Kao odgovor na jedan od posljednjih tekstova objavljenih na našoj platformi Sapere Aude, u kojemu smo problematizirali ideologizaciju životnih sfera u modernom društvu, dobili smo upit „postoji li uopće prostor bez ideologije“. S obzirom na to da taj odgovor u obliku pitanja nemam razloga smatrati neiskrenim, svoj odgovor na taj odgovor prikladno ću ponuditi ovdje – na Dijalog.hr.
Ideologiju možemo promatrati kao svojevrsnu meta-teoriju, kao idejne leće kroz koje sagledavamo svijet oko sebe te donosimo (iako rijetko vlastoručno) prosudbe o njemu. Jednom kada smo te leće stavili na svoje oči iznimno ih je teško skinuti, jer ideologija u svom negativnom obliku ne dopušta referentnu točku van sebe s koje nju možemo sagledati i prosuditi na način na koji ona to čini svijetu.
Prostor je oko modernog čovjeka uistinu natopljen ideologijom, no on je takav jer ga je čovjek svojom odlukom takvim učinio. Pokušajmo u nastavku, koliko god to teško bilo, skinuti naše moderne leće te zamisliti svijet neokrznut ideološkim premisama, svijet uzdignut ponad aktualnog duha vremena i njegovih pogrešnih uvjerenja. U takvome svijetu postoje barem 3 uvijek sigurne neideološke, ili čak protuideološke luke.
Umjetnost
Platonovska tradicija prikazuje Eros kao poveznicu između ovoga svijeta i transcendentnosti. Eros kao ljubav ili ljepota stanovnik je obje sfere – sfere ovostranosti i sfere onostranosti – stoga čovjek preko njega može prijeći iz prve u potonju; iz ljepote konkretnih materijalnih stvari u ljepotu kao takvu, u tzv. Formu ljepote. Uloga umjetnosti iz tog viđenja nije inkorporacija ideologije, politike ili društvenih poruka, kako se to danas voli reći, već alat za nadilaženje tih sfera, tj. uzdizanje spomenute izvanjske referentne točke.
U tom je tonu razmišljao i Kant koji je estetske prosudbe vidio kao suštinski različite od racionalnih, jer one nisu bazirane na konkretnim konceptima, već u pravilu na nestrukturiranim senzacijama koji prožimaju ljudski um poput bujice, stvarajući tako svojevrsno (razumom) distancirano divljenje.
Slične teze pronalazimo i kod Schopenhauera, koji je umjetnost, odnosno uživanje u lijepome, nazivao rijetkim prozorom gašenja ljudske Volje te sagledavanja svijeta kao subjekta umjesto kao objekta naših potreba. U svakoj od tih teorija estetike umjetnost nije ono što perpetuira zaključke trenutnog duha vremena, već ono što nam dozvoljava upliv u vječnost.
Sve je to, međutim, stavljeno pod upitnik i odbačeno kasnijom filozofijom postmodernizma, koja je umjetnost metodom dekonstrukcije prenamijenila iz težnje vječnome u jednu rastezljivu igračku podobnu za podčinjavanje ideologiji.
Slijedom toga, Platonovom se Erosu danas navlači kaput društvene kritike, političke korektnosti ili aktualnih svjetonazorskih poruka, bez razumijevanja da smo ga time okovali za prolaznost. Umjetnost ne mora i ne bi smjela biti sluškinja ideologije. Oni koji ju tako degradiraju čine to svojom odlukom.
Obitelj
Kršćanska nauka obitelj postavlja u centar ovoga svijeta – ona je prostor u kojemu se služenje Bogu u svakodnevici ponajprije izvršava. Stoga i sam Bog svojim utjelovljenjem na svijet ne stiže kao ratni vladar ili apsolutni moćnik, već kao sin jedne majke, kao član obitelji. Obitelj je u tom smislu mikrokozmos u kojemu bi ispravan način djelovanja trebao biti naučavan, prenošen i oprimjeren.
Ona je svetost u koju nikakva svjetovna grešnost ne bi trebala ulaziti, ona je ono što nadilazi grijeh trenutka, što stvara život i iz čega ljubav proizlazi u svom najčišćem obliku. Engels je pak, kao predstavnik jednog od novijih progresivizama, obitelj vidio kao izmišljeni zastarjeli koncept kojega treba nadvladati.
Reći da muškarac mora biti osuđen na jednu ženu u njegovim je očima izmišljotina kršćanstva. Tada (a i sada) sveprisutna antifamilijarna retorika bila je potaknuta činjenicom da ideologiji u obitelj nije lako penetrirati. Komunistička propaganda potvrđuje ovu borbu za prevlast između obitelji i totalitarnih režima prošloga stoljeća, među ostalim kroz svoj poznati mit o dječaku Pavliku Morozovu, socijalističkom heroju koji je svoju politički nepodobnu obitelj predao vlastima.
Obitelj je ideologizirana samo ako se žestoko potrudimo učiniti ju takvom, jer žilava ljubav koju ona stvara nadmašuje rigidnost ideologije. Dok redukcionizam ideologije u pravilu puca u sukobu sa stvarnošću, obiteljska ljubav tek u zamršenoj nepredvidivoj stvarnosti, stvarnosti punoj boli, odricanja i patnje, doseže svoju puninu te čovjeka pretvara iz samocentrične jedinke u predanu osobu – osobu koja je svoj puni potencijal pronašla tek nakon što je sebe predala drugome.
Vjera
Ideologija u smislu u kojemu ju ovdje razlažem na neki je način religija okrenuta naglavačke, odnosno vjera lišena onostranosti. Ako je vjera (lat. fides) u svom tradicionalnom obliku povjerenje u stvoritelja svega što jest, u samo tlo iz kojega bitak proizlazi, onda je ideologija ekvivalentno apsolutno povjerenje u ovosvjetovne fenomene – u Državu, u Vladara, u Sustav ili u ostale svoje grešne ideale.
George Steiner rekao je da se posljednjih 150 godina zapadne civilizacije može shvatiti kao niz više ili manje svjesnih, više ili manje nasilnih pokušaja ispunjenja suštinske praznine preostale nakon odbacivanja vjere. Za razliku od političkih stavova u užem smislu, ideologija je sveobuhvatna, ona traži da se svaki aspekt života gleda kroz njezine leće, da ništa ne ostane izvan njezinog vidokruga.
Vjera je stoga posebno opasna za nju, jer prebiva izvan ovoga svijeta, bivajući tako u neku ruku uvijek djelomično zaštićena od ideološke mašinerije. Stari su kršćani masovno umirali upravo u to ime – pod sloganom Non possumus nisu se mogli odreći onoga za što su vjerovali da im u začetku daje moć odricanja kao takvog.
Zbog parazitiranja ideologije na religijskim obrascima, pojedine religije imaju tendenciju suobličavati se s njome. No istinska vjera u svojoj će srži uvijek biti neideološka, među ostalim jer priznaje postojanost grijeha – i to ne grijeha kojeg možemo postmodernističkim igricama smještati u srca drugih nepodobnih grupacija, već grijeha koji prebiva u srcima svakoga, ponajprije nas samih. Ideologija je vjera lišena onostranosti, a onostranost je ono što usmjerava naš ovostrani život, što ga ispravlja, ispunjava i nudi mu svoje apsolutne ideale.
Roger Scruton jednom je prilikom rekao da postmoderne teze ne treba gledati kao filozofski argument ili pokušaj opisa stanja, već kao priznanja unutarnjih zabluda njihovih autora. Moderni pojedinci koji u svijetu ne pronalaze prostora bez ideologije žive tako svojom odlukom, a ta ih je odluka dovela u jedan raščarani svijet, svijet koji je uvijek dovoljno plastičan da se može na silu razvući po njihovoj mjeri, odnosno po mjeri koje njihova uvjerenja traže.
Puno je lakše biti postmoderan u svom razmišljanju nego tradicionalan, jer je od tradicionalne mukotrpne potrage za objektivnim smislom – za Logosom – puno lakše tragati za post-istinom, odnosno za „istinom za mene“. Ona je uvijek nadohvat ruke, uvijek je dostupna za redukciju realnosti na sebi prikladne komade te za arbitrarno poigravanje njima – za prenamjenu svijeta na svoju sliku umjesto prenamjene sebe na sliku ideala koji lebdi ponad svijeta. No cijena koju plaćamo za to iznimno je velika.
Puno je stoga teže biti postmoderan u svom življenju, jer se radi o jednom obezglavljenom življenju, življenju u kojem – samo zamislite taj horor – ja, takav nedostatan kakav jesam, služim kao svoj vlastiti kreator ideala, kao svoj vlastiti centar postojanja. Postoji li prostor bez ideologije? Postoji. Ali postoje i pojedinci, grupacije i vremena koja čine sve kako tomu ne bi bilo tako. Naša je odluka hoćemo li im se u tome pridružiti.
Eutanazija: Institucionalizacija (samo)ubojstva – odgovor Žarku Puhovskom