Vaša izabrana NEplaninarka ovdje!
Priča koju sam vam obećala na kraju prošlog teksta o nenadanom komadu Marsa na zemlji počinje upravo ovdje.
Kako sam savladala prošlo ‘planinarenje’ bez problema, na red je došlo ono vulkanskom području Teide – Sendero Roques de Garcia.
Iako nismo žičarom išli bliže vrha vulkana kao ni na vrh jer nam je za taj uspon bilo potrebno posebno odobrenje, prošli smo ovu fantastičnu ‘marsovsku’ stazu!
Ako ikada poželite iskusiti Mars, ovo vam je definitivno jeftinija opcija. Dolina ispod vulkana koja je prekrivena lavom i koja zaista ostavlja bez teksta. Svidjelo mi se što je početak staze vrlo uređen i namijenjen i ljudima u invalidskim kolicima. Krajolik je zaista očaravajuć, a usponi su blagi – sve do zadnjeg, naravno.
Ovo je mjesto na kojem doslovno stojite na ohlađenoj lavi, proključaloj zemlji i kamenju.
Ovdje dolaziš do trenutka u kojem shvaćaš svu moć prirode, silinu koja pokreće naš planet i svoju malenost. I ne preostaje ti ništa drugo već da staneš i diviš se, zahvalan što imaš priliku dodirnuti povijest i biti dio nečeg toliko silnog i velikog.
Posljednja erupcija na Teidima, kao trećem najvišem vulkanu na Zemlji, dogodila se 18. studenog 1909. godine i prema dostupnim podacima erupcija nije prouzročila ljudske žrtve. Iako se Teide i dalje svrstavaju u aktivne vulkane, posjet tom području ne smatra se opasnim.
Kompletna staza je opasna samo zato što svoj pogled ne možete spustiti i gledati gdje stajete od ljepote i čuda koja se pred vama prostiru. S vrlo blagim usponima i nizbrdicama dopušta vam potpuno upijanje krajolika, a najštetnija je za memoriju vašeg mobitela jer se s ove rute jednostavno ne možeš vratiti bez tisuću slika previše. I ono što je, baš kao i na svim neizmjerno drugačijim i lijepim stazama slučaj, slika nikada neće dočarati ono što se doživi dok hodaš tim stazama.
I sve je bilo zaista idilično – do zadnjeg uspona koji je stvarno strm. Četveronoške se nećete penjati, ali je sam taj povratak do parkinga poprilično strm i srednje dug. Za mene je bio dovoljno dug da ostanem bez zraka, stanem, pitam koliko još do gore, bacim kukavicu i tri puta tražim vode.
Upozorila sam vas na početku, NEplaninarka ovdje.
Jedino što mi je olakšavalo ovaj uspon bio je moj strpljivi muž i pogled koji me tjerao da zaboravim i koji je budio u meni, do tada potpuno nepoznati planinarski nagon da idem dalje i više.
Na kraju sam od ‘ajme koji uspon’ rekla ‘nije uopće bilo strašno’.
Ponekad su najteži oni usponi koje sami u sebi moramo ispenjati. One granice koje moramo probiti i misli koje treba iz crne i sive prebaciti u šarene.
I bio je to savršen uvod u stazu koju nikada, dok živim, neću zaboraviti. Onu koja me dokrajčila.
Osnažila i oslabila.
Onu zbog koje danas više i ne mrzim toliko stepenice, uzbrdice i planine.
Onu o kojoj vam pišem u idućem javljanju, a do tada – planinarite i ne slušajte malog gunđavca u sebi. Sve što kaže – vjerujte mi, laže.
Sirova ispovijest o planinarenjima koja su promijenila sve: Playa De Los Roques
