Kao biće krajnosti čovjek je kroz povijest uplovljavao u dekadentno ponašanje, oholost, pohlepu. prekomjernu seksualnu slobodu, prekomjernost, u smislu društveno štetnog odstupanja od prirodnog života pa tako i vidu nezasitnog gomilanja bogatstva. To je ona nezdrava kuhinja dekadencije koja nadražuje, a ne hrani, koju je stvorila i razuzdanost radi prezasićenosti i gdje sva zadovoljstva, čak i umna imaju u sebi pretjeranost jer otupio ukus traži nove nadražaje.
Poriču se vrijednosti koje je čovjek izgradio, postupno propada pojedinac, kulture, društva, izazvano nekom promjenom ili pretjeranom uživanju. I sam Mollierov Don Juan, zavodnik i libertanac ismijava brak i religiju, zakone, ne vjeruje ni u Boga ni u zagrobni život ni u nebeske i ljudske istine.
I u djelu „Škrtac” Mollier govori o tada opsesivnom zgrtanju novca, gramzivosti i sebičnosti i o svevremenskoj temi jer se svako društvo do sada prepoznavalo u vječnom pitanju odnosa prema novcu. Sama nužnost rješenja u Molierovim komedijama upućuje na dubinu problema, na koje autor gleda do kraja pesimistički.
Zašto zapravo ovakav uvod? Zato što se povijest s tragično-komičnim elementima ponavlja, ali danas s daleko jačim intenzitetom dekadentnog ljudskog ponašanja i djelovanja, gdje se neminovno i postavlja pitanje formira li se neki novi svijet, neka nova društveno-ekonomska formacija koja je čovjeka odvesti u posve novu dimenziju razmišljanja i djelovanja.
Onaj tko je gledao dokumentarni serijal o superbogatašima diljem svijeta razumjet će o čemu se radi, ali i da nije gledao, sve je jasnije u kakvom svijetu danas živimo.
Naime, u dokumentarcu je gotovo degutantno gledati kako se superbogataši razmeću rasipanjem ogromnih količina novca koji kao da teku Angelovim slapovima, dok istovremeno ide i pokoji kadar o siromašnima koji su u stalnoj potrazi za vlastitom srećom, posebno kada iz svojih improviziranih kućeraka nedaleko luksuznih zgrada, vila vide i osjete sjaj i miris bogatstva.
Dijamanti su svuda, u autima, kućama, na odjeći, na kućnim ljubimcima… zabave dekadencije i kiča, nezasitnost novcem i moći pršti, a vrijednosti su izvrnute naglavačke.
Sve u svemu pompozno je to šepurenje na globalnom vašaru taštine koja nimalo ne priznaje i ne podnosi bilo kakvu kritiku, posebno onu o sve većoj diferencijaciji između bogatih i siromašnih jer uzbudljivi, ekstatički osjećaji moći, osobne vrijednosti i prihvaćenosti dižu ego u nebesa. Nedostatak je to volje za promjenom koje proizlazi iz samoljublja i koje ne prepoznaje ljubav prema drugome.
Nevjerojatna je to i inačica Kunderove nepodnošljive lakoće preseravanja, ili jednostavno Kunderovog djela oprečnog naslova u kojem bi, u ovom slučaju lakoća ležala u zadovoljstvu i slobodi koje novac pruža, a težina u pitanjima samog bića, njegovih principa i morala.
Nije to ništa što nije već viđeno, ali kako vrijeme prolazi, kako se bogatstvo sve više gomila u rukama manjine, tako i način života i pristupa prema većini postaje nečovječniji, nehumaniji i lišen svake empatije. Empatija i ljudska povezanost gube bitku pred dominacijom i silovitom ekspanzijom ega koji gradi sve veći zid pa tako i u Hrvatskoj i sve manje ima poveznicu sa životima svojih naroda koji postaju sve nezadovoljniji.
Frustracije su sve prisutnije, osnovno načelo moralnog i odgojnog djelovanja “zlatno pravilo”: Ne čini drugima ono što ne bismo htjeli da oni nama čine kao da nikad nije ni postojalo, ekstremizam jača i svako relativiziranje ovakve pojave krajnje je neozbiljno i neodgovorno.
Naravno, ima tu i drugačijih, ali njih je premalo za uspostavu boljeg i pravednijeg svijeta.
Jasno je da je to posljedica, prije svega predatorskog svijeta u kojem se društveno vrednovanje svelo na primitivnu i sve manje prihvatljivu percepciju: imati jednako uspjeti. Ako nemaš, danas jednostavno ne postojiš. Globalna je to jednadžba koja neminovno snosi posljedice. Ekstremna je to dimenzija posrnuća međuljudskih odnosa uslijed otuđujuće prirode materijalnog svijeta koji ljudima ne pruža priliku izgraditi sebe i odnose s okolinom koji se neće temeljiti na eksploataciji i manipulaciji.
I neće to stati kao što, posljedično neće stati ni dekadencija, urušavanje institucija, stvaralačkih snaga, energije, vitalnosti, moralno i duhovno propadanje. Štoviše, ide i se i dalje u dekadentnom ponašanju i gubitku vjere u čovjeka pa u nekom apokaliptičnom scenariju svijeta superbogati grade podzemne bunkere i “imaju sve više zahtjeva vezanih za zabavne sadržaje bunkera”. Jer čemu preživjeti nuklearni armagedon ako se nakon toga ne možeš malo zabaviti, zar ne?
Unatoč stalnim upozorenjima globalni milijarderi u rukama drže sve veći dio kolača ukupnog svjetskog bogatstva, razlike dramatično rastu, a vlade i države koje polako gube suverenost, pod utjecajem krupnog kapitala i međunarodnih institucija dodatno pogoršavaju nejednakost, smanjivanjem davanja sredstava za javne usluge, poput zdravstva i obrazovanja s jedne strane te nedovoljnim oporezivanjem korporacija i bogataša s druge, na što kontinuirano upozorava međunarodna organizacija „Oxfama” kroz studiju koja se objavljuje ususret Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu.
Novi izračuni Oxfama, temeljeni na podacima Forbesa pokazuju kako su, primjera radi američki milijarderi gotovo za trećinu bogatiji nego što su bili na početku pandemije 2020., čak i uzimajući u obzir turbulentno burzovno tržište 2022. Od 2013. američki milijarderi postali su bogatiji za 86 posto. Nabil Ahmed iz Oxfam America, direktor za ekonomsku pravdu izjavio je:
“Izuzetno bogati sjede na planinama bogatstva koje ostaju u velikoj mjeri netaknuti porezima, a njihovo divlje bogatstvo nije malim dijelom rezultat namjerne javne politike. Moramo uvesti strateške poreze na bogatstvo ako želimo imati ikakve šanse za obuzdavanje ove vrste nejednakosti u bogatstvu.
Superbogati drže kontrolu nad našim gospodarstvom.” Porezi su aktualni trenutno i u Hrvatskoj, pitanja hoće li porez na nekretnine biti pravedan, treba li uvesti porez na neto bogatstvo kako bi se smanjila nejednakost ostavit ćemo za drugi put.
Globalni kotač i dalje će se okretati, bogati će se i dalje bogatati želeći zadržati svoju dominaciju i kontrolu. Zato i ne čudi da je kreativnost postala ključna točka 21. stoljeća koja mora u budućnosti osigurati produktivnost, samo se nameće vrlo ozbiljno pitanje kako će se postići i od kuda će se crpiti ta ista kreativnost, imajući u vidu da za istu treba jaka motivacija i određena doza opsesije kojih je sve manje u globalnom svijetu i koji ne dolaze iz očekivanja materijalnog kojeg je sve više.
Dakle, kreativni proces je kompleksan i bliži je duhovnosti, što potvrđuje bezbroj primjera iz povijesti pa tako i Hrvatske i nije na tragu onoga što se čuje od struke.
U ovako posloženim stvarima, naravno sa stajališta autorice, globalni svijet, u kontekstu imperativa kreativnosti, bez duhovne dimenzije bit će u problemu pa ako se i uključi i sveprisutnija kognitivna neuroznanost ili razumijevanje ljudskog uma.
Naime, gledajući sam kognitivni proces koji se proučava i koji uključuje pažnju, emociju, empatiju, teško da će se ostvariti jer sve ove komponente nestaju.
Dokaz navedenom su informatički geniji ili talentirani mladi ljudi srasli s digitalnim dobom koji su traženi na tržištu rada i koji primaju velike plaće i dodatne pogodnosti, međutim prema istraživanjima rezultati su, zapravo poražavajući jer govore o otuđenim ljudima, ljudima uhvaćenim u zamku profita i moći.
Gdje je zapravo rješenje?
Prije svega u volji kao duhovnom činu ili volji koja proizlazi iz motivacije, a volje za sada nema jer da je ima ne bi se oglušivali na stalna upozorenja i sve te priče o nastojanjima uvođenja socijalne politike i stvaranja pravednijeg svijeta za sada padaju u vodu, dok se ne konkretiziraju.
Ako već niste, posjetite i multimedijsku izložbu „Hrvatska 2074. – pogled u budućnost“ u paviljonu ispred Muzeja Mimara gdje su scenariji hrvatske budućnosti koja je dio globalne budućnosti prikazani kao realistični, optimistični i pesimistični.
Ovisno kako gledate i kako ste satkani, kako percipirate današnji svijet, takav scenarij će vam i biti prihvatljiv. Međutim, prema današnjoj slici svijeta pesimističan se čini najbliži i u istom se predviđa da će Hrvatska izgubiti kontrolu nad resursima, poput pitke vode, koje sada kontroliraju kompanije i cijena im kontinuirano raste. Da će Hrvatska imati tek tri milijuna stanovnika, od kojih su milijun stranih radnika i njihovih potomaka. Brojne klimatske izbjeglice potražit će utočište u Hrvatskoj…..
Zbog dominacije umjetne inteligencije koja preuzima kreativne poslove nemamo više skladatelja, pjevača, slikara, scenarista i tekstopisaca. Nestaju live događanja s publikom, kulturni događaji postaju isključivo virtualni, dok se hrvatski kulturni identitet gubi te broj domaćih umjetnika pada za 70 posto….
Naravno, ovo su pretpostavke na kojima je u sklopu izložbe radilo tridesetak hrvatskih znanstvenika, stručnjaka i umjetnika, ali svakako predstavlja podlogu za ozbiljno razmišljanje u kojem smjeru idemo.
Kako god, svijet je i dalje na tragu dekadencije pojedinca i društva i u sve apsurdnoj situaciji s početka teksta. S jedne strane, u povijesti čovječanstva nikad nismo bili napredniji, nikad nije bilo više sredstava kojima bi se smanjila nejednakost i izgradio bolji svijet, a s druge strane ta ista sredstva rasipaju se na obijesti i kroz samoljublje privilegirane manjine koja je zaljubljena u svoju idealiziranu sliku i koja nije u stanju voljeti ni sebe ni druge.
Još kolumni iste autorice:
Skrb i njega bolesnika – kako sačuvati sebe i svoje zdravlje
‘Čovjek uzdiše ogorčen, sit i presit čovjeka i svih njegovih opačina, ali bez čovjeka sve je laž’
