Dočekala i ja svoju polisomnografiju. Ako do sad niste znali, to je zapravo fensi naziv za prespavanac u bolnici, pri kojem te priključe na raznorazne aparate i usput gledaju kako blaženo spavaš. Pretraga je to kojom utvrđuju kako duboko spavaš, što ti rade srce, mozak i pluća dok to radiš, hrčeš li i zašto toliko glasno, o čemu sanjaš ili otkud ti noćne more i dišeš li uopće ili padaš u apneje.
Pretragu najprije moraš dugo čekati (cca 2 godine), jer se u nas Hrvata izvodi samo u dvije zagrebačke bolnice (ima i po privatnim klinikama, al noćenje košta ko da noćiš u vili Marija Mandžukića na Braču).
U bolnicu stižem nešto prije 20 sati. Prema prije dobivenim uputama imam čistu, friško opranu kosu, obrijanu bradu, osnove pribora za osobnu higijenu, pidžamicu na medvjediće i knjigu za uspavljivanje. Naime, polisomnografija započinje detoksom od televizije i mobitela prije spavanja.
A onda kreće namještanje nekoliko desetaka elektroda na tijelo. Na samoj glavi ih je cca dvadesetak, strateški raspoređenih da vide što ti mozak radi, kad u snu trepneš, kad otvoriš usta. Na kosi su pričvršćene malim komadićima gaze koje su zagipsane (vjerujem da je moj mozak prvih sat mjerenja mislio isključivo o tome kako će se to skinuti i hoće li mi ostati rupe na glavi kad to krenu čupat). Ostatak elektroda je raspoređen po tijelu. A onda je sve to spojeno na neki aparat kojeg nosiš oko pasa.
Iako sam mislila da je to neizvedivo, unatoč svom tom spletu žica na sebi, zaspala sam ko beba i spavala do jutra. Ko za inat, od noćne more ili buđenja ni n ni b. Medicinska me sestra cijelu noć promatrala uz pomoć kamere i brojila koliko puta sam se okrenula. Zamijetila je, bezobraznica jedna, i da hrčem. Kategorički odbijam da je to istina, mora da joj se učinilo. Sigurno je to čula iz neke druge sobe.
Ujutro me probudila i kad sam mislila da je to gotovo i da idem doma, iznenadila me da sad kreće mjerenje dnevnih spavanaca. Ok, ništa lakše, sat i pol sam budna, a onda mi opet zamrače sobu i daju pola sata za spavanje. Mnogi bi se mučili, al ne i ja. Ja sam uredno odspavala svako to mjerenje, ko najbolji pacijent na svijetu.
Uglavnom, na kraju je to ispalo kao jedno od najboljih bolničkih iskustava ikad i toplo ga preporučam. Ne sjećam se kad sam tako dobro spavala u svom krevetu, kao sinoć.
P.S. Na kraju sam bolničkim krugom do parkirališta prošetala s tim gipsanim vaticama na glavi. Svi su namjerno okretali glave na drugu stranu jer sam i bez elektroda izgledala ko svemirac. Za one koji se boje za moju kosu i skalp, gips se lagano skinuo toplom vodom i šamponom.
I iako sam ne tako davno obećala da će sljedeći dolazak u bolnicu biti na dočeku unučića, ovu pretragu svakako preporučam. Recimo onima koji imaju malu djecu, neudoban krevet ili partnera koji hrče. Kažu sestre da su svi zadovoljni, osjećaju se ujutro preporođeno i traže repete.
