Američki su izbori pred vratima. Predizborne ankete daju dosta sigurnu prednost Donaldu Trumpu, no za slavljenje ili tugovanje valja pričekati službene rezultate. Američki su politički procesi, naime, u pravilu radikalizirani, stoga i utoliko nepredvidivi, što posebice vrijedi za posljednjih desetak godina.
Hrvatska je, kao i ostatak zapadnog svijeta, pod velikim utjecajem Amerike, a čini se da s tom našom amerikaniziranošću dolazi i navezanost na mainstream okvire razmišljanja, zbog čega je naše znanje o tome što se u političkom smislu uistinu događa preko oceana nerijetko podosta nisko, odnosno takvo da sadrži samo one informacije koje su mediji planski propustili kroz svoju mrežu.
Jedno je istraživanje tako pokazalo da većina Hrvata svog favorita pronalazi u Kamali Harris. U spomenutom nabijenom tribalističkom raspoloženju Amerike nije čudno što će mnogi Amerikanci svoj glas dati Harris usprkos svim njezinim gafovima, lažima te općenitim katastrofalnim i još uvijek aktualnim godinama vlasti njezine stranke.
Ako ni zbog čega drugoga, to će učiniti zato da napakoste Trumpu i utaže žeđ svoje antitrumpističke kolektivne psihoze koja njima vlada sada već gotovo 10 godina.
No nejasno je, pa i neopravdivo što bi to učinili i mnogi Hrvati, koji bi zbog svoje geografske udaljenosti trebali imati dovoljno hladnu glavu da mogu prepoznati što im je pred nosom. I ne, to što medijska mašinerija aktivno radi na supresiji neprikladnih informacija ne opravdava našu intelektualnu lijenost.
Pa koje su to nepodopštine Biden-Harris-mainstream linije zbog koje se prosječan čovjek mora iznimno pomučiti da bi uspješno opravdao svoju možebitnu podršku njima?
1) Pandemija
Biden-Harris administracija predvodila je agresivnu pandemijsku politiku, u kojoj nisu samo izrekli gomilu danas dokazanih laži već su i uputili niz strašnih, čak i antidemokratskih prijetnji svojim građanima, a mnoge od tih prijetnji i ucjena su i proveli u praksi. Bijela je kuća, primjerice, na Božić 2021. godine zaželjela, citiram, „zimu smrti za sve necijepljene građane i njihove obitelji“.
Ta se zima smrti, danas znamo, nije dogodila, štoviše u međuvremenu smo javnim priznanjem zaposlenice Pfizera saznali da novo cjepivo ne sprečava širenje virusa te da farmakološke korporacije koje iza njega stoje uopće nisu radile nikakva istraživanja u tom smislu. Odakle stoga Bijeloj kući drskosti da upućuje svojim građanima toliko oštre riječi do danas je ostalo nejasno. Nitko te izjave nikada nije demantirao niti se za njih ispričao.
Nisu se ispričali ni tisućama ljudi koji su na temelju pogrešne premise o sprečavanju širenja dobili otkaze na svojim poslovima jer se nisu cijepili, odnosno jer su nepravedno bili etiketirani kao zdravstvena ugroza, kao ni onima koji su se cijepili pod prisilom, a kasnije požalili.
Na pandemiji se neću suviše zadržavati, jer navođenje svih društveno-političkih besmislica iz tog doba zahtijeva zaseban tekst, a možda i knjigu. Dodajmo još samo da je Bidenov glavni čovjek u pandemiji naknadno javno priznao, što je u većini javnosti ovisnoj o mainstream medijima prošlo ispod radara, da je zloglasno pravilo o razmaku od 2 metra politička izmišljotina iz američke kuhinje koja nema veze sa znanošću.
Svatko čiji su bližnji bili osuđeni na neljudsku samoću u svojim posljednjim danima, svatko tko je trpio bilo koji oblik segregacije u tom vremenu, neke od vodećih ljudi odgovornih za to može i mora pronaći u američkom establišmentu – u političkim strukturama kao što je administracija Biden-Harris.
2) Gušenje slobode govora i udruživanje politike s korporacijama
Muskovo preuzimanje Twittera označilo je skidanje mnogih maski s mračnog naličja naše civilizacije i njezinih društveno-političkih procesa. Iako je mainstream to također većinski prešutio, Elon Musk je prilikom preuzimanja te tvrtke objelodanio tzv. Twitter dokumente, koji crno na bijelo pokazuju kako je američki establišment, to jest Biden-Harris milje, vršio pritisak na bivše Twitterovo vodstvo, zahtijevajući da se cenzurira njima nepodoban politički sadržaj, kao i pojedinci koji odstupaju od njihovog pravovjerja.
Dosegnulo je to toliko groteskne razine da se u jednom trenutku, kako dokumenti pokazuju, govor o skandalu laptopa Bidenovog sina, koji je od tada potvrđen kao istinit, zamračivao i brisao koristeći se istim administrativnim mehanizmom kojim se blokirao i sadržaj dječje pornografije. Koliki su utjecaj američki političari imali u svakodnevnom poslu ove nominalno nezavisne korporacije pokazuje i to da su Bidenovi dužnosnici poimence navodili koga i kada Twitter treba izbrisati sa svoje platforme.
S obzirom na to da se današnji izbori uvelike vode upravo preko društvenih mreža, a da američki ustav garantira slobodu govora, ovakvi potezi sagledani kroz objektivne oči ne predstavljaju ništa drugo doli očito miješanje u demokratske procedure, očito kršenje temeljnih prava Amerikanaca te očito nečasno udruživanje politike i korporacija nauštrb građana.
3) Kolektivna psihoza antitrumpizma
Na Donalda Trumpa prije nekoliko je mjeseci pokušan atentat. Čak su i njegovi najljući neprijatelji na taj događaj reagirali sa zgražanjem, no ni u jednom trenutku nisu povukli nijedan dio svoje retorike kontra Trumpa, koja već godinama izlazi van granica standardne politike. Štoviše, ni pola godine kasnije američki progresivci Trumpa ponovno uspoređuju s Hitlerom, dovodeći ga još jednom potencijalno u direktnu opasnost.
Posebno je licemjerno što je Trump krajem svog mandata bio maknut s Twittera pod rezonom da je on svojom oštrom retorikom utjecao na nasilje u američkoj metropoli nakon izbora. Trump tada nikoga nije nazvao Hitlerom niti je ikoga nazvao „jednom od najgorih osoba ikada“, kako su mainstream mediji nedavno prozvali podcastera Joea Rogana, jer se, zamislite, usudio ugostiti Trumpa u svojoj emisiji. Vratimo li se u godine Trumpovog mandata, kao netko tko je u to vrijeme bio direktno uključen u američki habitus studirajući na američkom sveučilištu, vidno se sjećam tadašnjeg zagušljivog ozračja jednoumlja i koliko je nepojmljivo progresivnoj većini bilo čuti da netko podržava Trumpa.
Djelovalo je sve to kao nekakav uvjetovani refleks, u kojemu iz osobe kao na naredbu izlazi zgražanje nad zločinom protrumpizma, iako naknadni razgovor često pokaže da osoba zapravo uopće ne prati američku politiku niti zna mnogo o njenim začkoljicama. Ironično je pritom što je glavna točka prijepora tada bila Trumpova najava izgradnje zida na granici s Meksikom, što je plan kojeg je tijekom ove predizborne kampanje podržala i sama Harris.
4) Velike laži
Biden-Harris administraciju prati niz ogromnih laži, laži koje bi u normalnom političkom vremenu bile ekvivalentne nekim od najvećih afera američke povijesti. Jedna od njih je i lažna optužba da su u Trumpovu pobjedu 2016. bile umiješane ruske tajne službe. Godinama se ta priča papagajski ponavljala u medijima, da bi na koncu bila prokazana kao kompletno izmišljena.
Nikakvih dokaza nije bilo iza nje, a kao i inače, nitko se u međuvremenu nije ispričao za širenje te laži. Nadalje, slične stvari slušali smo u kontekstu spomenutog laptopa Bidenovog sina Huntera. Ljudi su bivali cenzurirani na društvenim mrežama kada su pokušavali raspraviti o tome, bili su prozivani dezinformatorima, sam Biden je to javno negirao, da bi na kraju laptop zaista isplivao.
Bidenov sin uistinu jest fotografiran s prostitutkama, oružjem i drogom te uistinu jest surađivao s ukrajinskim plinskim lobijem u isto vrijeme kada je njegov otac bio glavni američki dužnosnik u Ukrajini te u isto vrijeme kada se zahuktavao tamošnji sukob. Sve je to dokazano laptopom kojega je nemarno ostavio na popravku kod jednog građanina.
Miranda Devine, koja je u međuvremenu o tome napisala knjigu s naslovom „Laptop iz pakla”, rekla je da se knjiga susrela s nizom za nju nikad viđenih pokušaja cenzure te da je objavljivanje skoro bilo obustavljeno.
Ništa od svega ovoga nije bilo dovoljno ni za riječ istinske osude upućene Biden-Harris koaliciji od strane mainstreama, a kamoli za pravni progon. Trump je usred svega toga postao prvim predsjedničkim kandidatom u američkoj povijesti protiv kojega je podignuta optužnica zbog nekakvih neispravno ispunjenih papira deset godina ranije. Kako takav „zločin“ kotira usporedno s ovdje nabrojanim stvarima ostavljam svakome na procjenu.
Kad sam 2016. godine tvrdio da ćemo s Trumpom, u najmanju ruku, svjedočiti manjem broju sukoba po svijetu nego s proratno nastrojenim Obamom, bio sam etiketiran uobičajenom plejadom epiteta političke korektnosti.
Slično je bilo i kada sam 4 godine kasnije ustvrdio da su pod Bidenom novi ratovi neminovni. Pripišimo točnost tih prognoza slučajnosti. No možemo li se sa svim ovim na umu barem složiti oko toga da podrška Trumpu nije mahnita, nije jednaka fašizmu te da nema ama baš nikakvog razloga zašto bi se suprotstavljena strana postavljala na bilo kakvu moralno uzvišenu poziciju?
Ako se poslužimo uobičajenom definicijom fašizma kao udruženja politike, korporacija i medija oko istog ideološkog cilja, razvidno je tko se od dvoje kandidata više približio takvom opisu.
Amerika je daleko od države kakvom se voli nazivati. Ona je trenutno država u kojoj niz klinika vrši novoosmišljene nepovratne operativne zahvate na tijelima maloljetnika, a nitko to ne smije preispitati. Ona je država u kojoj predsjednik usred potencijalnog nuklearnog sukoba pokazuje znakove demencije, a medijska nas mašinerija uvjerava da se to što nam je pred nosom ne događa, da je dva i dva prestalo biti četiri.
Ona je država u kojoj se, nakon mjeseci laganja o tome kako je predsjednik u savršenom psihofizičkom stanju, taj predsjednik povlači iz kandidature te smjenjuje drugom kandidatkinjom nauštrb svih standardnih tamošnjih demokratskih procedura. Ona je država u kojoj nova kandidatkinja kršćanima u toj većinski kršćanskoj državi poručuje da nisu dobrodošli na njezinim skupovima.
Amerika je postala takvom prvenstveno zahvaljujući uhodanoj političkoj eliti opijenom moći koja naprosto ne trpi za sebe i svoju vlast opasne outsidere kao što je Trump i koja agresivnom kulturnom propagandom u svijet izvozi svoje pogubljene novonormalne vrijednosti, svoje strukture grijeha.
Završit ću riječima Aleksandra Solženjicina upućenima Amerikancima još prije pedesetak godina:
„Želimo li biti moralni ljudi, moramo biti spremni tragati za istinom, preispitivati sebe i vlastiti život, umjesto da dopuštamo jednom stroju lišenom duše da diktira naše misli i uvjerenja.“
