Veliki pjesnik Rumi rekao je: „Budi učen koliko hoćeš, ali znaj da tebi pripada samo onoliko koliko te tvoj sugovornik razumije. Illi da parafraziram ove njegove riječi- Možeš imati širinu u pogledima, percepciju da mnoštvo zvukova oko tebe čuješ kao govor, sposobnost sagledavanja s više razina, prosvijećen, formiran…, a da ti pripada samo onoliko koliko te ljudi razumiju. Tvoj kut gledanja, tvoje spoznaje, tvoja vizija, naprosto udara u nerazumijevanje onoga što prenosiš i onoga što jesi.
Nije to nimalo ugodan osjećaj, i zato se kaže za one koji su vizionari da je to njihov blagoslov i njihovo prokletstvo. Zamislimo samo jednog Fausta Vrančića koji je bio daleko ispred svojega vremena i njegovih izuma ostvarenih desetljećima poslije, Nikolu Teslu koji kaže: Suvremenici me neće razumjeti, ali jednog dana prevladat će zakoni prirode čije sam tajne otkrio i sve će se promijeniti. Ili fizičara i nobelovca Arthura Comptona koji je prije 80 godina rekao: „Cijela Zemlja bit će veliko susjedstvo”.
Kako vrijeme prolazi postaje sve gore i kompleksnije, jer polako nestaje komponenta slušanja drugoga, a posljedično i razumijevanje koje dobiješ. Nestaje taj Božji dar slušanja koji smo primili i potrebnog strpljenja dok slušamo.
Danas ljudi toliko pričaju da termin slušatelja gotovo i da ne postoji. Danas je u toj bujici riječ na televiziji, u svakodnevnom životu sadržano jedno bolesno dokazivanje, jedno ogromno i nekontrolirano „Ja”, u kojem svako poštovanje prema drugome izostaje. Dovoljno je pogledati sjednicu Sabora, ili neku političku emisiju da postane jasno.
Postoji samo trenutak u kojem se samo čeka vlastiti odgovor bez slušanja drugoga, trenutak koji samo traži odobravanje, trenutak koji briše sljedeći trenutak brzinom koja se ne mjeri mogućnostima ljudskog uma, nego sekundama. Postoji samo govor u trenutku i to je sve. Nema slušanja, nema sutra koje bi to moglo demantirati.
Ljudi nezaustavljivo brbljaju, ulijeću u rasprave s nekakve samozvane pozicije autoriteta i sveznajućeg apsoluta, ne vodeći ni računa s kim razgovaraju. Svi sve znaju, svi su politolozi, ekonomisti, arhitekti, umjetnici, atomski fizičari, ako zatreba…, koji nastupaju s pozicije moći kao fingiranog, a ne stvarnog potencijala i u svemu vide čistoću dobrih običaja prelaženja granice.
Svi su znalci svega, a neki ne znaju ni osnove pravopisa. Čak i kad pređete preko nepoznavanja vlastitog jezika i pokušate nešto reći ili barem staviti u realnu perspektivu vrlo brzo izgubite volju od te siline samodopadnosti i iskrivljene predodžbe o sebi samima.
U svemu tome gubimo i sposobnost za određivanje mjere i granice u odnosu spram drugih, sposobnost da vlastite riječi i dijela prilagodimo okolnostima kako bi iskazali poštovanje prema drugome pa tako i prema samom sebi. Diskrecija koja je u osnovi i određivanje mjere i granice je pitanje ne samo poštovanja već i razboritosti.
U potpunosti je nevažno radi li se politici koja ne sluša bilo svog naroda, poruke o društvenim teškoćama koje se šalju, koja ne ulazi u suštinu problema. O akademskoj zajednici koja se zavukla u svoje rupe sigurnosti.
O novinarstvu koje sve manje sluša kako bi ponudilo temeljite i cjelovite informacije i bilo spremno promijeniti mišljenje, modificirati svoje polazišne pretpostavke. Ili o svima nama koji smo se navukli na neslušače, na slušanje samodopadnih monologa i situacija u kojima ljudi pristupaju kao da su svu pamet svijeta pokupili.
Posljedice izostanka slušanja se vide i osjećaju i kako vrijeme bude prolazilo iste će biti sve veće.
Nepovjerenje među ljudima se produbljuje i ono je gotovo opipljivo. Povjerenje između politike i građana nestaje, a upravo slušanje gradi povjerenje. Kada se potrudite saslušati nekoga, on prepoznaje vaš interes, a ako ne slušate ili slušate napola, druga strana neće vam vjerovati da poštujete njihove misli i osjećaje.
Slušanje smanjuje nesporazume, pomaže eliminirati sukob i upravo nedostatak slušanja uzrok je mnogih sukoba. Osim što ponekad uzrokuje nesporazume, loše slušanje frustrira ljude koji sudjeluju u važnim razgovorima. Ljudi se žele osjećati poštovani, što je neopozivo povezano s osjećajem da ih se čuje.
Ne morate se nužno složiti, ali jednostavno nastojanje da čujete drugu perspektivu održava situaciju mirnijom. Kad se svi osjećaju smireno i sigurno, puno je lakše proći kroz napete situacije, a da stvari ne eskaliraju u sukob.
Slušanje potiče empatiju, a empatije je sve manje zbog gluhoće koja nije tjelesna već unutarnja. Zbog srca kao sjedišta slušanja. Zbog sve manje mogućnosti da priklonimo uho srca svoga, kako je to rekao Franjo Asiški.
Slušanje poboljšava i veze i predstavlja dimenziju ljubavi. Slušajući jedni druge, stvaramo sigurno mjesto bez osuda. U protivnom, nastaju konflikti, izostaje tolerancija i mogućnost kompromisa i u konačnici dobijemo današnji fenomen raspadanja brakova, obitelji, zajednice.
Dok svjedočim ovom stanju mi se sve teže mičemo od kulture koja se urušava pred bujicom nepotrebnih riječi i informacija.
Ovakvo ponašanje postaje toliko predvidljivo da se ta ista predvidljivost ogledava na svakom koraku, u načinu pristupa drugom čovjeku, ophođenju, djelima i nedjelima, i nema odstupanja, isti modus operandi, eskapada u ravnim linijama, ekshibicionizam pod okriljem izvjesnog, grčevito hvatanje starih novih oslonaca.
U osnovi, ovdje možemo govoriti i o nedostatku pristojnosti kao jednoj od posljednjih branika civilizacije, kako pojedinca tako i cijelog društva, jer sve je povezano. Pojedinac prelazi granice, društvo prelazi granice. Svi prelaze granice, i to nije normalno stanje koji mnogi ne prepoznaju, upravo zbog iskrivljene predodžbe o svijetu i samom sebi.
Posljedica je to promjena u kojem se stanje duha ne može okarakterizirati ni bogatim ni lijepim. Današnjeg individualizma koji se sveo na egoizam, na onu – svatko za sebe, i ne polazi od toga da sreća pojedinca proizlazi iz opće sreće društva. Da onaj preko puta tebe ima što za reći i da slušanjem ne samo učiš već i pokazuješ poštovanje.
I tko će sada, zapravo poreći da je egoizam osnova uređenja koji se na njoj drži, da je kaotičnost u kojem se svatko pridržava samo egoizma, vjeran odraz divljeg uređenja života, da su altruizam, ideja sveopćeg dobra i drugi duhovi koje on svrgava samo prepreke na tom putu, da je čitava ta filozofija zapravo ideologija žudnje silnih i moćnih našeg vremena.
Možete reći – to je samo vaša impresija. Mogu odgovoriti – Je, jer impresiju ništa ne pobija osim druge impresije. A sve je manje čujem, kao što sve manje čujem kritike određenih pojava u društvu, njihovih uzroka i posljedica. Zapravo, više ih i ne čujem, od onih koji se nazivaju ekspertima i kompetentnima da napokon progovore i o važnosti slušanja.
Još tekstova iste autorice:
Usamljenost je za čovjeka preteška kazna ili zašto nismo spremni na razočarenja?
Opsesivno zgrtanje novca, globalni vašar taštine i dekadencija
