio Zapadu. Najprije kroz pitanje američkom predsjedniku Billu Clintonu o mogućnosti ulaska Rusije u NATO, a nakon toga kroz prijedlog da i Rusija sudjeluje u formiranju raketnog štita koji je prema prvotnim navodima bio predviđen za obranu od iranskih projektila. Iznio je Putin i pokušaj da kod američkog predsjednika isposluje prestanak pomaganja separatističkih grupacija na Kavkazu od strane CIA-e.
Ni u jednom od tih slučajeva Putin nije uspio, u NATO nije ušao, Kavkaz je rješavao sam, a kad je shvatio da štit nije tu zbog Irana nego Rusije usmjerio se je na proizvodnju supersoničnih raketa koje su neuhvatljive za zapadni raketni štit i u razvoju kojih je sada Rusija daleko ispred Zapada.
Dok je iznosio ove informacije nije skrivao zadovoljstvo, baš kao i kad je govorio o rezultatu zapadnih sankcija Kini i Rusiji ili ograničavanju korištenja dolara u transakcijama ruskih poslovnih subjekata. Izraz Putinova lica je poručivao: „Ja ne bih, ali vi ste me na to natjerali”.
U intervjuu je Putin spominjao i NATO-vo bombardiranje Beograda i podršci koju je Rusija morala pružiti pravoslavnoj Srbiji, a govorio je i o mogućnosti razmjene osoba optuženih za špijunažu odnosno politička ubojstva.
Govoreći o duhovnom aspektu izjavio je kako ne misli da su geopolitička stremljenja velesila određena borbom dobra i zla u svijetu već da se radi o njihovom međusobnom nadmetanju kako je to već bilo i ranije u povijesti. Općenito, na temu religija je bio vrlo obziran, a sam je naveo kako je Rusija jedna velika obitelj različitih vjera i religija, dodali bismo kako i njemu uskoro slijede izbori i ne želi se zamjerati ni jednoj od vjerskih skupina u sklopu Ruske federacije.
Podsjetio je kako je u više navrata dobivao obećanja kako se NATO neće širiti na Istok, ali se je to ipak dogodilo i to u čak pet navrata. Kad je 2008. u Bukureštu postavljen plan za približavanje Ukrajine i Gruzije NATO-u otvoren je bio put za sukobe koji će uslijediti.
Osobito interesantan je Putinov prikaz uspostavljanja moderne Ukrajinske države. Naveo je kako je odnos s Rusijom uvijek bio u vrhu interesa prvih ukrajinskih predsjednika čak i kad su oni bili prozapadnjački orijentirani kao Viktor Juščenko. I sva ta zapadnjačka nastojanja je još nekako Putin mogao sažvakati dok, prema njegovu sudu, Zapad uz pomoć svojih službi nije isprovocirao događanja na trgu Majdan 2014. i rušenje tadašnjeg predsjednika Janukoviča. Objašnjavao je kako je oružana pobuna protiv Janukoviča započela nakon što je ovaj važući gospodarsku korist između ulaska u EU i zadržavanja poslovnih i carinskih odnosa s Rusijom izabrao Rusiju.
Epilog je poznat, Janukovič je pobjegao u Rusiju, a pokrajine iz Donjecke oblasti i Krima s brojnim ruskim stanovništvom odbijale su prihvatiti novonastalu situaciju i tu je započela nova oružana pobuna ovoga puta odmetnutih pokrajina protiv vlasti proizišle iz Euromajdanskih događanja. Uz potporu Rusije odmetnute su pokrajine uglavnom uspjele zadržati svoj teritorij, a 2015. sklopljen je sporazum u Minsku za kojeg Putin priznaje da je bio zahtjevan za Ukrajinu zbog razine autonomije koja je bila predviđena za spomenute pokrajine. Putin navodi i kako je ova operacija CIA-u koštala pet milijardi dolara te kako Rusija ne bi prstom maknula da nije bilo krvavih događaja na Majdanu. Ističe Putin i kako nikada nisu pristali na širenje NATO-a i nikada nisu pristali da Ukrajina bude njegova članica.
Na pitanje što je bio okidač, kad se je odlučio na vojnu intervenciju 2022. Putin odgovara kako je to bio stav aktualne Ukrajinske vlasti koja je najavila kako neće provoditi sporazume iz Minska.
Putin se je dotaknuo i povlačenja svojih trupa iz okolice Kijeva koje je učinio kao ustupak za uspostavljanje dogovora u Istanbulu 2022. kojeg su kako kaže ukrajinski pregovarači bacili u koš i pripremili se za dugogodišnji oružani obračun uz pomoć Sjedinjenih Država i njegovih satelita u Europi.
Spomenuo je Putin i denacifikaciju kao jedan od uvjeta za postizanje mira, a na novinarovo pitanje kako to misli postići kad ne kontrolira, a kako se čini ni ne namjerava kontrolirati cijelo područje Ukrajine, odgovorio je kako je denacifikacija spomenuta u Istanbulskom sporazumu kao zabrana nacističkih stremljenja na zakonodavnoj razini.
Iznio je Putin i kako je o svemu više puta razgovarao s američkim vodstvom još prije invazije, ali nije želio ulaziti u detalje i preporučio je Tuckeru Carlsonu da o sadržaju tih razgovora pita svog predsjednika i ostalo vodstvo SAD-a.
Na pitanje kako sada zaustaviti rat Putin odgovara kako jednostavno Zapad treba prestati isporučivati oružje Ukrajini i sukob će završiti za nekoliko tjedana.
Za dizanje Sjevernog toka u zrak koji je prouzročio najveću emisiju CO2 u atmosferu u povijesti Putin krivi CIA-u kao organizaciju koja ima i motiv, ali i sposobnost da izvede takvu jednu tehnički zahtjevnu sabotažu, te ističe kako nije izlazio s ovim informacijama jer je nemoguće odnijeti propagandnu pobjedu u srazu sa SAD-om koji kontrolira većinu svjetskih i europskih medija, a tako bi samo otkrio svoje izvore.
Zanimljiv je Putinov osvrt na zapadne elite koje kao vidi ključni faktor koji onemogućava održivu međunarodnu suradnju. Najprije ih apostrofira kao silu koja stoji iznad političara na funkciji koja ustvari donosi odluke i to potvrđuje činjenicama da su američki predsjednici pod utjecajem takvih elita mijenjali odluke i stavove koji su se prvotno iskristalizirali kroz državničke razgovore i pregovore koje su vodili s njim, a potom ih detektira kao one zbog kojih u američkom društvu prevladava želja za dominacijom po svaku cijenu.
„Svijet bi trebao biti jedinstvena cjelina, sigurnost bi trebala biti zajednička, a ne namijenjena “zlatnoj milijardi” izjavio je Putin signalizirajući kako su elite koje zagovaraju globalnu depopulaciju te koje određuju društvena kretanja na Zapadu. Na konkretno pitanje tko su ti koji donose odluke Putin odgovara da ne zna, da je Amerika složena zemlja.
Kao jednu od prepreka poboljšanju odnosa Rusije i Zapada Putin vidi i stručnjake za Sovjetski savez iz brojnih instituta koji su nastali tijekom Hladnog rata i koji su nastavili pritisak na Rusiju kao jedino što znaju raditi i kojima je cilj „razbiti Rusiju, stvoriti na ovom teritoriju nekoliko kvazidržavnih entiteta i pokoriti ih u podijeljenom obliku i tako iskoristiti svoje kombinirane potencijale za buduću borbu s Kinom.
Na pitanje je li američka podrška ulasku Ukrajine u NATO nakon više ruskih upozorenja o neprihvatljivosti širenja NATO-a na to područje ustvari bila namjera da se isprovocira Rusiju na vojnu akciju, Putin ističe kako je ukrajinsko vodstvo odustalo od prethodno postignutih sporazuma i ostavlja dojam kako drugog izbora nije imao. Napominje i kako je nakon početka sukoba 2022. na intervenciju tadašnjeg premijera Velike Britanije Ukrajina prema vlastitom priznanju odustala i od Istanbulskih pregovora.
Svakako je jedan od najzanimljivijih detalja ovog dvosatnog intervjua i Putinova izjava da ruski interes nije napasti Litvu ili Poljsku i da se to može dogoditi jedino ako Poljska napadne Rusiju te njegov prilično jasan stav da ne vjeruje da će doći do globalnog rata u kojem ne bi bilo pobjednika. Ipak kroz razgovor je u nekoliko navrata dao do znanja da Rusija neće odustati od obrane svojih interesa, a pitanje uređivanja Ukrajine je definitivno vrhunac posthladnoratovskih sukoba Rusije i Zapada.
I što možemo izvući kao zaključak promatrajući teze koje je iznio ruski predsjednik u ovom intervjuu?
Putin poručuje zapadnoj javnosti kako je on tu i dalje spreman za pregovore, odlučan da ne posustane, a gospodarska situacija kao i stanje na bojištu ide mu u prilog. Želio je ostaviti dojam konstruktivnog političara usprkos činjenici da ga je Zapad odbijao kad god mu je nudio suradnju.
Ubrzo nakon ovog razgovora uslijedila su dva interesantna momenta, najprije je američki predsjednički kandidat Donald Trump za kojeg već otprije postoje naznake o njegovoj naklonjenosti ruskom predsjedniku jasno izjavio kako SAD neće stati u obranu članica saveza ako njihov financijski doprinos ne bude dovoljan, a potom je stigla i vijest kako su po prvi put od početka sukoba 2022. ruske snage pogodile Kijev hipersoničnom raketom Cirkon.
Švedska, Finska, Estonija i ostale zemlje u okruženju grade bunkere, održavaju vojne vježbe, proračuni za obranu su učetverostručeni i osjećaj je da se Europa ozbiljno priprema za mogući rat.
To nam govori da bi se u određenom raspletu američkih predsjedničkih izbora Europska Unija mogla naći u situaciji da stoji sama nasuprot zahuktalog ruskog medvjeda, a hoće li Putin ili neki njegov nasljednik i tada biti pomirljiv kao u ovom intervjuu, ili će pokazati neko drugo lice i odlučiti kazniti ekonomski i moralno posrnulu Europu, bit će pitanje zbog čijeg će odgovora strepiti i velike europske države, ali i mi, mali, koji ćemo se dodatno zapitati nije li nam ipak možda mjesto ispod stola dok se veliki tuku, kako je navodno zborio mudri Vlatko Maček početkom drugog svjetskog rata.
